Talin, tamo gde ptice odlaze ... 1. deo

Viljnus-Riga-Talin
Kada sam ugledao autobusku tablu sa natpisom Vilnius-Riga-Talin, pomislio sam – to je znak! Materijalni dokaz da ću želju koju godinama projektujem, do jutra ostvariti. Oduvek sam voleo autobuse, jer mi bude izmešane osećaje spokoja, radoznalosti i euforije. Kada se upali motor i pokrenu točkovi, pokrenu se i moje misli u smeru predviđanja kako će izgledati sledeća stanica. Tokom srednje škole, na praksi koju sam obavljao na farmi krava u Kovinu, naučio sam da kravu, pre nego joj dam injekciju, oslovim imenom, polako priđem i pomazim je, kako bi se smirila, pa je tek onda, kada ne očekuje, iznenadim iglom. Kasnije sam video da slično postupaju i džokeji pre nego uzjašu konja, pa sam sličnu strategiju počeo da primenjujem sa autobusima. Mada ga ne dodirujem spolja, autobusu se metafizički obratim sa poštovanjem i telepatski objasnim kako ga u mojoj hijerarhiji kopnenih transportnih sredstva u postavljanju na pijadestal jedino “koči” bicikl, i uvek dodam da ću biti jako zahvalan ako se postara da, konfora radi, sedim sam. Aktivirajući magijsko mišljenje, čini mi se da ponekad verujem da me taj neživi entitet razume, štaviše da ceni moju iskrenost, kao da ima dušu. On guli gume, ja đonove koji se odmaraju jedino dok sam na njegovim sedištima, ni mene ni njega ne drži mesto.

Prolazili smo severom Viljnusa, istim putem kojim sam dan pre vozio bicikl. Sijala su svetla stambenog kvarta koji će za vjek i vjekova ostati neatraktivan turistima. Ima nešto u vezi sa takozvanim “sleeping area” što u meni izaziva osećaj nedovršenosti, ako ih ne istražim. Možda je to suština glokalizacije, biti na mestu gde lokalno stanovništvo živi, a ne ispred spomenika čija slika kruži internetom. Razmišljao sam o lepoti trenutka koji oslikava ostvarenje želje i sa ponosom uvideo da mi se, dok ležim na zadnjem sedištu autobusa koji se kreće od juga Litvanije ka severu Estonije, želja da vidim Baltik i Finsku ostvaruje.

Sredinom noći, dok se kroz prozor mogao videti samo mrak, nazrela su se svetla Rige u daljini. Prelazili smo most sličan onom na Adi, dok sam posmatrao paralelni, sa polukružnim ukrasima, koji sam prepoznao sa slika. Nakon detaljnog googlovanja tog dela Evrope godinama unazad, upoznao sam strukturu i znamenitosti prestonica, ali to nije umanjilo intrigantnost živog susreta sa noćnim prizorima najvećeg baltičkog grada. Radovao sam se što ću se kroz nekoliko dana tu vratiti. Tokom stajanja na stanici upoznao sam Rusa i Ruskinju koje sam nenamerno nasmejao, istrčavajući iz autobusa ka toaletu kao ošuren. U povratku sam im, kroz šalu, rekao da nije lepo smejati se tuđoj nesreći, a oni su me samo zbunjeno pitali zašto sam cupkao u autobusu pored vrata od toaleta, umesto da upotrebim isti?! A ja sam bio ubeđen da je iza tih vrata prostorija u kojoj spava drugi vozač. Ostala mi je ta slika u glavi još od maturske ekskurzije. Od silnih pošalica u našoj interakciji, nikla je i jedna konstruktivna ideja. Ubedili su me da obiđem i Belorusiju dok sam u tom delu Evrope. Kada sam se setio da i tamo imam drugove i da mi kao Srbinu ne treba viza, jedina sporna stavka bilo je vreme. (O raspletu u nekom sledećem putopisu).

