Filip Vukša: Možemo mi to!

Filip Vukša – sinonim za građanski aktivizam, upornost, snalažljivost i čeličnu volju! Ako niste znali, ovaj dvadesetogodišnji student pejzažne arhitekture na Šumarskom fakultetu, svakodnevno se trudi da na sve načine poboljša život u Beogradu. U poslednjih 5 godina, koliko se bavi građanskim aktivizmom, poslao je preko 1000 prijava gradskoj upravi za sve nepravilnosti koje je uočio, a zahvaljujući njemu, zasađena su brojna stabla, popravljene bandere, ulični slivnici, uređena biciklistička staza Dorćol – Ada, obeležena vozila noćnih linija gradskog prevoza, uveden noćni red vožnje, a sam je, uz pomoć merdevina, i o svom trošku, obeležio stajališta noćnih linija gradskog prevoza. Posle svega toga, ne planira da se zaustavi. Nepresušna pokretačka energija, uvlači ga u nove projekte, a sa svakom završenom uspešnom akcijom, sve je motivisaniji, hrabriji, uporniji.

Često se pozivaš na ljubav prema Beogradu kada govoriš o motivima svojih angažovanja. Šta je to što Beograd čini vrednim da se za njega borimo?

Beograd je moj grad, koji jako volim, i to mi predstavlja dodatnu motivaciju da učinim nešto pozitivno za njega i njegove građane. To je model ponašanja koji bi trebalo svi ljudi da imaju, tj. da utiču da se stvari promene na bolje u svom okruženju. Ono što nedostaje većini građana Srbije je svest da sve državne i gradske institucije postoje upravo zbog njih, a ne same za sebe. Ipak, glomazna birokratija i nejasne procedure su stvari koje odbijaju građane da uzmu učešće u radu brojnih institucija.

Tvoja zainteresovanost za bolji Beograd je počela kada si imao svega 16 godina. Koji momenat, slika, zapažanje te je podstaklo da razmišljaš u pravcu društvenog aktivizma?

Kao što sam već više puta spominjao, ruinirana slika biciklističke staze od Dorćola do Ade je bila kap koja je prelila čašu, i podstakla me da nešto učinim, kako bi se uslovi za vožnju na njoj poboljšali. Bilo mi je nejasno kako brojni biciklisti mogu svakodnevno da se rekreiraju na ovoj stazi, bez da se i jednog trenutka pobune, što stalno moraju da zaobilaze parkirana kola na sred staze, brojne rupe, da voze po mraku, jer veći deo javne rasvete nije bio u funkciji... Znali su samo da negoduju u međusobnim razgovorima, ali niko nije pokrenuo inicijativu da se nešto konkretno promeni. Ja sam pokrenuo inicijativu prilično stidljivo, šaljući samo jednu prijavu Saobraćajnoj inspekciji, da se postave odgovarajući znaci, kako bi se uopšte i znalo da je to biciklistička staza. Posle dva prebacivanja nadležnosti, cela stvar je počela da se uzburkava, i da mi daje još više podsticaja da moram da istrajem. Bio sam svestan da sam suočen sa velikim brojem ljudi u gradskoj upravi, koji su „uspavani“ i neinovativni, pa često i krajnje nezainteresovani da svoj posao obave kako treba. Tada sam istrajao do kraja, i posle 3 godine i preko 150 prijava inspekcijama, dobili smo rekonstruisanu biciklističku stazu. Taj uspeh ne mogu da pripišem samo sebi, jer je sva moja upornost bila samo prva varnica, koja je dalje načinila veći požar.

Koliko je teško u Srbiji biti čovek sa inovatnim idejama, i kako izgleda put od ideje do njene realizacije?

To ne bih nazvao baš inovatnivnom idejom, već malo većim stepenom svesti o svojoj okolini i opštem dobru. Put često nije lak, u mom slučaju to podrazumeva čestu borbu sa administracijom u gradskim službama, ali već 5 godina dokazujem da ništa nije nemoguće. Uticao sam da se do sada posadi preko 550 stabala, otpuši više stotina uličnih slivnika, propisno obeleži preko 2600 stajališta jevnog prevoza, da se brojni nedostaci na vozilima u javnom prevozu otklone, da se popravi preko 500 stubova javne rasvete...

iBiz_630x30.jpg


Ljudi su nezadovoljni mnogim sferama života, ali su skloni tome da ništa ne preduzimaju. Očekuju mnogo, ali ne preduzimaju mnogo. Šta misliš da je uzrok te apatije, i kako vidiš rešenje tog problema?

Uzrok apatije u našem društvu po pitanju pozitivnog uticaja na okolinu, je uglavnom neefikasnost i zatvorenost aparata lokalnih samouprava. Česta nejasnoća oko nadležnosti i čuveni srpski specijalitet „nismo mi nadležni“ su glavna kočnica, koja je, verujem, do sada zaustavila više dobrih inicijativa. Građani kada znaju da imaju posla sa ljudima iz lokalne samouprave, koji su najčešće bezvoljni i nepreduzimljivi, jednostavno beže od takve birokratije, i biraju „manje zlo“ – da ne preduzmu ništa po pitanju komunalno – saobraćajnih problema u svom okruženju, a sa kojima su svakodnevno suočeni.

