Možete li naučiti da budete umetnik?

Foto: Flickr

Ali, znate šta? Ta slika je veći falsifikat od Velaskeza kupljenog u Retiru. Da, istina je da stvaralac može posedovati veštine koje su manje ili više prirodne, poput usko orijentisane osećajnosti ili predispozicije ka posmatranju i tumačenju sveta, ali najverovatnije da to ni najmanje neće biti povezano sa božanskim nadahnućima, već sa obrazovanjem, poteklo ono iz porodice ili okruženja. Nešto tako nedodirljivo i naizgled hermetično kao što je genij, takođe je moguće usvojiti. I preneti drugima.

Sam Dijego Velaskez nije iznikao iz lonca umetničke milosti. Njegov talenat je cenjen već od malih nogu, ali nikada nije bio proglašen čudom od deteta. Velaskez je podučavan „umetnosti dobro i celovito kao što je sam poznaješ i bez ikakvog skrivanja“. Ovako je glasio deo ugovora koji je njegov otac Huan Rodrigez de Silva napravio sa seviljskim slikarom Fransiskom Paćekom.

Dijego je imao 11 godina i naučio je, i to veoma detaljno. Naučio je da melje boje, presipa lakove i zateže platna. Naučio je i da crta, jer Paćeko, koji će mu kasnije postati tast, nije bio vrstan slikar ali je bio odličan crtač olovkom i ugljenom. Velaskez je naučio da konturira, senči i stvara ekspresije. Kroz sto studija i portreta Dijego je naučio sve što je mogao i što je Paćeko znao bez ikakvog skrivanja. Kada više nije imao šta da nauči, krenuo je u potragu za vlastitim putem. Naučio je da ide dalje, da slika ono čega nema na platnu i ne poseduje oblik, već se nalazi negde u sredini. Naučio je da slika vazduh.

Las-Meninas-Diego-Velazqu-008.jpg?w=620&q=55&auto=format&usm=12&fit=max&s=05abfe666c43c54bb16c4890310974e7
Foto: The Guardian

Od svih umetničkih disciplina, arhitektura je najmanje svojstvena umetnosti, naročito od začetka modernih pokreta sa pomola 20. veka. Arhitektura uvek odgovara programu i funkciji jer uvek treba da ispuni ulogu i program kom je namenjena. Uvek mora da bude čvrsta, stalna i otporna, i to doslovce, a ne kao konceptualna karakteristika. Zgrade moraju stajati uspravno. Arhitektura je najprofesionalnija od svih umetnosti jer mora da ispuni vitruvijanske principe utilitas (korisnosti) i firmitas (postojanosti). A venustas (lepota)? Može li se podučiti arhitektonska lepota?

EU%20GIF.gif

Eduardo Souto de Moura rođen je 1959. u Oportu. Njegov otac, Hose Alberto, bio je oftalmolog i hirurg i od njega je naučio preciznost i tačnost. Od majke, Marije Tereze Ramos, koja je bila domaćica, naučio se posvećenosti i neprestanom radu. Souto de Moura pohađao je Višu školu lepih umetnosti u Portu odakle se prebacio na Arhitektonski fakultet. Arhitektura je bila jedna od lepih umetnosti i tamo je naučio kako da mu građevine budu korisne, čvrste i lepe. Premda mu i dalje nije bilo potpuno jasno odakle dolazi lepota u arhitekturi.

Tokom studija je pet godina radio u studiju Alvara Size Vijeire, velemajstora portugalske arhitekture. Od Size je naučio poštovanje konteksta, vremena i mesta. Naučio je da su građevine deo kako materijalne, tako i simboličke tradicije, nekad međunarodne a nekad domaće. Naučio je i da se lepota u arhitekturi ne može izolovati, već se sastoji od poliedričke mešavine brojnih povezanih i srodnih odlika, čiji je ona zbir. Lepota je bila nemoguća bez tačnosti i peciznosti, posvećenosti i neprestanog rada, bez korisnosti i izdržljivosti, ili razumevanja vremena, mesta i sveta.

Možda nikada ne nadvisi učitelja, ali je od njega naučio da slobodno leti, jer je sam Siza insistirao da otvori vlastitu kancelariju, što je 1980. i učinio, ubrzo po završetku studija. Eduardo Souto de Moura dobio je Prickerovu nagradu 2011. godine. Alvaro Siza ju je dobio 1992. Ponekad učenje nije svojstveno, već dolazi spolja. To važi kako za umetnost, tako i za ostale discipline.

ng1167979_435x190.jpg?type=L
Foto: Jornal Sol

Kristina Iglesijas otpočela je karijeru u Hemijskim naukama, ali ju je ubrzo napustila zarad studija umetnosti. To je sigurno bilo povezano sa noosferičkim oblačkom koji je nadletao njenu porodicu i koji je učinio da se sva petorica njene braće posvete kreativnim profesijama: od kompozitora Alberta do spisateljice i scenaristkinje Lourdes.