Letonsko-estonsku tačku konurbacije sam prespavao, a ostatak vožnje proveo gledajući kako se nemo smenjuju drvoredi endemskih estonskih četinara, visokih ogoljenih stabala sa skromnim i nepristupačnim krošnjama iznad kojih se nadvijala zora. Udobnost i euforičnost ispunile su me i nadvladale naviku za predviđanjem, pa sam se samo prepustio. Ne bih se jasno sećao te situacije da nisam bio usamljen. Nije mi nedostajalo društvo, ali želeo sam da sa nekim baš tada, neposredno podelim svoje utiske. Uželeo sam se prijatelja, posebno onih koji razumeju moje porive i iskreno su zainteresovani da me čuju. Mislim da bi bili ponosni što sam od silnih želja kojima stremim, jednoj već prepoznao ostvarenje i iskreno mu se obradovao. Jutro je bilo vedro i hladno, kao po porudžbini. Vozeći se kroz Talin ugledao sam more i galebove, jedan novi horizont na putešestviju.

Performans

Kolima me je sačekao drugar koji je nastojao da moj boravak krajnje komercijalizuje, ali nisam preterano mario. Još na ulazu u grad primetio sam da je uređen, da su ulice pravilne sa urednim fasadama i natpisima i objektima koji oslikavaju savremeni urbani koncept razvijenog društva. Sa mesta suvozača, tokom kratke vožnje pod talinskim nebom, ugledao sam i ostatke srednjeg veka, i poslovne oblakodere i staklene zgradurine, i mnoštvo zelenila, plaža, parkova i ptica! Ovaj put nije se ponovio litvanijski sindrom. Znao sam da sam budan i nisam osećao prisustvo magične sile koja me je ranije stihijski vodila ulicama, niti sam u instant pregledu grada koji mi se servirao prepoznao trunku avanturizma. Čekao sam da ostanem sam sa svojom muzikom i đonovima koji će spontano izrežirati upoznavanje Talina na za mene lično najbolji način.

Nakon tradicionalnog doručka od žitarica u slatkom sosu sa još slađim prelivom, dogovorili smo susret nakon njegovog radnog vremena, što je značilo da ću narednih 8 sati provesti sam u nepoznatom gradu. Volim kada mi se fetiš servira na gotovo! Nebo je dobijalo tmurniju nijansu, ali ulice su i dalje bile suve. Punog stomakom, sa mapom u ruci, koju mi je kolega po utiscima sa recepcije hostela u Viljnusu poklonio, započeo sam šetnju. Kao da sam umro i otišao u raj.

Druga.jpg

Strma ulice dovela me je do Gornjeg starog grada, tik ispred pravoslavne crkve Aleksandra Nevskog. Primetio sam da vrhovi u obliku suza, koji asociraju na islam, a koji krase pravoslavne crkve u Rusiji, Ukrajini i Estoniji i nisu nalik vizantijskim kupolama na hramu Svetog Save ili istoimenoj crkvi Aleksandra Nevskog u Sofiji. Paradoksalno, džamija sa svojim oblim krovovima širokog prečnika u odsustvu “raketa” nalikovala je praslavnom hramu. Stajao sam u mestu i uživao u prohladnom jutru, dok su oko mene leteli galebovi, a odsustvo odgovora na dilemu inspirisalo me je da poslušam pesmu koja se najbolje uklapala u moje putešestvije sa refrenom Okrećem se između vekova i družim se sa anđelima, sa dobrim mislima, trenutnim stvarima, večitim ljudima i dobrim patikama. Prepoznao sam trenutak inicijacije. Stigao sam u Talin.

Taman kada sam pomislio da avantura po mojim standardima napokon počinje, u kadar je ušetala gomila turista iz Azije, koji su se kao utvare pojavili ispred, iza… okolo i svuda! Kao da je pred očima počela da mi se odvija epizoda South parka sa neadekvatnom muzičkom podlogom. Neumorni u svom škljocanju, opkolili su crkvu, izgurali me i preusmerili na drugu stranu. Prošao sam kroz dve uske ulice popločane izbrazdanim kaldrmama, na kraju prve preskočio sam skulpturu galeba, na kraju druge ugledao estonsku zastavu na vrhu najviše građevine i stigao sam do niskog zida na koji je sletela ptica i ostala nepomična iako sam se približio na korak od nje.

