Gledam filmove, dakle postojim

Foto: Pixabay

Prevela: Ana Katić

Kako da postupimo ispravno?

1. „Turista“ (Force Majeure)

Da ste živeli u Nemačkoj 1939. godine, da li biste pomogli da se zaštite Jevreji ili biste se pomirili sa njihovim sistemskim istrebljenjem? Da ste pre 10 godina bili premijer, da li biste novac koristili za ono čemu je namenjen? A ukoliko bi vaša porodica bila u opasnosti, da li biste zaštitili njih ili spasili sebe?

Svi mislimo kako bi u takvim situacijama naša humanost izašla na videlo, ali to nikada ne možemo znati. Ovo je centralna tema filma „Turista“, u kom lavina preti da proguta jednu švedsku porodicu koja uživa u ručku na terasi jednog luksuznog skijališta. Muž i otac, Tomas, pao je na ovom testu – umesto da pokuša da zaštiti svoju ženu i decu, on beži, i pritom ne zaboravlja da ponese i svoj mobilni telefon.

Nakon toga, nekoliko likova pokušava da ga opravda. „U situacijama poput te, nisi uvek svestan onoga što radiš“, kaže jedan. „Pokušavaš da preživiš.“ Aristotel ne bi bio zadovoljan ovim, kao ni ostalim izgovorima koji su išli u Tomasovu odbranu. On bi tvrdio da je Tomas u tih nekoliko sekundi otkrio svoj karakter.

Aristotel je smatrao da retko imamo priliku da sednemo i razmislimo šta je ispravno pre nego što nešto učinimo. Dobra osoba zaista ni ne mora to da radi. Da bismo postali dobri treba da upražnjavamo dobrotu i održavamo navike dobrote. Samo onda ćemo raditi dobre stvari gotovo automatski. Ako razmišljamo o onome što želimo da budemo i ako radimo ono što je neophodno da bismo postali ta osoba, kada vas život stavi pred test, moći ćemo da učinimo ispravnu stvar bez razmišljanja.

_veb_novinarstvo.gif

Možemo se pretvarati i misliti kako je Tomas u trenutku ludosti i u želji za opstankom poslušao svoj instinkt, ali njegova žena Eba zna bolje od nas. On je uradio to što je uradio jer voli sebe i svoj telefon više od svoje porodice. To možemo primetiti po najsitnijim detaljima iz njegove svakodnevice. Na primer, pre nesreće ga je Eba iz kupatila pitala da li on to proverava svoj telefon i on je slagao i odgovorio odrično. Ovo samo po sebi nije užasan zločin, ali bi Aristotel rekao da je ovo samo mali doprinos šemi ponašanja koje ga je učinilo kukavicom i narcisom.

Svaki put kada odluči da slaže umesto da prizna sebi i drugima da je previše opsednut svojim telefonom, on postoje za nijansu sebičniji.
Film „Turista“ govori o onome što je Aristotel znao: nepredvidivi događaji se dešavaju, slučajne „Božje odluke“ za koje niko nije odgovoran, ali način na koji na njih odgovaramo nije slučajan, a odgovornost za naše postupke leži isključivo u nama samima.

Šta život čini vrednim življenja?

2. „Divan život“ (It’s a Wonderful Life)

Mnogi filmovi bave se sledećim pitanjem – šta čini ljudski život dobrim? Film Franka Kapre, „Divan život“, svačiji je omiljeni sentimentalni božićni klasik, koji odmah prelazi na stvar, sa svim predvidivim i nepredvidivim događajima. Počnimo s onim predvidivim: pitanje da li je život koji je moralno dobar takođe dobar u smislu da nas čini srećnim? Odgovor je potvrdan. Lik Džordža Bejlija kog igra Džejms Stjuart uspeva da dostigne divan život iz naslova, tako što žrtvuje sopstvene planove i ambicije zarad svoje porodice i siromašnijih članova njegove zajednice. Film nam govori da je način na koji nas moralno dobar život povezuje s ljudima upravo ono što takav život čini dobrim.

