U susret izložbi: za poseban sajt, posebne fotke

FOTO: Sleva na desno: Dina Jovanović, Marko Kosić i Vladimir Janković

Kako ste saznali za naš foto konkurs? Šta vas je podstaklo da učestvujete?

Vladimir: Za vaš foto konkurs sam saznao preko iSerbia internet stranice. Kada čujem za bilo kakav vid originalne akcije, konkursa ili prezentacije, iz domena moje dve najdraže umetnosti – književnosti i fotografije, rado se uključujem i dajem svoj kreativni doprinos.

Dina: Za konkurs sam saznala preko sajta Najstudent.com. Ono što me je podstaklo da učestvujem je to da podelim svoje fotografije sa drugima. One su zaista zasmejavale moje kolege, pa sam mislila da će i drugima biti zanimljive.

Marko: Za foto konkurs sam saznao preko fejsbuk stranice iSerbia, a prethodno sam do njih davno došao prilikom pretrage raznih konkursa koje su objavljivali. U poslednje vreme sam nadahnut prijavljivanjem na razne konkurse koji mi se svide, bez obzira na to da li ću biti prihvaćen ili ne. Probam, jer ne može da škodi. Po mom mišljenju je greh ne prijaviti se, ako već imaš mogućnosti da to uradiš. Ako te odbiju, idemo dalje. Novo iskustvo, nova volja za napretkom. Najviše me je podstakla ta mogućnost da imam potpunu slobodu kako ću izvesti tu scenu koja će se nalaziti na fotografiji.

Šta Vam je bila inspiracija prilikom fotografisanja? Šta ste želeli da kažete svojom fotografijom?

_event_management.gif

Vladimir: Fotografija, koju sam poslao na konkurs, nastala je prilikom spremanja ispita Srpska književnost XX veka. Dan je bio prilično nepodnošljiv. Bilo je mnogo vruće, a mene su ispunile sve negativne misli ovog sveta. A kada je u glavi nelagoda, to je pogodan trenutak da se napravi nešto kreativno – fotografisanje ili pisanje (odluka je pala na prvi vid ispoljavanja). Sakupio sam brojne knjige koje sam mesecima pre toga čitao, poređao ih, namestio svoj foto-aparat i pripremio se za slikanje.

Zanimljivo je da, kada posmatramo slike, odnosno, ljude i događaje na njima, zamišljamo jedan scenario koji je potpuno drugačiji od onog stvarnog. Sve što se desilo pre i nakon bljeska blica je potpuno druga priča, a nova nastaje u očima i glavi posmatrača. Konkretno, moja fotografija je nastala u stresnim okolnostima, ali kada je drugi posmatraju, vide kreativno naslagane knjige i momka koji pažljivo proučava jednu od njih. Iznad glave mu lete knjige i olovke. Nikome prva asocijacija neće biti – da li je moguće pročitati ovoliko knjiga, već kako je ovo zabavno.

Dina: Inspiraciju sam našla u nekoj „slatkoj“ muci pri učenju. Uglavnom su mi se ideje rađale baš u toku učenja, pa je i to bio idealan način da ga učinim zanimljivijim. Uglavnom su one produkt instant ideja, koje prikazuju rad u tom trenutku, neku vrstu satire, jer obaveza je uvek lakša, ako joj se nasmejemo.

Marko: Kada sam video poziv za konkurs, bio sam u nekoj gužvi sa pripremama za međunarodno takmičenje u podvodnoj fotografiji. Kod mene je proces stvaranja ideja brz, samo je potrebno da te ideje i ostvarim. Tako da mi je palo na pamet da uzmem knjigu iz fizike, koja nam je bukvalno bila beskorisna, inače sam veliki protivnik uništavanja knjiga. Predložio sam svom dragom prijatelju da odradimo tako nešto, na šta se i on oduševio. Ja sam temu foto konkursa izgleda shvatio pogrešno, kao „Moje mesto za učenje” i to je bilo to. Knjiga, ribice i ja. Želeo sam reći da se uči svuda. Bilo kada i bilo gde.
Dina_1.jpg

FOTO: Dina Jovanović

Prvu fotografiju ste ironično nazvali Beograd noću. Dok se neki studenti vesele, mi smo vezani za knjigu i borimo bitku sa kafama i rokovima. Imate li neki savet kako savladati takve noći?

Dina: Dobra muzika u pauzama i dobar drugar da mu se izjadate kad više „ništa ne staje u glavu“. Neko ko će vas ohrabriti i to bi bilo sasvim dovoljno.


