Ivana Jandrić: Najvažnije je ne odustati!

FOTO: Privatna kolekcija

„Sam moj odlazak me je učinio srećnom, tamo su se nalazili neki moji idoli, a sada kada se nalazim sa njima u odabranoj grupi možete da zamislite samo kako se osećam”, tako svoj odlazak u Baku opisuje naša jedina predstavnica u sambou na Evropskim igrama. Ivana ima 22 godine i student je novinarstva, a između fakulteta i sporta — bira obrazovanje. „U mojoj situaciji ja sam odredila svoje prioritete pa sam rešila da to bude fakultet, dala sam manje ispita nego što sam planirala i cela godina je pod znakom pitanja, ali nisam odustala”.

Pročitajte gde Ivana nalazi inspiraciju, šta je toliko fascinantno u džudou, šta je sambo, gde je tu novinarstvo i šta je još podelila sa čitaocima i čitateljkama iSerbia portala .

Vi ste, pre svega, džudistkinja. Kako je došlo do toga da počnete da trenirate sambo?

Ja i dan danas treniram džudo, to je moj matični sport, ali sam se pre Bakua dosta posvetila sambou. To su zaista slični sportovi, pa mi nije potrebno mnogo da se prebacim sa jednog na drugi. Sambo sam počela da radim 2011. godine kada su se promenila pravila u džudou, te je zabranjen svaki kontakt nogu u toku borbe. Takav sistem borbi meni nije baš odgovarao, pa sam rešila da se oprobam u sambou.

Vidite li sebe u budućnosti u sambou ili džudou?

To je nešto o čemu ne razmišljam previše, ne želim da se opretećujem time. Kako sambo lagano korača ka „olimpijskoj porodici”, svakako bih volela biti deo stvaranja istorije tog sporta, ali još uvek nije ništa sigurno po tom pitanju.

output_6cz6ud.gif

Kako izgledaju treninzi koji su Vas doveli do medalje? Čega ste se odrekli zarad sporta i uspeha u sportu?

U decembru mesecu prošle godine, doživela sam dosta tešku povredu levog kolena. To je bio tačno period kada sam zvanično bila obaveštena da idem na prve Evropske igre, pa sam praktično morala da započnem pripreme još u januaru. Imala sam dosta dugu i tešku rehabilitaciju, nakon čega sam započela i treninge. U dogovoru sa trenerom u klubu angažovali smo kondicionog trenera i nutricionistu, koji me je ispratio sve do medalje. Uglavnom sam provodila između četiri i pet sati dnevno u sali, vikendima oko dva sata.

Što se tiče odricanja, ima ih, i to mnogo. Najpre, dosta mi je bilo teško da stižem na predavanja na fakultetu, i kada sam stizala gotovo sam cele dane provodila van kuće. Bilo je težih i lakših dana, ali ja sada volim da mislim da se isplatilo sve.

Šta Vas motiviše? Da li su medalje i uspesi dovoljan pokretač ili postoji i nešto drugo?

Moja najveća motivacija je moja porodica, oni su uz mene stalno. Mimo njih, dosta motivacije mi daju treneri Veselin Novaković i Veljko Ivković, dok me drugari u klubu svojim trudom teraju na stalni napredak, i to je nešto što meni zaista mnogo pomaže i nešto što ja mnogo cenim. Medalja je samo kruna rada i truda.

Jeste li očekivali medalju u Bakuu? Smatrate li je vrhuncem svoje sportske karijere?

Lagala bih kada bih rekla da nisam očekivala, zaista jesam. Nekako sam se uvek nalazila među najboljima na svetu u tom sportu, ali nikad nisam ovako zasijala. Nadala sam se medalji, ali zlato zaista nisam očekivala. Tamo sam otišla kao osvajač bronzane medalje na prvenstvu Evrope, tako da sam bila veoma rasterećena, što mi je veoma pomoglo. Ovo je za sada moj najveći i svakako najdraži rezultat, ali ja mislim da je ovo samo početak, jer je ovaj rezultat bio veliki podsticaj za dalji rad i jedva čekam nove izazove.

jandric_borba.jpg
FOTO: Privatna arhiva

Jedina ste naša predstavnica u sambou koja nas je predstavljala u Bakuu. Kolika je odgovornost bila na Vama? Jeste li zbog toga osećali dodatan pritisak?

