Aleksandra P: Dopisnica sa sunčane strane ulice

FOTO: Privatna arhiva
Slika „sa zadatka" sa Janom Veselijem

Aleksandra Petrovski je pred sam kraj osmog razreda počela da piše za tadašnji sportski nedeljnik „Šampion“, zatim je radila u dnevnim novinama i periodičnoj štampi. Vodila je uživo televizijske emisije, radio emisije, TV priloge, ali i reporterska uključenja. Još ne može da odluči da li je ona sama odabrala novinarstvo ili je ono odabralo nju, a za iSerbia portal, Aleksandra otkriva koja je to najlepša, a koja najteža strana novinarstva.

Biografija na tvom sajtu bi trebalo da opiše tvoj život, a opet ti si to uradila na neki poseban način: otkrivaš, ali u isto vreme i sakrivaš određene delove svog života. Napisala si da si prohodala u redakciji, te da je tek kasnije usledila tvoja odluka da želiš da se baviš novinarstvom. Da li to znači da je neko u tvojoj porodici novinar i da ti nije bilo teško da odlučiš da baš tom profesijom želiš da se baviš?

Uvek mi je interesantno da čujem kako su drugi doživeli to što sam napisala o sebi, pa tako i ovo da imaš utisak da sam nešto sakrila. Možda bih pre rekla da sam bila pomalo skromna da napišem šta sam u dosadašnjoj karijeri sve radila, a radila sam u dnevnim novinama, periodičnoj štampi, uživo televizijske emisije, TV priloge, radio emisije i reporterska uključenja, da bih danas sva ta znanja i iskustva na neki način sublimirala u radu na portalu. Više vrednujem praktične dokaze toga što znam. Moram da priznam da mi je i sada malo čudno kada odgovaram na pitanja o sebi, a nebrojano puta sam bila u situaciji da ja budem ta koja će propitivati.

Prohodala sam u redakciji jer je moj otac sportski novinar, tako da je to za mene bilo potpuno prirodno okruženje. Svojevoljno sam rasla s tim da ću se jednog dana baviti novinarstvom, a kako sam još u osnovnoj školi bila na više utakmica nego svi moji drugari iz odeljenja zajedno - sasvim je logično bilo za šta ću se opredeliti.

Šta je to što te je najviše privuklo kod žurnalistike?

Najpre, ne mogu da odlučim da li sam ja odabrala novinarstvo ili je ono odabralo mene. I najlepša i najteža strana tog posla je što je nepredvidiv, što je svaki dan različit i što upoznajete ljude sa kojima vam se putevi verovatno nikada ne bi ukrstili, odlazite na mesta i gledate događaje iz druge perspektive. Za mene su neka od tih iskustava neprocenjiva i ni danas ih ne bih menjala za neki bolje plaćeni 9-17 posao.

Pre svega, bila si zainteresovana za sportsko novinarstvo. Gde si otpočela svoje prve dane kao sportski novinar i kako si se uklopila sa kolegama koji su bili iskusniji od tebe u tom poslu?

DSCF7044.jpg

FOTO: Privatna arhiva

Prve novinarske korake načinila sam sa 10 godina i odmah sam bila urednik! Samoj sebi! Već tada sam napravila svoj prvi ozbiljan magazin koji je bio posvećen Beogradskom maratonu. Tekstove sam pisala običnom olovkom direktno na stranice, lepila sam fotografije i sve to posle zaheftala. I danas se iznenadim načinu na koji sam pristupila tome, kako sam birala i plasirala sadržaj.

Šalu na stranu, pred kraj osmog razreda sam počela da pišem za tadašnji sportski nedeljnik „Šampion” i to za rubriku Mi nismo makar ko. Prvi intervju sam uradila sa drugom iz odeljenja, koji je bio jedan od najtalentovanijih fudbalera OFK Beograda. Bila je to 2000. godina i sećam se da sam ga otkucala na pisaćoj mašini i odnela u redakciju.

Već naredne godine sam počela da radim za jedan dnevni list, a svoje slobodno vreme, vikende i raspuste provodila sam u redakciji. Često mladi novinari počinju od Beogradske rubrike i pijačnog barometra, ali ja sam odmah bila član sportske redakcije. Većina kolega me je znala od ranije tako da nije bilo stresnog prilagođavanja, a oni koji su i u startu bili u dilemi da li mi neko drugi piše članke - brzo su bili razuvereni.

