Luksuz iz ugla stručnjaka

FOTO: Pexels

U vreme sezonskih i prazničnih kupovina pitamo se koji nas mamac navodi da trošimo izlišne sume novca na ekskluzivne artikle. Tehnički ne možemo da kažemo da nam je luksuz neophodan, kad se već, po definiciji, ta potreba rađa nakon što su svi ostali ljudski zahtevi zadovoljeni i smatra se za jednu satisfakciju koja se nalazi iznad najpotrebnijeg, kako objašnjava psiholog Malena Lede.

Nikome nije neophodno da vozi sportski BMW, ali kakvo je zadovoljstvo uživanje u njegovom enterijeru od drveta i kože, u njegovom mirisu, u zvuku njegovog motora i potvrdi da radi odlično. Iza korišćenja luksuza stoje razlozi koje razum ne može da shvati. Osim koristi i lepote predmeta, potrošač koji se predaje tom osećaju čini to iz bezbroj razloga vrlo različite prirode i ne tako površnih, kao što bi apriori moglo da izgleda.

16196538_757412101084124_20874932_o.jpg

FOTO: Pexels

„Prošla su vremena kada su nam velike marke govorile šta je luksuz, a šta ne“, objašnjava Danijel Nikols, komercijalni i direktor za razvoj španske firme Zlatara Nikols. „Sada svaka osoba sama određuje svoj sopstveni luksuz i ulogu koju on ima u njenom životu“, dodaje on. Slučaj sa nakitom je jedinstven, kako on objašnjava, budući da je nakit nešto vrlo simbolično i nešto što traje ceo život. U poslednje vreme, i uprkos krizi, on opaža kako se i dalje traže zanatlije koje lično prave nakit i stvaraju jedinstvene komade za pamćenje najlepših trenutaka u životima osoba.

Da bismo se pokazali onako kako želimo

Nikols kaže da je ekskluzivnost maksimalni izraz luksuza, iako nije sve. Prema mišljenju Karlosa Ernandesa Garaja, stručnjaka za komunikacije i reklame, ono što zaista transformiše jedan artikal u luksuzan predmet su karakteristike poput personalizacije ili jedinstvenosti predmeta, kao i retkost i slaba dostupnost produkta.

Uopšteno, luksuz će ispuniti svoj psihološki zadatak „trošim - ističem“, predviđa on, i do ovoga se stiže putem „statusa povezanog sa produktom“. Kao posledica toga, preko marke ćemo uspeti da se povežemo i pokažemo u društvu onako kako želimo. „Ako nam francuske žene izgledaju prefinjeno i seksi, moguće je da je uzrok tome arhetipski lik Koko Šanel, dok modernizam i italijanski stil imaju na mnogo čemu da zahvale markama Versaće, Armani, čak i Ferari“, dodaje ovaj stučnjak.

Uz pomoć luksuza ćemo uspeti da kažemo nešto o nama samima, ali ne radi se samo o ceni, kako kaže Pilar Garsija de la Granja, direktorka onlajn časopisa The Luxonomist, koja luksuz definiše kao iskustvo da se nosi, oseti ili proba zaista ekskluzivan proizvod, kod kog cena čini deo te senzacije, ali je ne čini u celosti. U mnogo prilika može da dođe čak do jednog ideološkog preokreta, koji se u većoj meri odnosi na uzajamnost i saradnju, nego na novčanu vrednost predmeta, iznosi ona. Ovo bi objasnilo zašto mlađe generacije traže modu u kojoj će tkanine biti postojanije ili koje će da poseduju komponente koje u društvu imaju reputaciju.

„Cilj je nešto više od skupe torbe ili para cipela. Ono što nove generacije traže je prenošenje određenih vrednosti isticanjem nekih aksesoara“, naglašava ona. Kao primer daje milenijalce (generaciju rođenih između 1980. i 2000. godine), opsesivne kupce onih stvari koje im se sviđaju i koji imaju običaj da pokazuju društvenu odgovornost ili brigu o životnoj sredini, koju ne vidimo kod drugih grupa potrošača.