Međutim, ako film protumačimo na malo dubljem nivou, on nas podstiče da razmislimo da li je Sokratova poznata tvrdnja – da neistražen život nije vredan življenja – istinita? Ono što Bejlija spasava samoubistva je prilika da istraži svoj život uz pomoć psihološkog eksperimenta: „Džordže, dobio si divan poklon – priliku da vidiš kako bi svet izgledao bez tebe u njemu.“ Film nam govori da bi, u slučaju da nije imao ovakvu priliku, se on možda i ubio. Ali, da je to učinio, verujući da bi bilo bolje da se nikad nije ni rodio, da li bismo mi, kao publika, i dalje smatrali da je imao divan život? A u slučaju da ne bismo, da li nam tada film pokazuje da ljudski život ne može biti dobar ukoliko osoba koja ga živi ne smatra da zaista jeste dobar?

movie_918655_1920.jpg

Foto: Pixabay

Da li išta može biti zaista opravdano?

3. „Ida“ (Ida)

„I šta onda?“ pitala je Ida. Čovek kojeg voli ju je pitao da pođe sa njim. „Onda“, rekao je, „ćemo kupiti psa, venčati se, imati decu, kupiti kuću.“ Međutim, Idino pitaje je opet bilo: „I šta onda?“. Na ovo je on mogao da kaže samo: „Onda ono uobičajeno. Život.“

Ida je mlada monahinja. Pre nego što se zavetovala Bogu, ona je poslata da upozna svoju tetku, koja je njen jedini živi rođak. Kako film odmiče, ona saznaje da je Jevrejka i otkriva da su joj roditelji ubijeni za vreme rata. Tetka je državni tužilac koja nagovara Idu da napusti manastir i živi život punim plućima; međutim, tetku muči njena sopstvena prošlost. Kada ona počini samoubistvo, Ida odluči da proba cigarete, vodku, visoke potpetice, džez i konačno vodi ljubav sa jednim mladim saksofonistom s kojim se sprijateljila. Međutim, kako se film privodi kraju, ona se vraća svojim monaškim navikama i odlazi nazad u manastir.

Saksofonista joj nudi ljubav, porodični život, zadovoljstvo. Svojim ponavljanjem reči „i šta onda“, Ida dovodi sledeće pitanje do krajnjih granica: „Šta bi takav život činilo vrednim življenja?“

Njen momak je u nezgodnoj situaciji. I zaista, nije sasvim jasno kakav odgovor se može dobiti kada se toliko zahteva na opravdanju. Vidimo da Ida odbija da bude deo ovog sveta i umesto toga bira drugačiju vrstu privrženosti. Ona ne objašnjava ovaj izbor. Odgovor njenog voljenog: „Život“, poslednja je reč u ovom filmu, praćena notama Baha, dok se Ida vraća u manastir, probijajući se kroz saobraćaj. Na nama ostaje da se pitamo da li konačan izbor ovakve vrste može biti u potpunosti objašnjen i opravdan. Postoji li konačan odgovor na Idino pitanje „i šta onda?“, i ako postoji, kako bi taj odgovor glasio?

nothing_1394845_1920.jpg

Foto: Pixabay

Da li je to ipak nešto više od biologije?

4. Gattaca

Kada je 1997. godine izašao film Gattaca, Doli, najpopularnija ovca u istoriji i prvi sisar koji je kloniran od odrasle jedinke, imala je godinu dana. Projekat ljudskog genoma, proglašen jednako značajnim kao i sletanje astronauta na Mesec, napredovao je velikom brzinom ka svom cilju – mapiranju i utvrđivanju redosleda čitavog ljudskog genoma. Ovi napreci prouzrokovali su različite moralne debate o genetskom determinizmu.

Da li bi klonovi poznatih naučnika ili uspešnih sportista uspeli da opravdaju očekivanja i postignu isto onoliko koliko su postigle i osobe čiji su genetski materijal nasledili, ili bi takva očekivanja bila veliki psihološki teret za njih? Da li bi nam utvrđivanje redosleda ljudskog genoma omogućilo da identifikujemo gene koji doprinose tome da budemo inteligentniji ili pak doprinose nekoj drugoj poželjnoj osobini i da li bi to dovelo do diskriminacije onih koji takve osobine ne poseduju?