Na koju akciju si najponosniji, a koja ti je bila najteža za sprovođenje, i zbog čega?

Najponosniji sam na to što sam uticao da se izvrši obeležavanje preko 2600 stajališta, a ujedno to smatram i najtežom, ali i najzanimljivijom akcijom. Direkcija za javni prevoz je u početku godinama ignorisala svoju zakonsku obavezu da izvrši propisno obeležavanje svih stjališta u gradu (da označe sve linije koje koristi neko stajalište i da se na svakom stajalištu postavi naziv radi boljeg snalaženja putnika). Najveći problem je predstavljala činjenica da noćne linije nisu ni na koji način obeležene, i često su stvarale konfuziju kod putnika. Niko sa sigurnošću nije mogao da kaže kojom trasom te linije idu, koje stajalište i koji red vožnje koriste. Sam sam započeo akciju obeležavanja noćnih linija, ištampao sam nalepnice sa odgovarajućim brojevima linija i počeo da ih postavljam po stajalištima širom grada. Mediji su dosta pomogli podržavši ovakvu unikatnu akciju, prilikom koje sam 10% stajališta obeležio, prešavši preko 120km, peške, sa merdevinama na ramenu. Tada je Aleksandar Bjelić, gradski menadžer, posle sastanka na koji me je pozvao, pokrenuo inicijativu da se nešto zaista uradi po pitanju obeležavanja stajališta. Zahvaljujući kombinaciji moje akcije i njegovog uticaja, sada konačno imamo potpuno obeležena stajališta. Cela akcija je imala veliku simboliku - dokazao sam da jedan čovek od ličnog, malog budžeta, može da uradi nešto što Direkcija za javni prevoz ne može zadnjih 10 godina. Time su pale u vodu sve njihove ustaljene fraze, kako se nema novca za tako nešto, i kako će obeležavanje stajališta morati da sačeka bolja vremena. Bolja vremena sami kreiramo i tu nema šta da se čeka. Hoćemo boljitak sada i odmah. Dokazao sam koliko jedan pojedinac može da utiče na svoje okruženje. Zamislite samo koliko bi Beograd bio bolje mesto za život, kada bi se svi bar po malo angažovali. Potrebna je samo dobra volja.

Da li nas ukratko možeš upoznati sa procedurom pisanja i podnošenja prijave o pojedinim gradskim nepravilnostima? Koje sajtove treba posetiti i kojim službama se treba obratiti?

Rocedura pisanja prijave nije nikakav bauk, i zaista se radi o jednostavnoj stvari. Neophodno je navesti prekršaj, njegovu lokaciju, po potrebi i vreme kada je prekršaj uočen. Većina stvari može da se završi preko komunalne i saobraćajne inspekcije Sekretarijata za inspekcijske poslove, s obzirom da obe inspekcije imaju prilično široke nadležnosti.

fv.jpg

Zbog svog aktivizma doživeo si čak i fizički napad, od strane vozača, kada si pokušao da fotografišeš razbijeno staklo na autobusu. Da li si u nekom trenutku pomislio da je borba za bolje društvo uzaludna, i da nema svrhe truditi se?

Ni u jednom trentku nisam pomislio da je moja borba uzaludna, jer me konstantan napredak u toj borbi, neprestalno motiviše za nove akcije.

Kakve projekte u sferi građanskog aktivizma planiraš za budućnost, i da li te je možda kontaktirao neko od gradskih vlasti, ili političkih partija, radi nekog eventualnog radnog angažmana?

Trenutno radim na projektu „Sa birokratijom na ti“. Projekat je pobedio na konkursu Ministarstva za sport i omladinu, a posredstvom NVO „Građanske inicijative“. Radi se o izradi internet prezentacije, gde će se tačno definisati ko je u Beogradu za šta nadležan, koje su obaveze inspekcije, koja su prava podnosioca prijave, biće tu i pojednostavljenih pravnih akata, koja su bitna za tu oblast, građani će moći da nađu već gotove formulare za podnošenje prijave... Biće tu i propratnih akcija na terenu, a očekujem da probna verzija ovoga počne tokom septembra. Ponuda za učlanjenje u političku partiju je bilo, a bila mi je predočena i ponuda za posao. Obe ponude sam odbio.

Čime bi voleo da se profesionalno baviš po završetku studija, i u kom pravcu bi želeo da se razvija tvoja karijera?

Profesionalno bih želeo da se bavim upravo onim što studiram – pejzažnom arhitekturom, koja se upravo bavi javnim prostorima, što je dosta na neki način povezano i sa mojim dosadašnjim delovanjem.

Savet mladima za kraj...

Pokažimo da imamo dovoljno energije i građanske svesti da ne dopustimo da samo drugi odlučuju o našem okruženju, već da smo i mi sastavni deo tog okruženja, kome treba pozitivno da doprinesemo. Možemo to!