Zašto pričamo istim tonom sa bebama i psima?
Pixabay

Može biti i jedno i drugo. Lingvisti su proučavali način na koji ljudi razgovaraju sa bebama i psima, i zaključili da postoji mnogo sličnosti. Govor koji je usmeren ka bebama (tzv. tepanje) i govor koji je usmeren ka kućnim ljubimcima imaju sledeće odlike: opadajuće intonacijske konture, visok tonalitet i usporen izgovor.


Zbog čega ljudi pričaju na ovaj način? U slučaju govora koji je usmeren ka bebama, stručnjaci kažu da ovakav govor može biti koristan za dete, jer podstiče razvoj njegovih jezičkih sposobnosti, zato što se na taj način pravi bitna razlika između običnih zvukova i zvukova kojim želimo da zadržimo nečiju pažnju. Naš impuls koji nas tera da ovako pričamo sa bebama može imati biološku osnovu koja potiče iz evolucionog davanja prednosti ponašanjima koja potpomažu usvajanje jezika. Međutim, iako ovakvo obraćanje bebama nije zastupljeno u svim kulturama, deca iz drugih kultura ipak uspevaju da nauče jezik. Ljudska bića mogu da nauče jezik bez obzira na to da li im se obraćamo tepanjem i visokim tonom ili ne. 


Dakle, tepanje verovatno ne pomaže bebama da nauče da pričaju. Međutim, kada bebe počnu da govore, da koriste reči i rečenice, ljudi oko njih prestaju da koriste onaj neobičan ton. Izgleda da se odrasli ljudi obraćaju bebama govorom koji liči na pesmice ne toliko zbog toga što žele da nauče ih da govore, već zato što imaju osećaj da one ne razumeju naš jezik.

Pixabay
Pixabay

Taj osećaj se javlja i u slučaju kada se istim tonom obraćamo psima. Znamo da oni neće naučiti da pričaju, ali ipak ne možemo da ne koristimo tepanje i onaj neobičan ton. Iako psi mogu da nauče da razumeju razne stvari, ali ne i da izgovaraju reči i rečenice, mi im se i dalje obraćamo kao bebama.


Istraživanje, koje je Tobi Ben-Aderet nedavno sproveo sa svojim kolegama i koje je objavljeno u naučnom časopisu Proceedings of the Royal Society B, kaže da ljudi koriste visok ton i specifičan način na koji se obraćamo psima čak i kada slikama pasa iščitavaju rečenice. Iako je naš govor više iskarikiran kada se obraćamo slikama kučića nego odraslih pasa, ipak ga koristimo kad se obraćamo psima svih uzrasta. Dakle, to nije način na koji se obraćamo samo mladuncima.


Zatim su, pomoću zvučnika, puštali snimljene rečenice psima i posmatrali njihove reakcije. Dok su kučići jače reagovali na specifičan način na koji se obraćamo psima, odrasli psi nisu pokazivali da im se on više sviđa od običnog govora. Ovo se možda dešava zato što odrasli psi više reaguju na ljude koje poznaju, dok su im glasovi sa snimaka bili nepoznati, ili zato što, kako izveštaj navodi, „govor kojim se obraćamo psima koristi receptore koje postoje kod kučića, ali ne i kod odraslih pasa”. Tepanje, tj. način na koji se obraćamo bebama, može da bude koristan, ali samo za kučiće.

Pitanje da li je nešto korisno nije jedino važno. Autori zaključuju sledeće:


„Ovo istraživanje pokazuje da je pas naizgled čovekov drug koji ne ume da govori i da ljudi zbog toga menjaju način na koji govore, pa se psima obraćaju kao maloj deci. Ovakva govorna strategija se koristi i u drugim situacijama gde onaj koji govori, svesno ili nesvesno, oseća da njegov slušalac nije dovoljno savladao određeni jezik ili mu je teško da razume govor, npr. kada se obraćamo starijim ljudima ili strancima.“


Dakle, mi se ne obraćamo psima kao što se obraćamo bebama zato što na njih gledamo kao na bebe, ili zbog toga što su slatki, već zato što znamo da im je teško da nas razumeju. Specifičan način na koji se obraćamo psima može čak da pomogne psima da nas razumeju. Mada, i ako ne pomogne, mi ćemo verovatno nastaviti da ga koristimo. Je l' tako? Je l' tako, malo moje? Pa, jeste, tako je! Pa, daaa!

Pixabay
Pixabay

Izvor: Mental Floss