Treca.jpg

Odatle se pružao pogled na Donji stari grad i more. Slika koja se ukazala bila je još jedan u nizu dokaza da na putovanjima nastaju najlepše uspomene. Zelenilo iz kog štrče srednjovekovni krovovi i zidine iz kojih se svojom visinom od 160 metara izdvaja (tokom srednjeg veka najviša građevina na svetu) crkva Svetog Olafa. Stari grad u Talinu čuva UNESCO i jedan je od najbolje očuvanih i najstarijih u Severnoj Evropi sa građevinama dosta kompaktnijim i sređenijim u poređenju sa Viljnusom. Na fasadi pored vidikovca pisalo je The times we had. Odmaranje u prizoru, apsorbovanje nezaboravnog pejzaža i dalja faza inicijacije nisu potrajali, jer ubrzo sam osetio da se neko šunja, izaziva žamor koji preklapa moju muziku i bukvalno me gura u stranu kako bi pozirao. South park se nastavio. Postao sam plen pasivno-agresivnih zombija, Azijata koji su se kretali istim putem kao i ja. Ali, šta li sam i mogao očekivati kada sam došao u sam centar Starog grada, i to njegovu najkomercijalniju turističku tačku?! Shvatio sam da je to znak pored puta koji mi poručuje da se uputim ka plaži, ali tek nakon što se uslikam pored zidića na kome se nalazio simbolični natpis. Sa prvim WiFi signalom, pohvalio sam se tim kadrom na facebook-u.

etvrta.jpg

Sledeća stanica bilo je obližnje brdo koje je direktno gledalo ka centralnoj gradskoj crkvi, iza koje su nicali oblakoderi u daljini. Talin je mala teritorija na kojoj se vekovima udaljene epohe sudaraju. Osetio sam da mi mišići polako otkazuju i da mi se svest pomračuje, pa sam se uhorizontalio na klupici. Činjenica da sam se prethodna dva dana neumorno smucao Litvanijom i noć proveo u autobusu, opravdavala je moje stanje. Razmišljajući o Estoniji setio sam se da je tu izmišljen Skype. Iako je glavno sedište zbog bolje teritorijalne pozicije u Luksemburgu, a sedište prodaje i marketinga u Londonu, sve je počelo u jednoj maloj kancelariji u sovjetskim blokovima Talina, koju je novinar NewYork Times-a, kada se pre skoro deceniju upustio u pohod otkrivanja tada još uvek nepoznate priče, jedva pronašao. Poželeo sam da i sam uradim nešto kreativno i dam svoj originalni doprinos gradu u koji sam stigao, a usled nedostatka snage i ostalih resursa, odlučio sam se na sledeće. Spustiću se dole do trga i prirediću reprizu performansa koji sam premijerno izveo 2008. godine u Milanu – dremnuću jednu partiju na klupi kao beskućnik. Tada je bila noć i nisam imao pojma gde se nalazim, samo sam znao da ne bi trebalo da se udaljavam od stanice gde ću ujutru uhvatiti voz za Veneciju. Sada je bilo bezbednije i nekako šmekerskije. Ispod glave sam stavio flašu sa vodom, zagrlio torbicu sa vrednim stvarima i okrenuo se na stranu. Slagao sam misli i utiske i u slatkom polusnu proveo neko vreme. Osećao sam se potpuno bezbedno, pa čak i atraktivno, kao da radim pravu stvar na najispravniji način. Šteta što nisam 10 godina mlađi, pa da cela situacija bude još više kul. Iza sebe sam ostavio Varšavu i Viljnus i pouzdano sam osećao da me ostatak puta nepopularnim delom Evrope neće razočarati. Setio sam se da sam se jednom, kao student koji je živeo u Studentskom gradu, odazvao na oglas omladinske zadruge da čistim sneg sa gradskih ulica i kako sam i tada to doživeo kao vrhunski umetnički performans, posebno kada me je jedan kolega po lopati pitao da li sam sinoć čitao vesti na Studentskoj televiziji. Bio je to period kada sam bio spreman da bilo šta radim za pare, a s ove tačke gledišta, na moju sreću, retko šta se nudilo.

