Koja je simbolika slave i zašto slavimo?
commons.wikimedia.org

Slava postoji kao pratilac i gledalo narodne sudbine, ona je godinama unazad svedok mnogih dešavanja u srpskom narodu, kao dragulj narodne samosvesti postoji i danas i jedan je od najvažnijih praznika svake porodice.

Verovatno se nikada neće moći, nikakvim pregledom, slava opisati tako da budu obuhvaćeni svi podaci o njoj i svaki sastojak obeda. Vremenom se način slavljenja menjao, čak i isto domaćinstvo ne slavi, iz godine u godinu, na isti način. Ipak izvesne ustaljenosti običaja stalno postoje u praznovanju i danas se sprovode na isti način. Čoveku se donekle sve može oduzeti, ali njemu uvek ostaje svest o poreklu i pripadnosti. Nama je običaj slave izraz upravo te svesti. Slava nikada nije bila uslovljena imunošću, niti društvenom pripadnošću pojedinca, tako je i ostala nepomućena i čista, snažna nit sopstvenog nasleđa.

Slava se održala i slavi se zarad vlastite duhovne ravnoteže. Njome se pokazuje spremnost da se sa drugima podele plodovi sopstvenog truda, da se održi zavet predaka i nastavi bitka za napredak svake kuće i porodice. Slava je svečanost mira, tada se porodica uklapa u širu zajednicu. Ona je drušveno vredna potvrda povezansti porodice u krug svenarodne uzajamnosti i zbog toga je spona jedinke i naroda kakvoj se baš i ne može naći zamena.

slava_1452027342_76804.jpg
FOTO: Kurir

Slava nije u raskoši i rasipništvu, za slavu treba pripremiti Ono što je Bog dao, treba je srovoditi sa merom, a to znači mudro. Ne treba slavu svoditi samo na svetnovni i gozbeni deo, niti na samo jedan vid, jer to bi značilo osiromašenje ovog naročitog praznika. Takođe ne bi trebalo stati na put razvijanju njenih činilaca jer to bi vodilo uništenju slave. Slava treba da ostane, kao i u mnogim narodima pre, čin u kome ćemo snažiti sopstvenu ličnost i u njoj nalaziti izvor vlastite snage i uporišta.

Slava povezuje i zbližava ljude, u užem porodičnom i širem društvenom smislu. Kroz slavu se ispoljava i vaspitna, vrednosna, kultna, edukativna, informativna, stvaralačka i druge funkcije. Slavom se učvršćuju određena svest i saznanja, usađuju životne i moralne vrednosti, obnavljaju svečane radnje i obredi koji se uzdižu nad svakodnevicom. Takođe se veštine i znanja ne samo tradicionalna i istorijska već i dravstvena, higijenska, kulinarska, a zatim se u razgovoru, stvaralačkom nadograđivanju običaja kao i književnim izražavanjem i zdravicama doseže do umetničkog vrhunca narodnog besedništva.

Slava se opire svakom obrascu i kalupu i ne može se ograničiti. U tome i jeste tajna njene trajnosti u prostoru i vremenu. Slava je jedino kalendarski utvrđena i dolaženje na slavu je pokazivanje uzajamne pažnje između domaćina i gostiju.

Ono što bi svaka kuća trebalo da poseduje za vreme slavlja jeste činija sa vodom, veza bosiljka, kadionica sa žarom i tamjanom, sveća sa svećnjakom i ikonom, ponegde kandilo sa uljem i slovo. Od žrtvenih prinosa u jelu – slavski kolač i tamo gde je to u običaju kuvano žito (koljivo), a što se tiče pića – vino. Od obeda se izdvajaju svećenje vodice, lomljenje ili sečenje kolača, negde blagosiljanje i skoro svuda nazdravljanje i sve ovo daje svečan ton skupu i gozbi.

Mnogo je kanonizovanih i nepisanih pravila o slavi, ipak jedno glavno načelo je : Slaviti! Narod je to načelo izrazio verovanjem da je prestati slaviti greh.


Pročitajte i:

Pantelići: Da se prošlost ne zaboravi
Da li zaista znamo šta je sevdah, a šta dert?!
Etno Fjul: Tradicionalna muzika Balkana