Svet naših glava

FOTO: Who Drew This


Šta da vam radim, prosto ste me naterali da vas i dalje ubeđujem u razloge zašto da spustite loptu kada idete među ljude. Mada, evo, obećavam da će vas ovde samo naslov zavarati, ali ću vam prikazati nešto drugačije.

Često nam nije jasno zbog čega neko formira pogrešnu sliku o nama. Takođe, naše reči često bivaju protumačene na drugačiji način od one namere koju smo mi imali na umu kada smo ih izricali. Zbog svega toga smo često uvređeni i iznervirani. Vređa nas to što nas neko smatra nečim što mi nismo, jer je nama jasno ko smo mi, dopada nam se to što jesmo, jer smo sami i birali da budemo takvi, a biramo ono što smatramo ispravnim, dok je ono što je tome suprotno za nas neprihvatljivo i stoga nas vređa. Sigurno su vam poznate izjave poput: „Za šta me smatraš? Zar ti ja ličim na tako nešto?“. Iako su ova pitanja u žargonskom smislu, iskoristiću ih da oslikam poentu teme (i time ne ulazim u kontekst tih pitanja): smatramo vas za ono kako vas doživljavamo i da, ličite na ono kako vas doživljavamo. Naravno, moram ovome dodati i to da nismo krivi za ono kako vas doživljavamo, jer to ne biramo sami. Naše doživljavanje je jedna veoma pasivna moć koja nema veze sa našim odlukama. Mada, to često nije ni do vas. Time što nekome ličite na nešto, ne sledi da ste vi jednaki tome.

Upravo u ovome se ogleda svet u kom vlada subjektivnost. Čini se da je u tome ležište sveta različitosti. Svet je jednoličan, jer mu je glavna tema subjektivnost, a opet, raznovrstan je zato što svaka glava ima drugačiji mehanizam. Izvinite, odlutala sam u poetičnost, no, važno je da budemo svesni ovog poslednjeg što sam istakla. U tome malo ličimo i na računare, jer kao što moj računar ne može da se ljuti na vaš (kada bi imao emocije) zato što nema istu konfiguraciju, pa stoga i drugačije funkcioniše, u tom smislu, nema razloga da se jedan čovek ljuti na drugog čoveka.

web_novinarstvo_3.jpg

Mnoge stvari su uticale na formiranje te naše „konfiguracije“, a one nisu ni identične ni istovremene, pa su stoga uslovi neuporedivi. Čak i ako ste vi i vaš brat ili roditelj vaspitani po istom principu, to i dalje ne znači išta značajno po pitanju ove priče. Prvo, vaspitanje je samo jedan u moru faktora koji utiču na mehanizme koji će kasnije biti zaduženi za to kako ćemo mi doživljavati neke stvari. Drugo, čak i kada je isti princip vaspitanja, ne izlazi iz njega, kao rezultat, isti proizvod iz svakog čoveka. U procesu mog vaspitanja je moje oko zapazilo nešto što tvoje nije, moje uvo je čulo nešto, dok je kod tebe bila tišina, moje raspoloženje je bilo ovakvo, a tvoje onakvo, ja sam bila u kontaktu sa nekim ljudima sa kojima ti nisi i sitnica po sitnica, eto istog inputa (principa vaspitanja), a sasvim različitog autputa (rezultata vaspitanja).
porodica.jpg Ovde nisam govorila o vaspitanju kao takvom, već sam se dotakla jednog od faktora koji kroji mehanizam koji će kasnije pasivno primati informacije i stvarati doživljaje o kojima sam govorila. Kada bismo o ovoj tematici glava makar malo razmislili, čini mi se da bi se znatno smanjio nivo netrepeljivosti, kolutanja očima i (ničim izazvanih) uvređenih ljudi.

Dakle, ja imam svoj subjektivni svet koji mi omogućava da stvari vidim na, za mene, određen način, a vi imate svoj, sebi svojstven. Ne kažem da se oni nikada ne podudaraju. Da je tako, ne bismo nikada imali zajednička interesovanja i poklapanje stavova, a to svakako jeste slučaj. Ovde govorim samo o onim slučajevima kada toga nema. Ti slučajevi se lako mogu prepoznati – tada negativno reagujemo na tuđu reakciju, a onda, znajte šta vam je činiti (odnosno, razumeti).

Postavlja se pitanje ko sam onda ja, da li ono kako ja vidim sebe ili skup svega onoga kako me drugi vide? Da li moje reči imaju značenje u onome kako ih pošaljem ili u onome kako ih drugi prime? Pretpostavljam da je odgovor negde između ove dve krajnosti, jer obe doprinose formiranju nas i naših reči, a mi ćemo biti u mirnom i realnom svetu samo ukoliko smo toga svesni. Za tako nešto je potreban duuug put...mnogo duži od ovog teksta.