Kako je italijanski postao jezik ljubavi
Pixabay - StockSnap

Pisci i pesnici su tokom vekova oblikovali svoj stil i rečnik, uzimajući lepotu i zvučnost jezika kao osnovu.

Dogodilo se opet pre neki dan. Šetala sam ulicom svog rodnog grada u Americi kada sam čula, jedan par je pričao na italijanskom. Požurila sam da ih stignem kako bih mogla da ih prisluškujem. Iz onoga što sam uspela da čujem i razumem govorili su o uređenju kuće. Ne baš sofisticirana tema. Ali reči su zvučale tako lepo da sam zaplakala.

Imala sam istu reakciju kada sam se nakon dve godine provedene u Firenci, vratila kući, kada sam jecala zbog nedostatka pažnje na lepotu u svom gradu. Italijani su uvek koristili reč bello (predivno) za sve što je dobro. U Italiji lepota je nešto uzvišeno. A ni Italijani ne zaostaju.

Pixabay
Pixabay

Ovaj strastveni jezik može potpuno da zavede ljude u toj meri da će promeniti svoj život zbog toga. Neki se iz hira sele u Italiju i tamo obnavljaju stare farme. Drugi sede u učionicama, iskreno pokušavajući da izgovore te čudne reči (lomeći jezik izgovarajući reč uomini ili u prevodu „muškarac“). Neki nastoje da ostanu budni tokom višečasovnih opera. I to nije slučajnost. 


Italijani, oni koje poznajemo danas, imaju misiju da nas očaraju, šarmiraju i zavedu. Sve je to zbog toga što su jezik stvorili pesnici – umetnici koji su ostavili pečat oblikujući prepoznatljiv zvuk italijanskog jezika. Italijani imaju jedinstvenu istoriju nastalu geopolitikom. 


U poređenju sa svojim zapadno – evropskim susedima kao što su Francuska i Španija, zemlja se ujedinila dosta kasnije, tačnije 1861. godine. Sve do 1950 – tih godina kada je televizija postala sve pristupačnija, 80% ljudi govorilo je dijalektom kao svojim primarnim jezikom, prema rečima Majkl Mur Frensisa, tumača stalnog člana misije Italije pri Ujedinjenim Nacijama.  

„Španija i Francuska su se ranije ujedinile, i njihovi jezici su bili u službenoj upotrebi... sa druge strane, Italijani su bili okrenuti ka književnosti,“ rekao je.

Hiljadama godina, Italija kakvu danas poznajemo, bila je podeljena po regionima i nedostajala joj je zajednička vlast sa službenim jezikom. Kao rezultat toga, Italiju su stvarali ljudi kojima je bilo potrebno da se kreativno izraze. 


Pisci i pesnici oblikovali su svoj stil i rečnik vekovima, uzimajući lepotu i zvučnost jezika kao osnovu. Međutim, svaki region je imao svoj dijalekt: Pijemont, Rim, Napulj, Sicilija, Lombardija. Ali na kraju regija koja je najviše došla do izražaja je Toskana.

Pixabay
Pixabay

Možda to i nije slučajnost. Toskana, sa svojim talasastim brdima, vinogradima i rečnim dolinama, jedna je od najinspirativnijih regiona Italije. Donela je na svet renesansu i postala epicentar jezika, umetnosti, mode i turizma. Kada sam živela u Firenci, glavnom gradu pokrajine Toskana, isto sam tako bila očarana tim ritmičnim, primamljivim jezikom, a od svojih prijatelja sam naučila da je jezik Toskane vrhunac ponosa.


 U dugim opuštajućim letnjim večerima, oni bi ljutito šaputali kroz njihovo „c“, naručujući Hoka Holu (umesto Koka Kolu), uglavnom o portretima ili imenjacima gradskog najpoznatijeg pesnika Dante Aligijerija. kaže Brena Ker.


Aligijeri je odigrao veliku ulogu u razvoju italijanskog jezika. Rođen u Firenci 1265. godine (njegova kuća je sada muzej), napisao je večni klasik, Božanstvenu komediju, epsku poemu koja opisuje putovanje kroz pakao, čistilište i raj, vođen Beatrisom, idealnom ženom. Osim što je stvorio nešto izuzetno, uradio je i nešto radikalno za period u kom je stvarao; pisao je svojim toskanskim dijalektom, uprkos tome što je izbor među elitom bio latinski. Čak je branio svoj izbor u delu „O narodnom jeziku(De Vulgari Eloquentia). U godinama koje su usledile, bio je upamćen kao pobednik regije i jezika.

Pixabay
Pixabay

Izuzetno je to što interesovanje za Aligijerijev rad nikada nije utihnulo. Zbog toga su se mnogi putnici okupljali po Firenci gde ima njegovih slika. Postoji njegova statua na kojoj ponosno drži liru, a nalazi se u svetski poznatom muzeju Ufizi, kao i jedna statua na prostranom trgu Sveti Krst (Piazza Santa Crose). Skulpture na kuli iznad prolaznika kao da stražare.


 Ali, iako je Dante Aligijeri najpoznatiji italijanski pisac, nije bio jedini koji je oblikovao italijanski jezik kakav danas poznajemo.  

