Vongar – najpoznatiji srpski pisac za koga nikada niste čuli
Pixabay

Sreten Božić

B. Vongar spada u red onih pisaca koji su, iako često neshvaćeni, svojim kvalitetom zaslužili da se nađu u samom vrhu svetske književnosti. Rođen je kao Sreten Božić 1932. godine u selu Gornja Trešnjevica kod Aranđelovca. Neredovno je pohađao osnovnu školu, pa je najveći uticaj na njegovo obrazovanje i vaspitanje ostavila narodna poezija.


Usmeno predanje mu je oblikovalo pogled na svet, koji je u trenutku njegovog odrastanja buktao u strašnom ratu. Da bi pobegao od takve stvarnosti, Sreten je izlaz tražio u bogatoj srpskoj usmenoj tradiciji koja mu je pružala slike o životu i čojstvu velikih junaka, ali i koja ga je uvodila u svet vila o kojima mu je pričao njegov otac. Tada nije mogao da nasluti da će upravo srpske epske pesme oblikovati ne samo njegovo buduće stvaralaštvo, već i njegov život. 


Svoje prve književne korake započinje u Zagrebu, gde je tokom služenja vojnog roka postao saradnik u vojnim novinama, a slobodno vreme je koristio za odlaske u biblioteku, bioskope i pozorišta. Nakon završetka vojnog roka sve više se posvećuje pisanju te početkom pedesetih godina dolazi u Beograd, pridružuje se književnim sekcijama i kreće da piše pesme. U to vreme je dobio i nekoliko nagrada za poeziju. 


Božić kasnije postaje novinar, što ga je možda i navelo da se oproba i kao prozni pisac. Međutim, njegove ideje o pisanju o srpskoj prošlosti nisu naišle na odobravanje, te je ubrzo usledio otkaz iz novina u kojima je radio. Ovakva situacija u kojoj se neočekivano našao, kao i kritike koje je dobio, naterali su ga na potez koji će zauvek promeniti njegov život.

Svestan činjenice da u svojoj državi sa svojim shvatanjima neće moći da ostane, odlazi u Francusku gde upoznaje predstavnike uglednih pariskih krugova, a među njima i Semjuela Beketa, Simon de Bovoara i Žan Pol Sartra (jedno vreme je objavljivao svoje radove u Sartrvom časopisu).

Osim toga, dobija i znanje iz umetnosti koje će mu kasnije pomoći u razumevanju aboridžinske kulture. Ni život u takvom okruženju nije zadovoljio Sretena, te je odlučio da krene u Australiju o kojoj je toliko čuo od svoga oca – u zemlju vila u kojoj nikada nije bilo ratova.

B. Vongar

Stigavši u Australiju bez ikakvih dokumenata osim jednog papira na kome je pisalo ,,Ovaj čovek za sebe tvrdi da se zove Sreten Božić”, bez znanja engleskog jezika i novca u džepu, odlučio je da što pre dođe u kontakt sa tamošnjim stanovništvom i to tako što će na kamili preći pustinju Tanami. Međutim, tokom puta kamila se otrovala vodom i jednostavno srušila, a on je pao u komu i ostao da leži u pustinji. Maltene mrtav, uspeo je da preživi; spasio ga je jedan Aboridžin koji ga je odveo u svoje pleme. U tom trenutku je rekao: ,,Nisam znao da je Sveti Petar crn.“


U plemenu Aboridžina, Sreten Božić postaje Barnumbir Vongar - glasnik iz sveta duhova. Novi život koji su mu podarili Aboridžini je zapravo jedna drugačija slika stvarnosti. Živeći kao Aboridžin, Vongar je mislio da je konačno pronašao zemlju vila. Vodio je u potpunosti deset godina aboridžinski stil života, sve dok nije shvatio kakva katastrofa je zadesila Aboridžine.

Pixabay
Pixabay

Na području na kojem su živeli Aboridžini vršene su nuklearne probe, što je uništavalo njihov život a da oni toga nisu ni bili svesni. Voda koju su pili je bila otrovana, u vazduhu su se osećale neke čudne hemikalije, i oni su svakodnevno umirali.


Rešen da ispita o čemu se zapravo radi, Vongar saznaje da je u to, pored britanske imperije, upletena i australijska vlada koja nije obraćala pažnju na narod koji predstavlja prapostojbinu njihovog kontinenta. I sve se to odigravalo tokom šezdesetih godina, u vremenu za koje se mislilo da narodu više nisu potrebni ratovi. 


Vongar je pronašao drevni narod čija je kultura bila na ivici istrebljenja, a on je rešio da je sačuva. Počeo je da fotografiše Aboridžine i njihov život i tako je njegova zbirka fotografija postala prva zabeležena zbirka o Aboridžinima uopšte. Organizovao je izložbu koju su zabranili na dan održavanja. 

Vongar se na tome nije zadržao; krenuo je da piše o narodu koji mu je pružio drugi život, i to ne samo zato što su Aboridžini to zaslužili – svet je trebalo da zna kakva je stvarnost zapravo.

Pišući, Vongar je zasmetao tamošnjim vlastima koje su otežavale objavljivanje knjiga, čak su mu i rukopisi jedne knjige bili ukradeni pa ju je on iznova pisao. Uprkos svim nedaća na koje je nailazio, njegove knjige Valg (1983), Karan (1985), Gabo Đara (1988), Raki (1994) i mnoge druge su prevođene, a ljudi su počeli da se interesuju za aboridžinsku kulturu. Dobio je najznačajniju australijsku nagradu za književnost, a koja dobitnika odmah predstavlja i kao kandidata za Nobelovu nagradu. Vongar nikada nije predstavljen kao jedan od kandidata.


Nakon što su mu žena Đumala i dva sina misteriozno nestali (verovatno otrovani vodom), Vongar se preseljava na jedno imanje gde živi sa dingoima, australijskim divljim psima čije je gajenje inače zabranjeno. To nije smetalo Vongaru jer je smatrao da je na taj način njegova porodica sa njim (po aboridžinskom verovanju, duša ljudi se nakon smrti seli u dingoe). 

Stvarajući okružen dingoima, on je postao sve ono što jedan pisac treba da bude – hrabar i svestan da niko ne može zabraniti njegove misli, a šta je knjiga drugo do misli jednog čoveka.

Pixabay
Pixabay

Iako je pisao na engleskom jeziku, Vongar je u svoje knjige utkao i srpsku kulturu. Odvažno kao i uvek, upoređivao je aboridžinsko i srpsko stradanje tokom svetskih ratova i bombardovanja koje je opisao u autobiografiji Dingovo leglo (1999). Na taj način Vongar svetu nije pružio svetu sliku samo o Aboridžinima, već ga je uputio i na to kroz šta je sve prolazio srpski narod. 

Godine 2009. postaje postaje počasni doktor Univerziteta u Kragujevcu, čime mu se srpski narod odužio za sve ono što je učinio za čitav svet.

Vongar je prošao kroz proces inicijacije, živeo drugi život, stao ispred imperijalnih sila, sukobio se sa njima samo pisanom rečju i fotoaparatom, i time je on uspeo u svojoj nameri – spasao je aboridžinsku kulturu, spasao je srpsku književnost i spasao je sve(s)t.


Anavarijevo samopoštovanje – samo njegovo postojanje – zavisilo je od tanke niti koja ga je još vezivala za puteve njegovih predaka, i on nije mogao da rizikuje da prekine tu nit zbog sopstvene nepažnje. Čovek se nikada ne bi pretvorio u drvo da preci nemaju poverenje u njega.“ B. Vongar, Karan