Marko Mak Pantelić: Dečice, hvala vam!

FOTO: Youtube

Tokom intervjua, Mak nam ukazuje da su Pantine istraživačke avanture široko prihvaćene i da vlada veliko interesovanje publike. Svu ličnu zahvalnost uputio bi deci, najiskrenijoj publici, koja mu pružaju priliku da oseti njihovu neizmernu podršku.

Marko Pantelić je tokom intervjua za iSerbia rekao jedan dobar savet, a to je: Uspeh dođe kada iskreno pristupimo sebi i radimo na sopstvenim propustima, „kvarovima", slabostima i time ih ojačamo kako bismo ih uzeli u obzir i počeli da ih koristimo kao svoju novu snagu. A sada . . .

Kako je nastao koncept za tvoju autorsku emisiju „Panta pita“?

Koncept za autorsku emisiju posvećenu najmlađima, u samostalnoj produkciji Srpske naučne televizije, nastao je pre nekoliko godina, u uskom krugu bliskih dugogodišnjih saradnika koji su inicirali i osnovali samu televiziju. Zajedno sa programskim konceptom i idejnim rešenjima na čelu sa Živojinom Petrovićem, mladi profesionalci filmske i televizijske produkcije, Jakov Petrović i Andrija Sudarski, ispitivali su brojne opcije i kreativna rešenja na temu edukativnog programa za decu predškolskog uzrasta. Taj program, ispostaviće se, svojom sadržajima, originalnošću i autentičnošću biće jednako zanimljiv i odraslima. Prepoznao sam veliki potencijal i ličnu odgovornost da zajedničkim snagama to uradimo na najbolji mogući način u tom trenutku, te sam danas jako ponosan na svoj autorski doprinos i rado se sećam razdraganog i radoznalog „Pante".

Mnogi bi aludirali na to da je ime emisije nastalo po tvom prezimenu, jer podseća na njega. Kako je, zapravo, nastalo ime emisije?

Ime serijala „Panta pita" je interna kovanica, ili šaljiva dosetka direktnih autora i saradnika na projektu. Može se tumačiti i kao aktuelizovanje mog privatnog nadimka - Panta, u formi izreke koja je široko poznata na našim prostorima. Još kada znamo da je sam koncept svake epizode odgovaranje na „najteža, a najlakša" pitanja na Svetu, „Panta pita" se jednostavno nametnulo.

Kako dolaziš na ideju koja će to najteža, a ipak najlakša pitanja biti tema tvojih emisija?

Mnogo puta se dešava da se kroz svakodnevne aktivnosti susrećemo upravo sa apsurdom jednostavnog, logičnog i lakog. Elementarne prepreke, ili problemi nam se čine očigledni i jednostavni, a onda zakočimo u nekom momentu, pa počnemo da se pitamo gde grešimo. Naše reakcije na različite pojave i fenomene iz okoline su obično „normalne", prirodne, instinktivne, ili intuitivne, na kraju krajeva nama samima su logične, a ipak mnogo puta pravimo greške, čak ih i ponavljamo. Nismo se dovoljno posvetili, nismo odvojili vremena da promislimo i pripremimo se, nismo imali kontakt sa nečim što smo podrazumevali kao jednostavno i lako, ali ipak neretko shvatimo da smo propustili gradivo i da nismo baš savršeni, nego više gordi.

S toga, pitanja i teme koje Panta istražuje sa malim pametnjacima i pametnjakovicama razvijaju moć apstraktnog mišljenja i zapažanja, sa pokrićem njima razumljive naučne argumentacije. To su sva ona iskrena pitanja, puna humanosti i saosećanja, na koja „veliki" nemaju odgovor, bilo da su to roditelji, bake i deke, ili starije sestre i braća. Neka od pitanja su, na primer:
Da li drvo spava?
Zašto vetar duva?
Zašto je nebo plavo?
Kako avioni lete?
Da li biljke osečaju bol?

ana_intervju_dva.jpg
FOTO: Privatna arhiva

Da li postoji neka emisija koju često hvale i koju emisiju bi ti izdvojio po reakcijama publike kao najzanimljiviju do sada?

Nemam evidenciju koja je to epizoda najgledanija. Bilo je dosta šaljivih komentara upravo na temu neočekivano lakih pitanja, a da su čak i moji poznanici, koji su imali priliku sa svojim klincima da prate serijal na televiziji, ostajali zatečeni. Čak su i sami prvi put obratili pažnju ili pomislili na nešto što im je celog života promicalo.

Iznenađen sam bio kada me je drug iz gimnazije zvao posle nekoliko meseci i rekao mi: „Panto, druže, znaš da te ja nikad ne bih cimao za gluposti. Nemoj pogrešno da me shvatiš, ali gledao sam neku tvoju emisiju za decu na TV-u i čujem kako se Mesec vidi danju. Je l to neki fazon ili šta? Ti znaš da sam ja siguran da ti ne bi pričao javno takve budalaštine".

Nakon toga smo se slatko ismejali, preporučio sam mu da pogleda celu epizodu preko interneta na kanalu Srpske naučne televizije i da obrati pažnju ponekad i slobodno se zagleda u nebo preko dana tražeći Mesec. Obećao sam mu da će mu se želja da ga, zapravo, tamo i vidi vrlo brzo ispuniti. Nedugo za tim njegov fejsbuk profil je dobio i jedan novi album, sa slikama Meseca na vedrom popodnevnom nebu. Onda je tek bilo urnebesno.

Koliko misliš da je važno da se na televiziji prikazuju edukativne emisije bar u dnevnim terminima kada deca gledaju?

