Branko Ćopić: Deca su najveća radost
Vijesti

Branko Ćopić je osnovnu školu završio u svom rodnom mestu Haćani, a nižu gimanziju u Bihaću. Ostavivši svoju rodnu kuću i zavičaj nastao je veliki prelom u njegovom životu. Prvih dana u domu za učenike osećao se usamljeno, plakao je noćima i činilo mu se da nikada više neće videti svoje Hašane. Mnogo godina kasnije, uspomene iz detinjstva (lov na ribe u rečici Japri, slušanje brujanja malog mlina, igre sa sestrom, bratom i drugarima) pomenuo je u knjizi „Deda Trišin mlin“.

Prvu priču objavio je 1928. godine, a prvu pripovetku 1936. godine. Pisao je na bosanskom jeziku, a knjige su prevođene na ruski, ukrajinski, poljski, češki, bugarski, mađarski i nemački jezik.

Branko Ćopić je kao mladić došao u Beograd kako bi studirao, ali zbog greške u korespondenciji sa rođacima niko ga nije sačekao na stanici. Ne sluteći da će mnogi Beograđani misliti da je most dobio ime po njemu, tumarao je gradom, spustila se kišna noć, a on je svoju prvu noć u Beogradu proveo upravo ispod Brankovog mosta.

Studirao je u Beogradu na Filozofskom fakultetu, diplomirao je 1940. godine, a već 1949. godine postao je urednik dečijeg lista „Pioniri“. Bio je član najveće naučne i prosvetne ustanove - Srpske akademije nauka i umetnosti u Republici Srbiji.

branko_copic_citat.jpg
FOTO: Pinterest

Za svoje književne i kulturno-prosvetne aktivnosti dobio je 11 nagrada koja su kruna njegovog stvaralaštva. Ukupno je objavljeno oko 150 njegovih dela, pa se s pravom ubraja u red najplodnijih i najčitanijih pisaca druge polovine 20. veka u bivšoj Jugoslaviji. Zabeležen je i jedan komentar našeg pisca Branka Ćopića koji se odnosi na njegovu posvećenost i ljubav prema pisanju za decu:

„Tokom rata i u godinama poslije oslobođenja imao sam bezbroj puta prilike da vidim koliko naši ljudi, kako odrasli tako i djeca, vole knjigu i književnost, a naročito ona djela koja govore o životu i borbi naših ljudi, bliskih svakome od nas. To me je uvijek podsticalo na to da sa još većim žarom i poletom radim svoje književne stvari. Nezaboravni mi ostaju u sjećanju brojni susreti sa mojim najmlađim čitaocima, pionirima, razgovori sa njima i književne priredbe po školama. Tom prilikom uvijek se sjetim svog djetinjstva i svoje žudnje za knjigama, pa sam pred sobom obećao da ću još više pisati za naše najmlađe čitaoce, svima nama najdraže. Pisanje za djecu za mene je najljepši posao, najprijatnija zabava i najbolji odmor. Kad završim jednu knjigu za djecu, ja se osjećam tako veseo i raspoložen kao da se vraćam s neke velike majske svečanosti“.

Nažalost, Branko je 1984. godine izvršio samoubistvo skočiviši sa Brankovog mosta. Ovaj most je i inače poznat po velikom broju samoubistava koja se izvrše ili pokušaju s njega (navodno, oko 40 svake godine).


IZVOR: Wikipedia