Frančesko Petrarka je rođen 1304. godine u gradu Arezo u pokrajini Toskana. Poznat kao osnivač humanizma, napisao je mnogo ljubavnih pesama toskanskim dijalektom, kao i njegov savremenik i prijatelj iz Firence, Bokačo, autor dela Dekameron


Petrarka je hteo da ljudi shvate njegovu poeziju, ali je takođe hteo da promeni italijansku reputaciju i dokaže da može biti sofisticiran kao i latinski jezik, koji je još uvek bio jezik intelektualaca i umetničkih promena. 

pixabay
pixabay

„Pokušao je da dokaže da je italijanski isto tako uzvišen kao i latinski“, rekao je Frensis. „I tako je koristio stil koji je bio uzak i veoma aristokratski“.

Po Frensisu, Petrarka danas možda zvuči formalno i slikovito, ali su ljudi ludeli za njim u vreme Elizabetanskog doba. Malo je verovatna slučajnost da je Šekspir radnju svoje predstave, Romeo i Julija – sa svojim poetičnim monolozima i ljubavnim likovima, smestio upravo u Italiji.

„ Bilo je vreme da italijanski jezik zauzme svoje zasluženo mesto među svetskim književnim jezicima“

Iako je danas malo onih koji čitaju Petrarkine pesme, njegov značaj je ključan, jer je u XV veku, Pjetro Bembo iz Venecije odlučio da je Petrarka pisao najizuzetniji italijanski od svih, svuda, i da je bilo vreme da književni italijanski zauzme svoje zasluženo mesto među svetskim književnim jezicima.

Bembo, koji je takođe bio pesnik i ljubitelj toskanskog italijanskog, pripadao je moćnoj, aristokratskoj porodici. Postao je sekretar Pape Leona X u Rimu, a kasnije kardinal, kojeg je poznati venecijanski slikar Ticijan ovekovečio u svom delu. Petrarkin brend vrhunske italijanske poezije ga je privlačio. 


Dok je živeo u zidovitom, srednjevekovnom gradu Urbino (danas svetska baština pod zaštitom UNESCO), Bembo je napisao svoje najpoznatije delo „Diskusija o dijalektu“ (Prose della Volgar Lingua). U delu opisuje kako pisati najlepšim, uzvišenim italijanskim, onim koji je značajan kao i latinski. Bembo je kao model izabrao toskanski dijalekt iz XIV veka, i Petrarku kao najboljeg predstavnika“.


Frensis je rekao: „Bembo je obraćao pažnju na zvučnost i svoj rad bazirao na jeziku pesnika kao i Petrarka. Pričao je o kvalitetu kompozicije, i o pronalaženju ravnoteže između „lakih“ i „teških“ zvukova“. Bembov rad je korišćen da se oblikuje jezik kakav se danas govori u Italiji.

„Španski govorim Bogu, italijanski ženama, francuski muškarcima, a nemački svom konju“

Lingvisti smatraju da se italijanski kao i ostali romantični jezici poput španskog, francuskog, čine privlačnim onima koji govore engleski jer prepoznaju po tonu i zvuku ono što su ranije slušali. 


Ali, dr Peti Adank, koja predaje fonetiku na Univerzitetu u Londonu, kaže da je italijanski privlačan uhu jer je melodičan. Italijanski obiluje velikim brojem reči koje se završavaju samoglasnicima, i nekoliko reči rednim konsonantama, stvarajući otvoren zvuk koji je odličan za pevanje. Ili, kao što je navodno rekao Karlo V, car Svetog rimskog carstva : „Španski govorim Bogu, italijanski ženama, francuski muškarcima i nemački svom konju“.


 Naravno, kao što je Frensis i sam priznao, toskanska reputacija kao epicentar italijanskog jezika može biti ništa drugo do propagande, u ovom trenutku, hiljadama godina kasnije. Drugi gradovi, kao što je Milano, su na neki način smenili Firencu kao poznati centar trgovine. I kao mnogi gradovi koji se oslanjaju na turizam, slava Firence je bazirana na prošlosti.

Naravno, kao što je Frensis i sam priznao, toskanska reputacija kao epicentar italijanskog jezika može biti ništa drugo do propagande, u ovom trenutku, hiljadama godina kasnije. Drugi gradovi, kao što je Milano, su na neki način smenili Firencu kao poznati centar trgovine. I kao mnogi gradovi koji se oslanjaju na turizam, slava Firence je bazirana na prošlosti.


Ali kada je Alesandro Manconi, pisac prvog italijanskog romana i pionir modernog italijanskog, gotovo završio svoju knjigu, „Zaručnici“ (I promessi sposi), 1827. godine, rekao je da prvo mora otići u Firencu kako bi „oprao“ književni jezik u reci Arno, poznatoj reci koja razdvaja grad na dva dela.


Na sreću, putnici imaju šansu da vide kako toskansku verziju tako i na drugim dijalektima, posebno juga, još uvek veoma različite od tradicionalnog italijanskog. U stvari, što se više udaljavate od Toskane, sve su izraženiji različiti dijalekti širom zemlje, pokazujući uticaj mnogih jezika poput grčkog, arapskog, španskog, francuskog, čak i hebrejskog.

Srećom, bello, zadržava značenje gde god otišli!

IZVOR: BBC