Ukrajina; početak kraja truckanja

Prolog - Zašto Ukrajina?

Gde putuješ? U Ukrajinu. U Ukrajinu?! Sa kim ideš? Sam. Sam?! Pa šta ćeš tamo?! Bile su to očekivane reakcije na moj izbor destinacije čak i pre rata koji već mesecima potresa tu zemlju. Noćnim vozom stigao sam do Budimpešte, metroom i mini busom do aerodroma, i u Kijev sleteo 15. juna prošle godine, tačno u sredini sunčanog dana. Pamtim prilikom sletanja šumovito prostranstvo razbijeno po kojim belim socijalističkim soliterom, i onda … tras o pistu! Diskursi poput Černobila, prostitutki, SSSR-a, trgovine ljudima, korupcije i siromaštva … a do danas i rata, opšta su mesta koja se “provlače” kao prve asocijacije na, posle Rusije, najveću evropsku zemlju. Moje asocijacije, pre rata, bile su socijalizam i Krim - poluostrvo u Crnom moru na kom su se vodili Krimski ratovi i koje karakterišu prirodne lepote sa faunom atipičnom za tu obalu. Danas ruska teritorija. Zatim Kijev - veliki i zelen, moderan i rustičan.

Zašto Ukrajina? Zato što verujem da smo bogatiji kada nas “vodi” radoznalost umesto hedonizma, do dalekih, nepoznatih i kontroverznih prostranstava. Zato što me ne privlači Rusija, ali me privlače bivše sovjetske republike. Zato što volim zemlje po kojima se po pristupačnim uslovima može truckati na relaciji između gradova, prirode i mora. Zato što sam se mnogo srećniji vratio iz Bugarske nego iz Španije. Zato što me intrigira postsocijalizam sa svojom arhitektonskom i infrastrukturnom simbiozom predratne, socijalističke i savremene kapitalističke epohe. Zato što sam znao da ću tamo za 2 nedelje potrošiti manje para nego što bi mi bilo koja agencija uzela da me preveze i smesti na neko grčko ostrvo. I zato što sam nepopravljivo inspirisan grotesknim fenomenima zemalja koja su u tranziciji. Gledao sam kartu Evrope, razmišljao o logistici i budžetu … i odjednom se iskristalisala nepokolebljiva ideja – pohod na Ukrajinu!

Felide

Na aerodromu u Kijevu, upoznao sam Felide. Ukrajinku tatarskog porekla iz Simferopolja, glavnog grada i administrativnog centra Krima, koja je izgledala kao Pokahontas i bila voljna da podelimo taksi do vozgalne – železničke, autobuske i metro stanice u jednom! Nakon svake rečenice izgovorene na engleskom, preznojavala se i stalno ponavljala I am sorry i what's the word ... how to say?, a poslednje sto je rekla bilo je da će te godine diplomirati engleski i francuski. Taksista je neumorno i užasno iritantnim tonom držao slovo o nečemu što nisam razumeo i dodatno mi otežao da se skoncentrišem na njeno ionako nesigurno izlaganje. Ispostavilo se da nas sve vreme ubeđuje da ne treba sam da idem metroom do hostela u centru, jako je komplikovano i izgubiću se, već da će me on odvesti – naravno, bez uključenog taksimetra. Nije ni svestan koliko me je ohrabrio da ga ne poslušam. Jedva sam čekao da se negde izgubim na 40 stepeni sa koferom od 40 kilograma. U Ukrajinu sam došao zbog avanture, a ne unapred izrežiranog konfora, i biće mi zadovoljstvo da se u samom startu desi nešto nepredvidivo ili čak opasno. Sa oboje sam se oprostio ispred vozgalne – institucije na 3 nivoa koja je svojom veličinom i atmosferom izazivala nervozu i stres – i dalje nastavio sam. Tako je truckanje počelo.

Vozgalna_JPG.jpg

Suzdržao sam se da bilo koga nešto pitam, jer imao sam utisak da sa koferom u kome kao da se krije mladunče dinosaurusa, rancem i dve manje torbe preko ramena, u najmanju ruku, delujem kao plen. Kada sam shvatio da se gradski metro nalazi u bočnom prolazu sa strane glavnog ulaza u stanicu, ostatak puta do hostela bio je toliko komplikovan da je čak trebalo da uđem u metro i odvezem se 3 stanice do centralnog Krešiatik bulevara. Čim sam izašao na površinu glavnog trga Majdana, stupio sam u kontakt sa jednim drugim i drugačijim svetom - šarenim, nasmejanim, frekventim i megalomanskim.