Do etike preko luksuza

Velike firme su veoma svesne odgovornosti koju imaju prilikom odgovaranja na ove rastuće zahteve etičkog luksuza. „Luksuz nije samo svetlucanje i blistanje, već i saznanje da je nešto ručno izrađeno od strane španskog zanatlije u određenim uslovima rada i od materijala najvišeg kvaliteta“, potvrđuje Kristina Kolomer, direktorka firme za proizvodnju tašni Acosta.

16244813_757421964416471_1729539534_o.jpg

FOTO: Pexels

Ova španska firma iskazuje luksuz kroz parametre kao što su kvalitet materijala, zanatstvo i kreativnost. Ali prava tajna, ukazuje direktorka, je u sposobnosti luksuza da uzbudi i uzdigne. To se postiže stvaranjem artikala koji se povezuju sa našom ličnošću i našim vrednostima i govore o njima na diskretan način. Kolomer se zalaže za komade koji prave razliku između homogenosti te „demokratizacije mode“ koja predstavlja aktuelni fenomen „brze mode“, za razliku od produkata koji ističu našu individualnost i govore više o nama samim.

Sa njenim stavom se slaže i Kajetana Vela, stručnjak kada je u pitanju tema luksuza i osnivač agencije za komunikaciju Luxurycomm, koja ceni ulogu koju on ima kada treba da doprinese ne samo sreći, već i samouverenosti i svim onim subjektivnim svojstvima koja su u našem društvu izuzetno važna.

„Što se aksesoara tiče, na primer, danas su više nego ikada znak ekskluzivnosti i otmenosti“, tvrdi ona. „Važno je znati uklopiti i izabrati one koji se najbolje prilagođavaju našoj ličnosti.“ Kada se radi o eleganciji, o njoj neće biti napisano na etiketi artikla, već ona predstavlja stav koji definiše naš stil. Osoba koja nosi jedan luksuzan predmet šalje poruku, ali nije jedina koja to čini. Onaj ko poklanja luksuz se karakteriše, dodaje Vela, kao veliki detaljista koji se brine da se poklon svidi osobi kojoj je namenjen, pokazujući svoju velikodušnost i, takođe, široke finansijske mogućnosti.

Kupovina radi sreće

Naučno je dokazana činjenica da kupovina izaziva sreću, iako je ona kratkog veka. Jedno od četiri realizovana istraživanja od strane Škole za biznis u Londonu (Ujedinjeno Kraljevstvo) i Univerziteta Kornel (SAD) je pokazalo da je najpogodniji trenutak za kupovinu skupih artikala kada ljudi klonu duhom. Autori su uspeli da pokažu kako ljudi koriste kupovinu da podignu ego i zaleče psihološke rane. Međutim, skloni su da to čine koristeći kreditnu karticu kako ne bi osećali krivicu i bol koje stvara plaćanje u gotovini.


333333.jpg

FOTO: Pixabay

Ipak, ispostavlja se da nam se sviđa da kupujemo luksuz i uprkos neugodnom i neprijatnom običaju mnogih butika u kojima uslužuje snobovsko i antipatično osoblje, koje gleda sa visine čim vidi da mušterija ulazi na vrata, dovodeći u pitanje stvarnu mogućnost da plati bilo koji od artikala koji su tu izloženi.

Jedno neobično istraživanje sa prikladnim nazivom “Should the devil sell Prada?” (Da li bi đavo trebalo da prodaje Pradu?), došlo je do sledećeg, paradoksnog, zaključka - odbojnost osoblja skreće pažnju na prodavaca i naše razmatranje i volja da platimo se povećavaju nakon što smo odbijeni od strane marke, dokle god ona ostaje željena.


IZVOR: El Pais