Moram da priznam da je bilo dosta pritiska, ali u vidu očekivanja. Iza sebe imam 10 evropskih i svetskih medalja, što je poznavaocima ovog sporta dalo nadu i učvrstilo očekivanja rezultata na igrama. Meni to nije mnogo smetalo, trudila sam se da ispravim greške sa prvenstva Evrope i da predstavim svoju zemlju i ovaj sport najbolje što mogu. Neizmerno sam ponosna što sam donela tu istorijsku medalju ovom sportu, a i što sam se našla rame uz rame sa ostalim osvajačima medalja za Srbiju.

Imate li neke posebne pripreme pre same borbe?

Volim da slušam muziku i da se relaksiram. Odradim zagrevanje, pogledam neke borbe pre moje, i onda se opuštam. Trudim se da se ne opterećujem nekim nebitnim stvarima i da razmisljam o bilo čemu a da to nije meč koji sledi. Sada u Bakuu pre finala imala sam blagu tremu, pa sam vijala bilo koga da razgovara sa mnom, tu ni muzika nije pomogla.

ivana_jandric.jpg
FOTO: Privatna kolekcija

Studirate novinarstvo na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu. Kakav odnos ste imali sa novinarima nakon osvojene medalje? Vidite li sebe kao sportskog novinara ili ste zainteresovani i za druge oblasti?

Novinarima je to uglavnom bila veoma zanimljiva tema kod mene. Često me pitaju za moj izbor studija i to je meni zaista simpatično. Do sada nisam imala priliku da toliko sarađujem sa novinarima, pa je sve ovo za mene novo. Vrlo lako se snalazim u ovoj ulozi koju imam sada, ali kada ja budem bila na poziciji da postavljam pitanja, ne znam kako će to izgledati. Nadam se da ću biti kao i svi novinari sa kojima sam sarađivala do sada, jer je ostvarena mnogo lepa saradnja. Do sada sam bila više orijentisana ka televiziji, ali kako vreme ide, štampa mi dosta privlači pažnju. Još uvek nisam tačno odlučila kojim novinarstvom ću se baviti, ali sportsko novinarstvo mi je trenutno najbliže, tu se zaista lako snalazim.

Vrlo ste borbeni i istrajni. Da li to važi i kada niste na strunjači?

O da! Veoma sam tvrdoglava. Posebno me motivišu stvari koje ne mogu da uradim, to me tera na dodatni rad i trud, što nekada donosi posledice, ali takva sam. Nažalost, to nije tako prošlo kada je fakultet u pitanju, ali ni tu ne odustajem. Kad nisam na strunjači, ista sam kao i sve devojke, zanimaju me iste stvari kao i sve ostale. U poslednje vreme malo sam se više posvetila treninzima, ali nadam se da cu sada malo da odmorim od svega toga, a onda u nove radne pobede.

jandric_u_kimonu.png
FOTO: Privatna arhiva

Šta biste poručili mladim ljudima? Šta je najvažnije na putu do uspeha?

Ako mene pitate, najvažnije je da se ne odustane bez obzira na sve. Uspeh ne dolazi preko noći, bude težih i lakših dana. Zaređa se 100 loših dana, pa dođe 101. dan koji bude dobar i taj dan vredi više nego svih prethodnih 100. Glavu gore i bez odustajanja.

Za radoznale

Sambo je ruska borilačka veština, spoj džudoa i džiudžice. Sama reč sambo znači samoodbrana bez oružja. Nastala je dvadesetih godina prošlog veka u Sovjetskom Savezu, a najviše je trebalo da koristi policiji i vojsci. Raspad Sovjetskog Saveza doprineo je popularizaciji sporta, jer su mnogi učitelji emigrirali i mogli javno da prezentuju veštinu.

Sambo borci nose gornji deo koji se naziva kurtka ili sambovka, plave ili crvene boje, i pojas i šorts iste boje. Obavezne su i cipele, koje se nazivaju sambetki ili borcovki.

Jovana je vesela devojka čiji je jedini cilj da vas nasmeje i zabavi.

Pročitajte i:

Danijela Rančić: Umetnost oplemenjuje čoveka
Ratko P: Poezija, rok i ljubav, nespojivo?
Dragan S: Uzmi stvari u svoje ruke