Peta.jpg

Kulturna milja

Nakon virtuelnih ovacija, pustio sam malo vedriju muziku i krenuo ka obali. Talin je bio kulturna prestonica Evrope zajedno sa finskom gradom Turkuuom 2011. godine i tada je nastala kulturna milja na mestu koje je nekada bilo apsolutna industrijska zona. Sve počinje u tački sedišta firme Tallink sa čijim sam se staklenim zidinama, nakon besomučnog googlovanja u želji da im budem korisnik, napokon sreo uživo. Njihovi trajekti voze na raznim relacijama između Baltičkih i Skandinavskih zemalja i Sankt Petersburga. Posebno me je fascinirao prilaz takozvanom city hall-u, nekadašnjoj sovjetskoj zgradi koja se izdiže iz podnožja niske kotline, tik uz more na čijoj se obali nalazi. Na prvi pogled jednostavna gradnja od cigli i stepenica koje vode do krova, ali upravo na tom krovu, gde se epohe sudaraju, desio se trenutak zbog kog najviše volim da putujem i koji sam usled nedostatka naziva u standardnom spskom jeziku i činjenice da je lični trip, nazvao Fleš u očima. To je trenutak pomeranja svesti, skoka adrenalina, zavođenja od strane slika, vazduha i atmosfere kojoj smo izloženi, koji nas izmešta u odnosu na bilo kakvo prosečno iskustvo i koji se ne zaboravlja! Seo sam na zidić i uživao u pogledu na tmurno nebo, more, grad, ptice i ostrva u daljini. Stavio sam kapuljaču, zatvorio oči i u sebi ponavljao svoju mantru čija suština provejava u delu Kada prepoznaš refleksiju ostvarenja želje, proživi je i zamrzni taj osećaj. Trenutak je sada, ne žuri nigde. Znao sam da će taj ambijent i intimni doživljaj istog ostaviti trag u meni, pa sam poželeo da osim slika u glavi imam i pravu uspomenu. Kao naručen prišao mi je Rus, operski pevač koji u žurbi pred probu za večerašnji nastup tutnja gradom, i jedva sričući engleski jezik, zamolio me da ga fotografišem, što sam prihvatio, kako bi mi uzvratio istom merom. Pozvao me je na predstavu, što je zvučalo jako prestižno, posebno nakon spavanja na klupi, ali iskreno sam mu rekao da sumnjam da je izvodljivo. Neću spavati u Talinu, a i svakako me ne bi držalo mesto u zatvorenom prostoru u gradu sa ovako inspirativnim ulicama i krajolicima. Mesto na kom sam se nalazio potpuno me je očaralo i, kada bih živeo u Talinu, siguran sam da bi to bio moj intimni kutak gde bih dolazio uvek kada želim da povratim stanje harmonije samog sa sobom. To bi bilo svakodnevno.

esta.jpg

Koračajući kulturnom miljom, osetio sam duh sudara Skandinavije i Istočne Evrope. Želja da doživim taj miks, dovela me je do Baltika i dugo ga kotirala kao visoko intrigantnu destinaciju u mojoj vrednosnoj hijererahiji. Posredstvom kulture, industrijska zona je revitalizovana i pretvorena u umetnički kvart. Nekadašnji hangari su izložbeni prostori, fabričke kancelarije –kafići, a fasade su išarane grafitima.Na kraju milje, stiže se do zatvora koji je napušten i u procesu preuređenja. Nisam se utputio ka njemu, već ka obali mora, prolazeći među rastinjem koje se probijalo visoko svojim stablima između popucalog betona. Na obali sam ugledao drvo, klupicu, ptice i prevrnuti čamac. Tako skandinavski, tako autentično nordijski! Tamno sivim i teget nijansama, nebo je delovalo misteriozno i surovo, kao da će svakog trenutka proliti potop na nivou globalne poplave, ali ujedno je i smirivalo i delovalo potpuno benigno i dobronamerno. Kao fenomena diskutabilne estetike čija je suština svrsishodnost, dobrota, čak i zaštita, neba nad Talinom ne treba se plašiti. Pravo odatle nalazi se Finska o kojoj sam maštao od detinjstva. Osećaj da se mesto koje maštamo da vidimo nalazi sa druge strane mora, nadohvat a ipak daleko, neprocenjiv je.


Sledi nastavak...

web_novinarstvo_3.jpg