Nemanja D: Okovani satima u Obećanom svemiru

Foto: Privatna arhiva Nemanje Dragaš

Nemanja je do sada objavio četiri zbirke poezije. Diplomirao je Produkciju na Akademiji umetnosti u klasi prof. dr Dejane Prnjat. Laureat je Vidovdanske nagrade Akademije umetnosti koja se dodeljuje najboljem studentu. Kao producent ima zapažene rezultate u radu na filmu i pozorištu.

_veb_novinarstvo.gif

Sa čitaocima iSerbia Nemanja je podelio svoje viđenje sveta, umetnosti, najavio nove projekte i na trenutak nam dozvolio da budemo deo njegovog Obećanog svemira, sa željom da u njemu ostanemo Okovani satima.

Gotovo da ne postoji književna nagrada za poeziju koju ti nisi osvojio. Koja ti je posebno draga?

Izdvojio bih nagrade čuvenog Festivala poezije mladih u Vrbasu, čiji sam laureat bio 2013. godine, ali istovremeno i dobitnik priznanja „Stanko Simićević”.

Kako danas izgleda književna scena u Srbiji, imaju li mladi umetnici dovoljno entuzijazma?

Srpska književna scena je prilično raznovrsna, kako stilski, tako i po pitanju književnog kvaliteta. O tome možemo mnogo govoriti, ali i čitanjem zaključiti. Književnost ispašta zbog gubitka relevantnih kriterijuma među starijim generacijama, kako na kulturnom, tako i na društvenom nivou, ali i potpunog odsustva potrebe za uspostavljenjem istih, među onim mlađim. Najviše entuzijazma, po prirodi stvari, imaju upravo mladi autori. Dokaz tome je i projekat Mladi dolaze koji je iniciralo Udruženje književnika Srbije, a za cilj ima podsticanje i negovanje stvaralaštva mladih. To je jedan od aktuelnih projekata vredan pažnje.

Aktuelne su tvoje zbirke poezije „Okovani satima" i „Obećani svemir". Kako je biti „Okovan satima“ u „Obećanom svemiru“?

Zagrljen suštinom kao dobrom muzikom, čežnjiv za okeanima, retko nedorečen, bezuslovno vođen voljom zrelog deteta, budnih čula, osvešćen, izazvan svim stranama sveta, ponekom željom ili snom. U takvom svetu, oni koji vladaju kamenom, ne vladaju i zemljom, vreme je i „moje” i „naše”, a deli se na disanje plućima svemira i na pokušaj razumevanja vazduha.

Postoje li umetnici koji na neki način utiču na tvoje stvaralaštvo?

Nadahnut sam mikrokosmosom ljudi koji šire energiju esencijalne ljubavi. Umetnost je jedinstven jezik koji nam pomaže da telo shvatimo kao duh i da duh doživimo kao naše jedino, prirodno telo. To telo nije opipljivo, ali ga sva čula registruju kao lepotu jednog postojanja. Umetnike koji to postignu u svom delu i biću, uvlačim u svoj svet. Od književnosti, pozorišta, filma, muzike, pa sve do savremenog plesa, provlači se neodoljiva potreba za stvaranjem nove dimenzije u kojoj sve ljubavi sveta moraju biti ispričane kroz umetnika. Kao takvi, vi morate najbolje poznavati sebe, a onda i razumeti zašto ćete uvek više pripadati drugima.

gavrilo.jpg
FOTO: Privatna arhiva Nemanje Dragaš - Snimanje filma „Gavrilo"

Kao dramski umetnik šta bi pre odabrao, teatar ili film?

Pozorište i film su za mene dva disanja jednog sveta. U trenutku koji od vas očekuje da poverujete slici sadašnjosti, pozorište vas uvlači u čulnu opijenost koja ja hipnotička i emocionalno oslobađajuća. Igrate partiju šaha sa samim sobom. Deo ste kolektivne terapije tokom koje vas nije sramota da plačete ili da se slatko smejete. Film vas navodi da poverujete u prostor, vreme i život koji se negde i nekada odvijao bez vas. Bio strah, istina ili prijatna iluzija, taj svet je sjajno igralište za malu i veliku decu, kakva smo bili ili kakva još uvek jesmo.

Šta te trenutno inspiriše, pripremaš li neki novi projekat?

Trenutno radim na dvojezičnom Izboru iz poezije (na srpskom i nemačkom jeziku) i na knjizi o Almodovarovim filmovima u kojoj nastojim da proniknem u kvintesenciju njegovog stvaralaštva. Njegove filmove doživljavam kao tela obučena u nagost. Taj fenomen me fascinira. Takođe, radim na nekoliko pozorišnih i filmskih projekata.

Za kraj, šta bi poručio mladima koji tek ulaze u svet umetnosti?

Ne verujte u granice, imajte ciljeve. Budite spremni da ponesete teret koji nije samo vaš. Dostojanstveno ga nosite i svaki put kada vas nešto ugrize, koža vrisne i bol postane jak, setite se da negde u nekoj zatvorenoj prostoriji, deleći isto vreme, ljudi rešavaju zadatke iz kvantne mehanike, neki drugi mnogo žure ili kasne, neki se odriču sveta, a vi više od svih ostalih osećate kako se svet u vama okreće kao Zemlja oko Sunca.

1977455_10202846827704846_355107856576598905_n.jpg
FOTO: Privatna arhiva Nemanje Dragaš

ALMASA

Almasa, tvoj Mesec je vodu uzeo Sahari
I to nije kazna, već milost prstiju svemira.
Znaj, pustinja je samo jedan način disanja
A takvom disanju, pluća nisu materica
I grlo nije kolevka u kojoj dete plače.
Pesak pod tvojim stopalima najlepše priča
Kada su ti stopala bosa i kada ti se hidžab
Odvoji od lica kao kora od drveta koje grli.
U daleku želju tuđeg oka tada te vetar uvije
I postojiš kao zahir, ovenčan kobnim usudom.
Kada si bila zrno, Almasa, tvoj otac ti je pevao
O senci koja te je dozvala sa presušenih izvora
Dok se lažno sunce u ustima slučajnog čoveka
Sa jezikom igralo Boga, čelika i dobrog vremena.

Almasa, nebo koje ne zna kako da stvori kišu
i Sunce će lako u oblak zakopati. Otrovati ptice.
Postoje svetovi u kojima si samo telo jednog imena
Koje se nikada mleka sa majčine dojke nije napilo.
Jednog dana, Almasa, poželećeš da te je manje bilo
I dok se tvoji dlanovi budu opraštali od zrelog voća
Prva reka u Sahari, poteći će iz tvojih zenica,
Dete u tvom naručju nazvaće te svojom boginjom
I shvatićeš da sva ona putena ljubav
Koja se dogodi u danu koji se zove Umiranje
Nikada neće skinuti Zemlju
Sa visokog plafona vasione.


Jovana živi kroz svoje stihove dok stvarni život samo sanja.