Usled ove žestoke debate, izašao je film čiji naslov čine početna slova četiri osnovne jedinice DNK. Gattaca oslikava budućnost u kojoj roditelji mogu da biraju koje njihove gene će naslediti njihova deca i da na taj način naprave dete koje poseduje najkvalitetnije gene od sve ostale dece koju bi mogli imati. Ovo gentski savršeno potomstvo ima najbolji položaj u društvu. Radnja filma koncentrisana je na pokušaje Vinsenta, ambicionznog, genetski nesavršenog, čoveka da izbegne svoju genetsku sudbinu kojom je predodređen da bude čistač i da umesto toga postane astronaut.

Vinsent uspeva pukom snagom volje. U jednoj sceni, on izaziva genetski superiornog brata Antona da vidi ko može da otpliva dalje u okeanu. Vinsent pobeđuje, jer ne čuva snagu za plivanje nazad. Veliki deo publike složiće se sa sloganom ovog filma: „Ne postoji gen za ljudski duh“.

Slogan je neophodno kritički preispitati. Ako se „ljudski duh“ odnosi na hrabrost i odlučnost heroja, onda verovatno postoje i geni za to, a ako znamo dovoljno o svojim genima, oni bi bili deo nečijeg genetskog profila. Ako se to ne podrazumeva pod „ljudskim duhom“, šta se onda podrazumeva i kako je moguće da imamo osobine koje nemaju genetsku osnovu?

movie_1673022_1920.jpg

Foto: Pixabay

Da li su stvari koje zamišljamo stvarne?

5. „Galaktička pustolovina“ (Galaxy Quest)

„Galaktička pustolovina“ je lagana komedija, koja je, međutim, puna ontoloških preokreta. Tokom prvih nekoliko minuta, gledamo neubedljivu verziju filma koji pripada istom žanru kao i „Zvezdane staze“: svemirski brod koji leti po galaksiji nalik je igračkici iz žitarica, unutrašnjost izgleda kao da je napravljena od šperploče i aluminijumske folije; gluma je užasna, kao i dijalozi… Ovo je, kako saznajemo, isečak iz dugo odlagane serije koji se sada prikazuje na kongresu fanova naučne fantastike.

Među svim tim obožavaocima obučenim u vanzemaljce, nalazi se, pak, grupa stvarnih vanzemaljaca, prerušenih u ljude i obučenih kao svemirski putnici. Misleći da je televizijska emisija zapravo „istorijski dokument“, oni dolaze na Zemlju kako bi poveli hrabru družinu na svoj svemirski brod – istinsku, funkcionalnu verziju gorepomenutog svemirskog broda od šperploče i folije – kako bi im pomogli da pobede zlog Sarisa.

I tako, družina glumaca zaista odlazi u svemir i zaista se bori protiv vanzemaljaca. U jednom trenutku, kapetan Tagart pokušava da objasni da televizijska serija nije bila dokumentarac, već je služila za zabavu: članovi posade su glumci, a ne astronauti, koji se samo pretvaraju da putuju po svemiru. Međutim, njihovi domaćini su zbunjeni: misle da je u pitanju prevara; da li kapetan pokušava da im kaže da je televizijska emisija lažna? Ipak, televizijski „junaci“ nekako uspevaju da se užive u svoje uloge, da spasu svoje prijatelje vanzemaljce od katastrofe i da postanu istinski heroji.

U čemu je razlika između stvarnog i izmišljenog? Zar nije taj televizijski svemirski brod, ipak, pravi izmišljeni svemirski brod, iako nije istinski svemirski brod? Da li se fikcija sastoji samo od laži, ili je nešto sasvim drugo?

Šta čini našu ličnost?

6. Memento

Film Memento predstavlja filozofsko istraživanje prirode ličnosti, kao i ulogu sećanja u građenju i razaranju identiteta. Protagonista ovog filma, Leni Šelbi, provodi svaki trenutak u opsesivnoj potrazi za čovekom koji mu je ubio ženu. Imao je tešku povredu glave koja mu onemogućava da kratkoročna iskustva pretvori u dugororočna sećanja. On se ne seća ničega što se dogodilo nakon nesreće. Svakog trenutka, muče ga razna pitanja – pitanja koja se rađaju uvek su nova i uvek podjednako hitna. Šta radim ovde? Kako sam dospeo ovde? Šta pokušavam da postignem?