Vašu drugu fotografiju shvatamo kao šalu, ali da li ste nekad bili dovoljno frustrirani da zapalite neki od svojih tehničkih radova? Kako ste odoleli takvim izazovima?

Dina: Zanimljivo je da i dalje čuvam sve te radove, ali samo na relaciji „između ljubavi i mržnje“. Verovatno sam odlučila da ih zadržim, zbog toga što mislim da će mi možda koristiti ponovo da ih pogledam, ali i to zato što sam uložila veliki trud u te radove.

Vladimir_2.jpg

FOTO: Vladimir Janković

Izabrali ste stihove Milutina Bojića kao savršene reči za opis Vaše fotografije. Da li bismo bili u pravu kada bismo pretpostavili da je upravo Bojić Vaš omiljeni pesnik i da li njegove reči nekad, tokom studija, pozitivno utiču na Vas?

Vladimir: Stihovi Milutina Bojića su mi se činili kao najprikladniji dodatak mojoj fotografiji. Ako fotografija ne uspe „dovoljno da objasni“, stihovi će svakako pomoći. Bojić je jedan od pesnika čijoj poeziji se ljubitelji književnosti uvek iznova vraćaju, jer ona u sebi nosi ključna pitanja sa kojima se mladi suočavaju.

Shvatate da možete vrlo lako uplašiti potencijalne brucoše ovakvom fotografijom. Imate li neki savet kako izaći na kraj sa tolikom literaturom?

Vladimir: Smatram da fotografija koju sam osmislio nikako ne nosi efekat straha. Mislim da je, za moje mlade kolege – brucoše, inspirativna i zabavna. Ukoliko u sve što radite unosite ljubav i kada nastupe crni oblaci - vedrinu, da se žargonski izrazim, onda nema frke.

Marko_2.jpg

FOTO: Marko Kosić

Vaša fotografija je jedna od najoriginalnijih tokom ovog konkursa, a pored toga ste nas obradovali i simpatičnom pesmicom. Šta Vas je navelo da se ovoliko potrudite za naš foto konkurs?

Marko: Ako je nešto nekome zabavno, to ne predstavlja trud, već zadovoljstvo. Još je veće zadovoljstvo tako nešto uraditi za svoj omiljeni portal. Želeo sam da prikažem nešto novo, drugačije. Učili su me da razmišljam izvan kutije, mislim da je i to već istrošen fazon. Kutiju treba iscepati. Pesmica je nastala veoma brzo, samo je jednostavno izašla iz mojih ruku preko tastature, baš za tu namenu.

Da li je bilo problematično fotografisati pod vodom?

Marko: Nama nije bilo toliko problematično, zato što smo već dugi niz godina ronioci i onda s te strane nije bilo problema. Malo problema smo imali oko knjige koju sam nosio, da nam se ne raspadne pod vodom pre fotografisanja, a posle sa nekim sitnim česticama mulja koji su malo zamagljivali fotke, pa nisu baš ispale onako bistre. Želeo sam da se na toj fotografiji nađe i koja ribica. One jesu bile tu oko mene, ali nedovoljno hrabre da mi se toliko približe zbog straha od balončića koje je stvarao moj izdah.

Poznato nam je da ima studenata koji rimom uspevaju da savladaju problematičnije gradivo. Je l' ste Vi jedan od njih ili ste se samo poigrali rečima za naš sajt?

Marko: Nikada nisam učio na taj način. Počeo sam da pišem pesmice pre dve godine. Sasvim slučajno. Gledao sam neki TED govor o učenju nečega novog i započinjanju nekih novih stvari. Tada sam pomislio: zašto da ne probam da pišem pesme. Ništa me ne košta, ne mogu ništa da izgubim i tako je sve počelo. Ne pišem toliko često, tako da sam za ove dve godine napisao petnaestak pesmica. Za poseban sajt ide i posebna pesmica.

collage_2015_11_30.jpg

FOTO: Sleva na desno: Dina Jovanović, Marko Kosić i Vladimir Janković

Da li smatrate da treba češće da se organizuju akcije koje okupljaju studente i pružaju im podršku u toku studiranja, a pritom ih zabavljaju i rasterećuju od stresa usred ispitnih rokova?