_event_management.gif

Kao najnoviji oblik masovne komunikacije pojavili su se digitalni mediji. Razvile su se mnoge društvene mreže, ali i pojava web novinarstva. Tebe je očigledno mnogo više zainteresovala digitalna komunikacija, te si osnovala svoj blog. O čemu najviše voliš da pišeš?

Kada sam pre tri godine pokretala blog ideja mi je bila da pišem o internet novinarstvu i društvenim medijima, jer i sama pomno pratim te teme. Međutim, vremenom sam shvatila da želim da podelim i neke druge priče. Počelo je to sa putopisima. Volim da posećujem nesvakidašnje destinacije, a kako po povratku svakom ponaosob od prijatelja i poznanika ne bih prepričavala - onda je bilo jednostavnije da napišem nekoliko blogpostova uz fotografije i video klipove. I meni je interesantno kada se danas vratim i pročitam, na primer, o dogodovštinama iz Vijetnama i Kambodže.

Tvoji tekstovi pre svega motivišu ljude da razmišljaju o nekim vedrijim stranama života. Da li ti se nekad desilo da te sopstveni tekst motiviše da zakoračiš na neki viši stepenik u karijeri (životu)?

Ne volim sebi da pridajem epitete, ali da - opisala sam sebe na blogu kao dopisnicu sa sunčane strane ulice. Kroz taj svoj mali virtuelni kutak vidim šansu da ljudima dodatno uperim svetlo ka osobama, mestima i događajima vrednim pažnje.
Vođenje bloga doživljavam kao dopunjavanje lične biografije i on konstantno, snažno i verodostojno govori o meni, o tome šta sam postigla, šta znam i dokle mogu da dobacim.

Namerno sam naznačila „vođenje”, a ne pisanje bloga, jer to nije samo puko kuckanje teksta, za koji se trudim da saznam makar duplo više od onoga što finalno napišem. Pod tim podrazumevam i osmišljavanje njegove strukture, inoviranje, kreiranje i odabir multimedijalnog sadržaja, promovisanje. Ima dosta detalja koji su ispod haube i onaj ko ne poznaje čitav proces vidi samo post. Upravo angažovanje oko svega toga me je podstaklo da steknem mnoga nova znanja i veštine, koji uvek mogu da budu moji saveznici u daljem građenju karijere.

Putem tekstova na blogu ti u stvari predstavljaš današnju svakodnevnicu kakva jeste. Šta te najviše iritira i odvlači kada su u pitanju mediji?

Postala je već otrcana fraza da su nam uz internet dostupne sve informacije i sva znanja ovog sveta, mada statistika beskompromisno govori kakvi sadržaji se najviše konzumiraju širom sveta, ne samo kod nas. Kada se konektuješ na mrežu - ti biraš šta ćeš saznati, naučiti ili kako ćeš beskorisno potrošiti svoje dragoceno vreme, tako da mi ne piju vodu jadikovke o „bombardovanju”, navodno, nepoželjnim sadržajima. Svaka roba ima svog kupca.

Možda će zvučati čudno, ali ne nervira me ništa, makar ne duže od šest sekudni. Biram šta i koga pratim. Određene pojave posmatram kao fenomene i ne dajem im važnost deljenjem linkova ili komentarisanjem istih na društvenim mrežama. Trudim se da ljudi od mene saznaju samo korisne i interesantne informacije, jer iskreno verujem da šta zračiš, to i privlačiš.

Koji su tvoji dalji planovi kada je u pitanju posao?

Nedavno sam sa koleginicom novinarkom i blogerkom Branislavom Antović započela Youtube serijal „Izazovi radost” kojim se trudimo da ljudima damo valjane predloge kako da kvalitetno provedu svoje slobodno vreme. Lično sam osmislila ovu formu, realizujemo je na naša dva kanala i koliko mi je poznato nešto slično ne postoji, makar ne u regionu. Kroz nedeljne klipove naizmenično izazivamo jedna drugu, odgovaramo na izazove, ali i sve koji nas prate podstičemo da zajedno sa nama tragaju za pojavama, stvarima, mestima i ljudima vrednim pažnje.

Vrlo pozitivne reakcije inspirisale su me da kreiram i besplatan newsletter, za koji je prijavljivanje već počelo na mom blogu. Prvi mejl će svi zainteresovani dobiti već poslednjeg vikenda 2015. i do tada ne bih da otkrivam detalje.

Ana, druželjubiva i radoznala studentkinja; voli da piše, vodi intervjue, istražuje i pohađa razne edukativne kurseve.


Pročitajte i:

Umetnica Marija M: Priča mojih portreta
Dragan Šibalić – Ko sme, taj i može!
Nikola Pršendić: Radite iznad proseka!