EU%20OM.gif

Ono što čini film genijalnim nije samo to što nas navodi na razmišljanje o pamćenju i ličnosti, već nas tera da uđemo u Lenijevu kožu i nosimo je. Dve, naizgled odvojene, ali naposletku povezane priče se prepliću – jedna koja se kreće kroz vreme unazad, druga koja ide unapred. Baš kao i Leni, i mi moramo da shvatimo, uz pomoć sećanja, kako smo došli do ove zagonetne sadašnjosti, šta radimo ovde i zašto je to značajno.

Tek kada se dve radnje konačno spoje, vidimo kompletniju „istinu“ o Leniju. Vidimo da je on zapravo ušao u trag ubici svoje žene i da se pre nekog vremena već osvetio – iako je, naravno, to odmah zaboravio. Shvatamo da je Leni, koji nije bio dovoljno svestan, pronašao i ubio drugog čoveka. Lenijeva samomanipulacija nagoveštava stepen nezavisnosti koja prevazilazi njegovu slomljenost. Iako on očigledno nije neki nepovređen, nezavistan i samosvestan čovek kakvim se mi sami prirodno smatramo, on je mnogo više od povređenog i uništenog stvorenja.

Skrhani delovi njegovog ideniteta neprestano teže ka tome da budu popravljeni. Možda bismo mogli da kažemo da ličnost nije nepromenljiv i određen pojam, do kog se stigne jednom i koji traje zauvek. Možda se ličnost uvek stvara, razara i ponovno strvara. Ako je tako, onda se možda Leni razlikuje od nas, ne toliko suštinski po prirodi, koliko samo po nijansama.

light_bulb_1246043_1920.jpg

Foto: Pixabay

Da li potraga za dobrim zapravo vodi ka zlu?

7. „Proleće, leto, jesen, zima… i proleće“ (Spring, Summer, Fall, Winter... and Spring)

Film „Proleće, letom jesen, zima… i proleće“ kojeg je režirao Kim Ki-duk počinje pričom o jednom mudrom budističkom svešteniku i malom, nevinom dečaku, njegovom učeniku. Nekoliko godina kasnije, jedna žena dolazi da bude izlečena i nastaje haos – žena i dečak, koji je sada adolescent, otpočinju ljubavnu vezu.

Dečak je prati do grada i napušta samostan koji pluta na planinskom jezeru. Nekoliko godina kasnije, dečak, koji je sada u ranim tridesetim godinama, vraća se, dok ga gone dva detektiva. Ubio je ženu iz ljubomore i tako ostvario sveštenikovo proročanstvo - sveštenik ga je bio upozorio da ljubav prema ženi vodi ka privrženosti koja se završava ubistvom predmeta privrženosti. Prvo što treba da uradimo je da ciklus filma shvatimo bukvalnije nego što on to zapravo jeste: zašto mladi čovek ubija svoju ljubav kada ga ona ostavlja zbog drugog čoveka? Zašto je njegova ljubav toliko posesivna? Običan čovek koji živi u duhovnom svetu bi to prihvatio, ma koliko bolno to bilo za njega.

A šta ako je upravo način na koji je ovaj budistički sveštenik odgajio ovog mladića razlog zbog kog je mladić ovo učinio? Šta ako se žena, u okviru budističkog shvatanja, smatra samo predmetom strasti i posedovanja, što na kraju i izazove čoveka da je ubije? Da li se čitav životni ciklus koji se razvija u filmu i koji uključuje ubistvo, nalazi unutar budističkog univerzuma?

U svojoj knjizi „Fenomenologija duha“, Hegel je rekao da zlo počiva u pogledu koji oko sebe vidi zlo. Da li nam je Kim Ki-duk pružio savršeni primer ovakvog načina razmišljanja? Zlo nije samo čovekova posesivna strast; zlo je takođe nezavistan pogled sveštenika, koji posesivnu strast vidi kao zlo. Ovo se u filozofiji naziva refleksivnost: stanovište sa kojeg osuđujemo stanje stvari može samo po sebi biti deo takvog stanja stvari.


Izvor: The Guardian


Ana je sanjar koji kroz život korača tiho, širom zatvorenih očiju.