Sonja

Kada su mi se otvorila vrata od hostela u zgradi na samom Majdanu, po ko zna koji put ponovio mi se dojam o paralelnom univerzumu koji postoji unutar tih zidova. Koliko god da prilazi i ulazi u njihove prostorije umeju da zastraše skrivanjem iza metalnih kapija, porušenih dvorišta, mračnih i vlažnih hodnika, kada se otvore vrata smenjuju se boje i osmesi koji smiruju, a to je ujedno i najbolja dobrodošlica u novi grad. Nikada neću zaboraviti traumatičnost prvog kontakta sa Sofijom koju sam želeo da napustim odmah, ali ipak sam joj dao šansu i prošetao se do sablasne oronule zidine iza koje je bio hostel. Unutra sam ugledao dvorište sa drvećem i klupicama ispred drvene dvospratnice gde su cirkulisali stranci iz celog sveta, što je odmah promenilo doživljaj celog grada. Sofija je do danas jedna od mojih omiljenih avantura sa putovanja. Pored svog šarenila, papagaja, akvarijuma, cveća i postera koju su krasili hodnik ovog hostela, ja pre svega ne mogu da zaboravim devojku koja je sedela na recepciji. Bila je kao lik iz klasične ruske književnosti i uporno me je proganjao utisak o tome da je poznajem i da sam je već video, a znao sam da je to nemoguće. Ipak, to lice nisam ugledao prvi put tada, već pre na nekoj pozornici ili bašti kostimiranu u pokretu. Bila mi je blizu i ranije ... ali kako i kada? Dočekala me je predusretljivo i nasmejano, ali ovo drugo nije joj išlo u prilog, jer su joj zubi bili sivi, a veći deo jednog nije ni imala. Nisam mogao da se otmem utisku i stalno sam se pitao Zasto?! i Da li je moguće?! Pored toliko energije i vedrine, pogleda kojim je emitovala poverenja i vrlinu, takav estetski hendikep! Istovremeno razgovarala je sa nas petoro na engleskom, javljala se na telefon i devojci pored sebe davala smernice na ukrajinskom, a niko nije ostao uskraćen za pažnju niti informaciju. Da li je realna, pitao sam se.

Smestila me je u desetokrevetnu sobu odakle se pružao najlepši pogled iz hostela ikada. Video sam ceo centralni trg, Dnjepar sa svojim ostrvima i parkovima i Novi Kijev s druge strane reke. Kao da mi je grad bacio maramicu u lice i pozvao na dvoboj uz upozorenje da ga za 4 dana, koliko sam izdvojio, neću savladati i dokučiti kao što sam sve pre njega. Nisam se dao obeshrabriti i pohitao sam napolje, ali avaj ... pojavila se prepreka u vidu obnažene spodobe od 150 kilograma. Stajao je mokar sa peškirom ispred mog kofera, u koji bi i sam mogao da stane, i streljao me ekstremno namrštenim izrazom lica. Shvatio sam da mu blokiram prilaz, jer je njegov krevet baš ispod mog, pa sam ga zamolio da smestim kofer ispod (nažalost našeg kreveta) kako nikome ne bi smetao, ali samo me je nemo prostrelio pogledom, poslavši poruku da mu se ne obraćam ako mi je život drag. Japanac i Amerikanac koji su bili statisti u tom činu, kasnije su mi rekli da se ne uzrujavam, da je on Ukrajinac iz Kijeva koji ponekad dođe u hostel da iskulira zbog gomile problema kojih ima kod kuće. Ko god da im je „prodao“ tu priču verovatno je prećutao i da je naš cimer honorarni plaćeni ubica. Iako mi nije pobudio ni mrvicu simpatije, zaintrigirao me je idejom psihoterapeutskog boravka u hostelu u rodnom gradu. Kakav postmodernizam u praksi!