Vladimir: Smatram da je projekat, cilj i ideja iSerbie, kao organizacije, veoma pozitivan i podsticajan za mlade. Danas studenti mogu na milion načina da se dokažu, pokažu i izraze, ali postavlja se pitanje: ko će te njihove „proizvode'' vrednovati, primetiti i usmeriti. Jedna od vaših brojnih zanimljivih aktivnosti je i pokretanje ovog foto konkursa. Mnogi od nas „učenika-mučenika'' je želelo da prenese svoje iskustvo, ali dajući svemu auru optimizma, ne samo kroz samu fotografiju, već i volju da budu deo nečega što potvrđuje da je svaki trenutak neponovljiv, a sve teškoće se mogu prevazići kroz kreativnost i rad.

Dina: Svakako. Smatram da je studentski život jedan od najboljih perioda u životu - niti ste dovoljno veliki, niti ste previše mali. A bio bi još bolji da se češće održavaju akcije koje okupljaju studente različitih fakulteta.

Marko: Da. To smatram kao veoma bitno, jer je evidentno da su studenti pod prevelikim stresom. Većina njih brine da sa što boljim uspehom završe godinu, da bi mogli ostati u domu, jer je to veliko rasterećenje za budžet roditelja,. Takođe, brinu i da li će ti isti njihovi roditelji izdržati finansijski još koju godinu njihovog studiranja. Sve to dovodi do nekog apatičng stanja i stanja depresije, gde se gleda da se zadovolje neke trenutne potrebe.

Teško je ostati motivisan i pod takvim stresom u ovoj državi, u kojoj se školuješ da bi u najavi završio na birou. Iako voliš tu državu, moraš otići iz nje, jer te je ona na to naterala. Potpuno podržavam sve aktivnosti koje imaju za cilj podršku studentima prilikom studiranja, a takvih aktivnosti je potrebno izuzetno mnogo. Mislim da bi najviše zabavilo studente praktično primenjivanje znanja iz svojih matičnih oblasti koje studiraju, kroz razna takmičenja, prezentacije tih radova, itd. Nažalost, ne pada mi na pamet nijedna institucija u našoj voljenoj Srbiji koja bi za sada mogla da iznese toliko veliki broj projekata, gledano i finansijski i logistički.

Imate li možda neku ideju za sledeći foto-konkurs na kome biste želeli da učestvujete?

Vladimir: Za temu jednog od sledećih konkursa predlažem naslov – Svakom svoja glava – carstvo. Voleo bih da vidim na šta bi ljude inspirisao i naveo ovakav foto-izazov.

Dina: Kako se bavim fotografijom, jedna od mojih omiljenih tema su portreti. A što se tiče studentskih tema, volela bih da vidim kolekciju najčudnijih i najskrivenijih mesta u zgradama fakulteta.

Marko: Možda bi mogli prikazati razne hobije kojima se mladi bave. „Moj hobi“, jer svako voli da se pohvali onim što radi za svoju dušu. Možda bi mogao da se odradi i foto konkurs „Moje omiljeno mesto“ pod uslovom da to bude fotka mesta odakle taj izvesni učesnik dolazi i koje mu je omiljeno, gde voli da provodi vreme i uživa, gde je potpuno smiren.

Da li Vam se dopada ideja izložbe fotografija zakazane za januar? Da li da Vas očekujemo?

Vladimir: Izložba fotografija je odična ideja. Smatram da je internet prezentacija jedna, a stvarnosna sasvim druga priča. Kada se fotografija nađe u materijalizovanom obliku pred velikim brojem ljudi, tumačenja se nižu, a sama tvorevina dobija još više na značaju.

Dina: Vidimo se!

Marko: Dolazim sigurno. Ideja mi se sviđa, jer je ovo jedinstvena prilika da studenti učestvuju na izložbi fotografija sa svojim ličnim fotografijama, čak iako se ne bave fotografijom.


Ovaj događaj jedan je u nizu akcija iSerbie u cilju promocije obrazovanja, talenata i potencijala mladih. Posebnu zahvalnost za njegovu kvalitetnu realizaciju dugujemo kompaniji Red Bull, Sprint art štampariji, Digital studiju Foto Gama, kao i Studentskom kulturnom centru Beograd na ustupanju prostora i zajedničkom planiranju. Svako ko želi da se uključi u ovu akciju i podrži mlade, kao i za bilo kakva pitanja i sugestije, može se javiti na mejl: urednistvo@iserbia.rs.

Andreja posmatra svet kroz objektiv kamere, voli pučinu i daleke zemlje u kojima nikada nije bio.