Izuzetne reakcije, široka prihvaćenost, primenjivost i veliko interesovanje publike za Pantine istraživačke avanture su nam svima ponos i velika čast. Udruženi oko konkretne ideje, neopterećeni oskudnim sredstvima i nužno komercijalnim materijalizovanjem svojih zamisli, uspeli smo da izguramo sjajan mali projekat. U vreme kada obrazovni program nestaje preko noći, kada se cele redakcije posvećene najmlađima gase usled materijalne neodrživosti i kada nas preplavljuju sadržaji prisutni u svim medijima koji fatalno oštećuju svest naših najmlađih, mi se nismo predali i ličnim primerom smo pokazali da ipak može da postoji alternativa.

Na žalost, u ovako teškim društvenim okolnostima obrazovanje i edukacija, kao i logični i jednostavni odgovori na osnovna pitanja i opravdane nedoumice, postali su alternativa, ili čak luksuz.

_event_management.gif

Koliko te rad sa decom čini ispunjenim i da li bi upravo njima uputio najveću zahvalnost kada je u pitanju pružanje podrške?

Pored nekoliko uloga ostvarenih u beogradskim pozorištima, na televiziji i filmu, najviše se radujem kada radim za decu, ili sa decom. Kada vas ta najiskrenija publika i najbistriji đaci na Svetu, širom otvorenih očiju i usta zapanjeno posmatraju i ne propuštajući nijedan detalj, nijedan vaš pokret, upijaju sve lepo što ste smislili i spremili za njih, onda ste sigurni da ste na pravom mestu i da ste pronašli svoju svrhu. Nikakav materijalni stimulans ne može da zameni satisfakciju koju donosi odobravanje, oduševljenje i poverenje koju poklanjaju oni kojima je naša pažnja i briga neophodna. Svu ličnu zahvalnost upućujem isključivo njima, deci koja su mi pružila priliku da osetim njihovu podršku i zahvalnost.

Diplomirao si na FDU u klasi Gordane Marić za koju je poznato da godinama s njene klase izlaze mladi uspešni glumci. Kakva su tvoja iskustva tokom studiranja?

Svi profesori na FDU su vrhunski stručnjaci u svojim oblastima, a sam program i obrazovni procesi su vrlo striktno tempirani. Nema tu mnogo prostora za opuštanje, zna se zašto smo svi tu i kolika je odgovornost kako pojedinaca tako i kolektiva. Predmeti su podeljeni u stručne i teorijske, sa akcentom na praksu tj. izvođačke sposobnosti. Samo telom i pokretom se bave četiri stručna predmeta, tehnikom glasa i govorom dva, a sva ova saznanja i iskustva na glavnom predmetu - glumi, dobijaju svoj reproduktivni i autorski smisao.

Ocene su, uglavnom, pokazatelji trenutnog psihofizičkog stanja u kom se student nalazi. One studentima pomažu da se identifikuju, bez obzira na to kakve su, uvek služe kao motiv više, kako bismo sami pred sebe projektovali nova očekivanja i da pobeđujemo svoje objektivne slabosti i nedostatke. Takav put traganja za sopstvenim identitetom je osuđen na neuspehe, jer smo mi svi ipak ljudska bića i nismo skloni suočavanju sa sobom. Svi duboko u sebi znamo da ćemo otkriti onu slabu tačku i to nas boli, zato odustajemo i lakše nam je da se samozavaravamo.

Uspeh dođe kada iskreno pristupimo sebi i radimo na sopstvenim propustima, „kvarovima", slabostima i time ih ojačamo kako bismo ih uzeli u obzir i počeli da ih koristimo kao svoju novu snagu. U tom procesu, kolege - kako sa klase, tako i ostali sa drugih smerova, neophodni su jedni drugima za ostvarivanje kreativnih zamisli. Nesuglasice su neizbežne, ali su timski duh, odgovornost i poštovanje iznad svega. Tako se postaje profesionalac.

Što se angažmana tiče, već sam spomenuo da mi je najveća čast i inspiracija rad sa decom i za decu. Upravo tako je i počela moja profesionalna karijera, dečijom predstavom Miodraga Stanisavljevića „Carev zatočnik" u režiji Milana Karadžića, u pozorištu Boško Buha. Tada sam bio na trećoj godini fakulteta.

ana_intervju.jpg
FOTO: Privatna arhiva

Posle je sve išlo svojim prirodnim tokom. Evo, upravo se reprizira, sada već kultna, serija „Na putu za Montevideo". Tu igram ulogu Rusa - Kirila Ivanova, koja me jako raduje zbog divnih uspomena sa snimanja i sjajne saradnje sa kolegama Evgenijem Rahmanjkom, Lavom Geršmanom, Teodorom Ristovski, Daninom Jeftić, Tamarom Dragičević, Aljošom Vučkovićem i, naravno, sa neizostavnim Draganom Bjelogrlićem koji je svojim indikacijama, predlozima i energijom podigao celu stvar na najviši mogući nivo.

S obzirom na to da si završio i master akademske studije, kakvi su tvoji planovi za budućnost?

U planu mi je, isključivo, kreativni napredak, novi autorski poduhvati iz različitih oblasti dramskih umetnosti, da efikasno privedem kraju humanitarnu inicijativu Kilometar kose, koju radim sa dragom Tamarom Kojić i koja je obeležila godinu za nama, da ostanem budan i aktivno uključen u rešavanje problema na koje mogu da utičem, da upoznajem nove ljude širom Sveta koji su slično angažovani i da zajedno stvaramo divne okolnosti koje želimo da delimo sa budućim generacijama.

Ana, druželjubiva i radoznala studentkinja; voli da piše, vodi intervjue, istražuje i pohađa razne edukativne kurseve.

Pročitajte i:

Njene zvezdane oči bore se poezijom!
Scott Weiland: Neprilagođena rok zvezda
Ognjen Karadžić: Tri jezika starosti