Pogled_JPG.jpg

Ja nikada svoje depresivne epizode nisam lečio boravcima u beogradskim hostelima. Umesto toga, štedeo sam kako bih otišao što dalje i nikada mi nije smetalo da se truckam i boravim po hostelima ili tuđim stanovima posredstvom couchsurfinga. Poštujem hostel kao instituciju. On je za mene hram koji okuplja mlade ljude, slabije platežne moći iz celog sveta i služi im kao baza da se okrepe dok su u pokretu i procesu sticanja najlepših iskustava u ulozi putnika. Ipak, ovaj put nije bilo baš tako i nešto se promenilo i u okolnostima i u meni. Do kraja dana u sobi sam zatekao sredovečnu Francuskinju i dvojicu likova koji su imali više od 70 godina, čije mi je prisustvo u kombinaciji sa moržem koji je spavao ispod mene probudilo anksioznost. Osobina koja nosi prvo slovo mog imena i koja me prati kao senka od kada znam za sebe, napušta me jedino kada sam na putu. Ne i ovaj put! Uplašio sam se od pomisli da možda spavam u društvu ljudi kakav ću i sam biti kada i ako ostarim, a na to ne bih bio ponosan. Ne robujem stereotipima, ali dostojanstvo me navodi da se pridržavam one sve u svoje vreme. Hostel nije za matore! Svest o tome da su svi u sobi, čim su tu, zapravo mlađi duhom od mene i veći avanturisti, stvorila mi je otpor prema celoj situaciji koja me je zadesila. Poželeo sam da sam negde drugde.

Uživam u svojoj sposobnosti vizuelizacije koja me kada zatvorim oči vodi na mesta koja su mi fizički nedostižna. Toj tehnici pribegavam tokom svakodnevnice u Beogradu, dok na putu na kraju dana obično sumiram utiske i premotavam slike koje sam tog dana doživeo. Ovaj put nije bilo tako, jer nisam bio ponosan na svoj start. I dalje mi nije bilo jasno zašto me proganja lik devojke sa recepcije ... zašto mi je poznata ako se nismo upoznali ... i napokon sam se setio. Video sam je u svojoj svesti ranije tokom jednog procesa vizuelizacije. Ona je Sonja. Tako sam zamišljao lik Sonje iz drame Ujka Vanja. Voleo sam taj Čehovljev lik, štaviše, divio se kako ga je kontrastirao u poređenju sa lepom, ali apatičnom i beživotnom Jelenom. Izgleda da naše vizuelizacije zaista postoje i da nam se ponekad putevi sretnu.

web_novinarstvo_3.jpg

Giganti i drugi svet

Pre nego sam stigao u hostel, našao sam se na širokom bulevaru, zatvorenom za saobraćaj a otvorenom za pešake, koji je prolazio sredinom Majdana i sekao ga kao prečnik krug. Svaki fenomen na koji sam nabasao bio je gigantske veličine. Zgrade su bile visoke sa špicastim i kitnjastim motivima na vrhu, skulptura takozvane Beregine - vile zaštitnice iz slovenske mitologije pružala se toliko visko ka nebu da od sunca nisam mogao ni da je vidim, a na drugoj polovini smenjivale su se fontane, zelene parcele i nekoliko prostranih i šarenih dušeka na naduvavanje po kojojima su skakala, plava i zabezeknuta od smeha, deca. Ne postoji sunčana subota koje nije stvorila gužvu na javnim prostorima, ali taj dan u Kijevu otišao je korak dalje po broju ljudi i atmosferi. Cirkulisalo se njegovim centrom kao da je u toku javni defile ili bučni kolektivni ritual pred iščekivanje određene pojave. Kada sam se nešto kasnije spustio iz zgrade u kojoj sam bio smešten i našao se ponovo u centru tog zbivanja, nisam znao šta mi je činiti i gde da krenem. Otkrio sam jedan novi, drugi svet u Kijevu koji je moje kretanje dodatno zakomplikovao i usporio – svet podzemnih prolaza.

Prolaz_JPG.jpg

Na Majdanu su vidljive staklene konstrukcije nepravilnog, mahom polukružnog obilika koje nisu ni zidovi ni izlozi, već samo izbijaju iz betona kao nagoveštaj da se ispod te površine nešto krije. U njihovoj blizini nalaze se stepenice koje odvode u mrak i otkrivaju podzemne prolaze koji funkcionišu kao paralelni svet Kijeva. To nisu samo hodnici koji vode do drugog kraja ulice. To je poseban gradski entitet koji ima svoju strukturu i dinamiku. Nije moguće pravolinijski se uputiti ka jednom pravcu, jer nastupa užurbani lavirint gde vam pažnju odvlače prodavci suvenira, pekare, cvećare, šarene krofne, svirači… Dok svakom posvetite i sekund pažnje gubite pravac, a mapa ne pokriva podzemne prolaze kojima vlada ista gužva kao na površini. Nekoliko puta mi se desilo da sam kružio i kada sam pomislio da sam došao do stepenica koje su izlaz s druge strane, shvatio sam da se penjem istima kojima sam prethodno silazio.

