Da li su i posmatrači saučesnici u nasilju?
Pixabay

Nešto manje od 40 ljudi je 1964. godine uživo posmatralo napad na svoju komšinicu Kiti Đenoveze. Napad je trajao pola sata, a nakon njega je ova obična devojka iz Njujorka ostala mrtva. Sve do tog trenutka niko od posmatrača nije pozvao policiju.


Novinski članci ukazivali su na to da svedoci napada nisu odreagovali sve dok život Kiti Đenoveze nije brutalno okončan. Javnost je osuđivala svedoke, pripisujući im razne osobine.

Ubodima nožem je, kako je tada preneo New York Times, prethodilo fizičko maltretiranje, za vreme kojeg je Kiti bezuspešno dozivala u pomoć, što je čulo 38% ljudi iz okoline, a neki su napad čak i posmatrali sa prozora. 

Kasnije se ispostavilo kako svedoci nisu bili svesni šta se događa, ali je medijska priča vezana za ovaj slučaj direktno uticala na brojna psihološka istraživanja, kojim su se otvorila pitanja vezana za efekat posmatrača.

Zbog čega baš ja?

Nakon ovog slučaja, psiholozi su radili na brojnim eksperimentima. Zaključak je bio da od broja svedoka zavisi da li će se neko odlučiti da pomogne. Što je veći broj ljudi oko njega, pojedinac ima manju potrebu da preuzme odgovornost. 

Bib Latane i Džon Darli bili su prvi psiholozi koji su se bavili ovim fenomenom. Naime, oni su anketirali grupe studenata u prostoriji koju su za vreme ispitivanja ispunili dimom. Studenti su bili podeljeni tako da su neke ispitiviali individualno, neke u grupi kolega, a neke u grupi sa saradnikom na eksperimentu koji ignoriše dim. Studenti koji su bili sami u prostoriji su u najvećem broju prijavili prisustvo dima, čak 75%. U drugoj grupi je o dimu obavestilo 38% studenata, dok u trećoj samo 10%.


Zaključak ovog i brojnih kasnijih eksperimenata je tzv. difuzna odgovornost: posmatrač se nalazi pored nekoliko ljudi i ne oseća potrebu da BAŠ ON bude aktivan. Takođe, psihologija ukazuje i na to da ukoliko posmatrač vidi da niko drugi ne reaguje, onda neće ni on.

Uverenje da će neko drugi pomoći i da situacija nije toliko ozbiljna, čim ostali ne reaguju, izaziva pasivnost svedoka.

Latane i Darli su utvrdili i da je pred posmatračem veliki niz odluka koje mora da donese, ukoliko se nađe u vanrednoj situaciji. Pre svega on mora da uoči problem i proceni postoji li opasnost, zatim da preuzme ličnu odgovornost i donese odluku o daljim koracima.

Pixabay
Pixabay

Difuzija odgovornosti varira u zavisnosti od situacije. Ukoliko posmatrač ne poznaje žrtvu ili mu nije jasna situacija u kojoj se nalazi, manje su šanse da će pomoći. Međutim, ukoliko posmatrač zamoli nekog pored sebe za pomoć, difuzija je manja.

Takođe, Gregori Rutkovski je utvrdio da na efekat posmatrača utiču i međuljudski odnosi u grupi svedoka. Prema njegovim tvrdnjama, kohezivnija grupa će pre preuzeti odgovornost u vanrednoj situaciji od grupe prolaznika.

Slučaj Kiti Đenoveze nije značajan samo zbog toga što je izazvao brojne psihološke eksperimente i zaključke, već i zbog toga što od njega počinje drugačije razmišljanje o društvenim grupama i mogućim opasnostima.

Agresivnost, dakako, jeste glavni vid nasilja, kao i bilo koji način aktivnog učešća u napadu na žrtvu, ali nakon ovog slučaja ustanovljeno da je pasivnost svedoka jednako opasna, zbog toga je važno da ne okrećemo glavu, da se ne pravimo kako ne čujemo i ne vidimo i da ne mislimo kako će neko drugi odreagovati umesto nas.

Svi znamo kakve sve posledice nasilja mogu biti i zato ne smemo da mislimo kako sa nama nemaju veze plač i lomljava iz susednog stana, poziv za pomoć sa ulice, beznadežan pogled klinca, koji ne sme da se suprotstavi jačima od sebe... Sve to nas se, i te kako, tiče!