Sa navršenih 20 godina Kristina je napustila rodnu Donostiju da bi usavršila crtanje i keramiku u Barseloni. Tamo je otkrila skulptorstvo i natpis u glini: „Zanimao me ovaj obradivi materijal kom sam mogla da dodam boju“. Međutim, Iglesijasova je želela da pronađe nove izražajne metode kojih nije bilo u Barseloni. Stoga je 1980. otišla u London da pohađa „Čelzi“ školu umetnosti. U britanskoj prestonici je sve bilo drugačije, otvorenije i manje vezano za klasicizam i akademizam. Rađao se pokret nove britanske skulpture i javljale se ličnosti poput Tonija Krega, Ričarda Ventvorta i Aniša Kapura.

Kristina Iglesijas učila je od svih njih. Od Krega je naučila vijugavu artikulaciju, od Ventvorta odnos materijala i elemente koji ne smeju da se kombinuju, a od Kapura je usvojila iskrivljeni odraz svetlosti - ipak nije imitirala nijednog od njih. Tako je, po primanju Nacionalne nagrade za plastične umetnosti 1999. bilo nemoguće pronaći direktne uticaje u njenim hrapavim površinama i materijalima ili njenim komplikovanim rešetkama.

Iglesijasova je uvek želela da stvara van tokova. Možda je u ovome ležao njen najveći nauk, a to je da pravo obrazovanje počiva u mislima, ne u imitacijama. Postoje i slučajevi u kojima se ne uči od profesora, pa čak ni od kolega iz struke, već od vršnjaka i prijatelja, iz generacijskog okruženja, gde svi uče od svih.

1082128904.jpeg
Foto: Art-Sheep

Kada je sa 18 godina stigao u Madrid, Pedro Almodovar nije nosio kartonski kofer već paletu šminke Peti Difuze. U La Manči je od malih nogu shvatio da ne želi ništa da zna o njoj ni o svom detinjstvu, ni o svetu u kom je odrastao. Tražio je drugačiji svet koji je želeo da oslika na filmskom platnu. Iako nije mogao da se upiše u filmsku školu, bilo mu je svejedno, jer je učio o svemu drugom - a sve drugo je bilo bukvalno sve.

Almodovar je učio iz nove klime i novih ulica. Učio je iz pornografije, kulture i kontrakulture. Iz El Vibore i Dijarija 16. Učio je od Feliksa Rotaete i Karmen Maure, od Ane Kure i Alaske, kao i Karlosa Berlange, Fabija Meknamare i Alberta Garsije-Aliksa. Svi su bili prijatelji i savremenici podstaknuti Madridskom alternativnom scenom. Svi su učili od njega, i svi su naučili da se pomokre pred kamerom, da budu na ivici nervnog sloma, uživaju u velikim zaradama i vide svoju žensku stranu.

Svi su se pokazali i svi su naučili da rastu i razumeju prošlost. Shvatili su da im je Madrid pripadao, kao što im je pripadao i Meksiko, Leon, El Eskorijal ili Kalzada de Kalatrava. Almodovar je nastavio sa učenjem, između Oskara, Goja, Cezara, BAFTA nagrada i Davida di Donatela. Među Nacionalnim filmskim nagradama i nagradom Princ Asturije naučio je i da Vrati se. Učio je i od Rusa Mejera, Džona Votersa i Dejvida Linča, kao i Fernanda Koloma i Alfonsa Marsilljača, kao što su oni učili od njega, od samog početka do sada.

Almodovar_y_McNamara_640x430.jpg
Foto: Iberia Pop

Od početka podučavaju u Školi umetnosti „SUR“ koju je osnovao Klub lepih umetnosti i La Fabrika. Podučavaju učenju. I to učenju svega od svih. Tu neće biti Velaskez, ali hoće Souto de Moura, Iglesijasova, Almodovar i Garsija-Aliks, kao i Luis de Pablo, Oskar Marine i Eduardo Arojo. Biće tu i đaci svih uzrasta i porekla od kojih i koje će učiti. Učiti i podučavati kako se mešaju boje, upijaju uticaji sa svih strana, analizira kontekst, vreme i mesto, posmatra se i vraća na prethodno ili razmišlja bez imitiranja. Ukratko, ulivaće im želju da budu umetnici, i da vole umetnost.

Dakle, možda je za umetnost dovoljno samo privoleti se i dopustiti da nas poduči.

Izvor: Jot Down