Ispred mog hostela bio je jedan mračan i prljav spust u koji se ulazilo kao u staklenu školjku. U tom hodniku, narednog dana, ugledao sam dvojicu, možda i lažnih, policajca kako tuku nekog neobično obučenog momka i brzo protrčao kroz taj vlažan i pomalo zastrašujući deo, do vrata koja su se automatski otvorila i uvela me u novi svet. Ugledao sam luksuzne butike, kafiće i zgodne, visoke i plave Ukrajinke koje su šopingovale, ispijale kafe i družile se sa svojim smartfonovima. Kako su sve bile našminkane, elegantne, negovane i namirisane, pitao sam se da nisu valjda istim putem kao i ja tu dospele, jer nisam u tome nalazio logiku. Biće da postoji neki posebni, elitni prolazi do drugog sveta za koji znaju samo oni – drugi.

Zeleno_JPG.jpg

Odluka da se uputim ka zelenim površinama nije nazrela ni početak bilo kakve sistematizacije u pohodu na grad, jer zelene površine u kontekstu Kijeva nisu konkretan pojam. Kijev je džungla. Parkovi su ogromni, brdoviti, međusobno spojeni i smešteni mahom uz obalu Dnjepra, pa na mapi izgledaju kao zeleni gigant koji je progutao polovinu grada. U gradu gde je sve ogromno, kada se hoda niz Krešiatik i pređe kružni tok, dolazi se do stepenica koje uvode u park ka kome, po nekom slepom pravilu, svi putevi vode vikendom. Svaki grad ima svoje relacije koje su nezaobilazne i gde se domoroci najčešće sreću a turisti zaobilaze i traže svoje mesto pod suncem za fotografisanje. Sunčan, zelen i prostran, Kijev me je zbunio, umorio i fascinirao. Ispod visokog i glomaznog metalnog poluprečnika nalazio se socrealistički spomenik sovjetskih boraca na betonskoj ploči gde su mu društvo pravili vašarski ringišpili i tezge , a granica je bio zid koji me je podsetio na onaj kalemegdanski.

Plaza_JPG.jpg

Gledao sam ka Dnjepru koji je svojim masivnim tokom braon vode okruživao divlje ostrvo sa krcatim plažama od, rekao bih, veštačkog peska. Atrakcija tog ambijenta bila je žičara kojom se kao alpinista možete provozati do ostrva, ako debelo platite. Moja opcija bilo je pešačenje, zbog čega sam se ubrzo pokajao. Pri samom silaženju ugledao sam lavirint ogromnih i haotično naslaganih kamenih ploča koje su delovale kao raspali trol koji je izgubio bitku sa zelenilom i zaspao u tom prostranstvu. Sve je bilo neravno, udaljeno i sve je umaralo. Dok su mi ljudi dubljeg džepa leteli iznad glave, ja sam znojav prešao tek trećinu puta i pravio prve korake preko pešačkog mosta da bih ušao u džunglu sa njegove druge strane. Upoznavali smo se na brutalan način, bez imalo udobnosti niti umiljatosti od strane Kijeva.

Zeleno2_JPG.jpg

Uporno sam koračao ka unutrašnjosti divljine ostrva tražeći egzotiku i svrsishodnost tog napornog poduhvata. Na putu kroz neprohodne staze društvo su mi pravili pacovi, ježevi, ptice i nesnosne gamadi sve dok vrag nije odneo šalu. Dehidrirao sam, izgubio pravac, a uskoro i entuzijazam. Nije se nazirao kraj koji bi me utešio i umirio, a kada se nakon još malo mazohizma drveće napokon proredilo, ugledao sam močvaru.

Mocvara_JPG.jpg

Pustoš sa raspalim ćamcem, bambusima koji su izbijali iz mulja i žičana pokidana ograda koja je prizor učinila manjie divljim. Pojma nisam imao gde sam stigao, a jedva da sam imao snage da se vratim nazad. Definitivno pogrešna odluka za početak. U daljini se nazirao zvuk grupe ljudi, čiji je eho bio nejasan i nestalan … sablasan poput veštice iz Blera.Tešio sam se govoreći sebi kako upravo stičem nezaboravno iskustvo urbane divljine nekadašnjeg SSSR-a, ali usiljene konstrukcije na tom prokletom mestu nisu poprimale uverljivu formu.

Nastavak sledi…