Čarobni napitak za umorne

FOTO: KrR

Ali...

Aprila 1972. Dejvid Bouvi u Londonu izvodi pesmu Starmen. U razgovoru za Roling Stoun sam Bouvi Vilijemu Barouzu naglašava da su Starmenove reči prenesene kako bi se dalje prenosile, dekodirane, kroz međugeneracijski limb. Tako će se, poput ostalih, i Starmenovo mesijanstvo u osnovi prepoznati po potrebi za dobrom komedijom. U Beogradu 2013. godine u izdanju Književne radionice Rašić, pojavila se zbirka Saše Dimoskog, u čijoj se prvoj priči Bouvijev pretenciozni pesmuljak javlja kao kontekstualna uvertira celog dela. Glavni junak je opsednut, navučen čak na pesmu. Ona je njegov progonitelj, njegov razlog, podsetnik, potpuna reakcija na svet u kojem se zatekao. Starmen je saučesnik u poetskoj intervenciji nad vremenskim tokom, inicijalna kapisla od koje se granaju brojne alternativne prošlosti, veoma nam bliske kao da su oduvek bile tu, da su se desile, kao da se njima zaista jeste prolazilo.

Pošto sve prošlosti na kraju liče jedna na drugu, jasno je da nakon prve priče uvertira prerasta u muzički intermeco između istorijske činjenice i ludila. Bouvijevo la-la-la-la-la kao da treperi među naslovima, pa se čudnovata situacija progona seli u čitaoca. Nenametljivi pripovedači zbirke ga ne ugrožavaju, ali se iritantno i lucidno la iz Starmena, uvuklo u svaki rukavac književnoga teksta, ne dozvoljavajući čitaocu da zaboravi kome je upućena svemirska poruka. Čitalac, poput junaka prve priče, u nekom trenutku čitanja ove knjige, zapitaće alternativnog sebe: Šta hoćeš da uradim? Niko mu, osim njega samog, neće reći hvala što se konačno upitao. I ništa neće moći da uradi, osim da se zabavlja dok je tu, gde nije i jeste realnost. Dok se iznova vremenuje po travestiranom svetu:

U svakom slučaju, ja se sigurno selim.
Jer, znate šta? Iskreno?
Mislim da ovde nikada neće biti bolje.

Za razliku od većine živih proznih pisaca sa naših prostora, Saša Dimoski zapravo ume da ispriča priču od početka, do kraja. Njegov pripovedač uvek zna gde se zatekao u pripovednom platnu, pa čak i kada nam na prvi pogled deluje potpuno izgubljeno. Dimoski potencira pričanje iz prvog lica, intimnost pri saoštavanju vlastite pozicije, kao i introspektivne oblike pisanja. Ironija deluje najsnažnije u svom autoispoljavanju. Nivoi priča su stručno kadrirani, brzo se smenjuju i često su centripetalno pokretljivi. Pored najočiglednijeg naslova pripovetke Krug, središnja priča Jebala te vaza, Zdenka genijalno ilustruje kako jednom pogrešno otkotrljana reč, kao pogrešno učinjen gest, načinjen korak, može da stane čitavog duševnog zdravlja, kako da uzbudi repertoar najnapornijih utvara. Reč je sposobna da se otrgne, obrće, prevće, pretapa, ponavlja koliko god je potrebno da bi se pronašao bizarni centar i koren lažjive misli, zbog koje se najpre i poludelo: priznavanje greške je valjda kao priznavanje vanbračnog deteta; ako hoćeš da ispraviš stvari, to je tek početak. Uvek postoji mogućnost da se pređe na dobru stranu, ukoliko smo spremni da prihvatimo i prevaziđemo sopstvenu čežnju za samozavaravanjem. Predvodnici lustracija u ovoj zbirci mogu da postanu anđeli, požrtvovani pomagači, neki novi ljudi. Tom optimističnom ritmu se bez izuzetka protivi kontraritam fizičke poente: u svetu stvari ne idu baš tako i zato – jebiga.

Mentorski zabrinuti duh pisca vas ne napušta tako lako, nakon čitanja ove zbirke. Njene priče ćete prepričavati prijateljima kao odlične fazone. Jezički virtuoz, Saša Dimoski je sa svoje dve objavljene knjige, postavio ozbiljne zahteve pred buduće pisce popularne, a kvalitetne proze. Jezikom koji se ponaša kao kolonijalni dendi sa mudrošću barmena, otkriće nam ono što se od barmena i očekuje – zašto je naš život istovremeno najbolji i istovremeno najgori od svih.

hqdefault.jpg

Specijalni pedagog po obrazovnju, Dimoski je petnaest godina radio u ustanovama za maloletne delinkvente i decu sa ulice, što je ostavilo poseban pečat na tematiku koju bira.


Vanredni spoj arhetipskog i urbanog čini da realistični svet Saše Dimoskog pre doživimo kao jednu apsolutno moguću fantazmagoriju koja se nikada neće dogoditi. Ali moguću, jer ćemo se svi nadati da se dešava, sada, dok dišemo, da se paralelno sa nama dešava još jedna naša bolja stvarnost. Verovatno se svi mi, deca ovog stoleća, uzastopno pitamo kako bi naša država izgledala da smo na neke izazove u bliskoj prošlosti drugačije odgovorili. A pošto je ova država naša zajednička neuroza, trebalo bi češće čitati knjige poput Čarobnih trenutaka, koje odbijaju da zaborave zašto je sve otišlo dođavola. I odbijaju da se pomire, pre nego što bude izgovoreno ono konačno i završno – jebiga, a Starmen prestao da misli na decu koja tek stižu.

Duhovito, dinamično, pisano i za politične i apolitične, žanrovski polifono, brzo se čita. Knjiga koja zna šta nas kao društvo muči, a kao inteligentne pojedince zabavlja.