Nevermind: 25 godina revolucije!

Foto: Mojo4Music

Osamdesetih godina, pre nego što su trendseteri iz Los Anđelesa i Njujorka mogli to da primete, severozapadni Pacifik je postao plodno tle za cool bendove koji proizvode čudne zvuke za svoj užitak. Nisu svi oni pretvarali sladž metal u pank rok koji je kasnije dobio naziv grandž, već su stvorili zvuk koji je opčinio čitav svet. Za to je dobrim delom zaslužna „Nirvana”.

Trio je ušao na velika vrata takozvane scene Sijetla i postao najveći rok bend svog doba sa albumom Nevermind, koji je objavljen pre četvrt veka, tačnije 24. septembra 1991. godine. Očekivalo se da će se album prodati u 200.000 primeraka, ali je do novembra osvojio platinasti tiraž. Pored toga, početkom 1992. godine postao je vodeći na Bilbord top listi 200 najboljih albuma, skinuvši sa trona Majkla Džeksona sa albumom Dangerous.

Taj uspon je odmah bio prepoznat. Čak i pre nego što je Kurt Kobejn oduzeo sebi život u aprilu 1994. godine, veliki broj poštovalaca roka znao je napamet priču izazvanu tim uspehom: mali bend iz Aberdina u Vašingtonu proslavlja underground indie zvuk i prekida eru pop metala.

screen_shot_2015_04_21_at_8_24_35_am.png

Foto: Kulturelmasi

U svakom slučaju, Nevermind je potvrdio mnoge konvencije klasičnog roka, ali je mnoge i uništio. Takav uspeh „Nirvane”, benda iz Sijetla, nije bio puka sreća. Kada su na MTV-ju izveli svoj buntovni vodeći singl Smells Like Teen Spirit, nije u pitanju bio neki sporedni bend koji se dokazuje učmaloj mejnstrim publici. Bili su tu s razlogom. Pesma Cherry Pie grupe Warrant je postajala otrovna, a ni grupa Poison (otrov) nije bila u boljoj situaciji.

Nevermind je album koji je namenjen širokim masama. Sniman je uglavnom u studiju Sound City u Van Naisu u Kaliforniji, bedemu klasičnog roka u kojem su bendovi kao što su Fleetwood Mac i Tom Petty snimili neke od svojih najboljih albuma. Album je finansirala izdavačka kuća Geffen sa 120.000 dolara, što je gotovo duplo više od prvobitnog budžeta albuma, a 200 puta više od budžeta za Bleach, njihov album prvenac koji su objavili dve godine ranije za izdavačku kuću Sub Pop. Ovo bi možda bio prevelik trošak da nisu imali čime da ga opravdaju.

Pesme na albumu Nevermind su dinamične, dobro aranžirane i razlikuju se jedna od druge. Čak i kompleksnije pesme, poput Stay Away su praktično sladunjave u poređenju sa Superfuzz Bigmuff, prvim EP (extended play) izdanjem grupe Mudhoney iz 1998. godine. Ovaj EP je jedan od onih koji se smatraju vrhuncem grandža (a da nije „Nirvanin”). Svako ko misli da je Touch me I’m Sick, uvodna pesma tog izdanja mogla da uzdrma popularnu kulturu kao što je to učinio Teen Spirit, mora pod hitno da snimi glavu.

Mudhoney je bio sjajan bend koji se kasnije još više proslavio - baš kao i Soundgarden i Screaming Trees, bendovi iz Sijetla, koji su se zapravo probili još pre „Nirvane”. (Tada su i Jane’s Addiction, Red Hot Chili Peppers i R.E.M. takođe bili uspešni). Teoretski, bilo koji od ovih bendova je mogao da bude zaslužan što će vaša baba čuti za reč grandž, ali psihodelični metal R.E.M.-a i jezivi psihodelični rok „Pepersa” bili su previše mračni kako bi pokrenuli revoluciju.

Čak ni Edi Veder sa svojim bendom Pearl Jam, čiji je album Ten objavljen mesec dana pre albuma Nevermind, nije mogao da parira „Nirvani”. Umesto da u anksioznosti nađe inspiraciju, Veder ju je odbacivao, a upravo je anksioznost bila najveći adut „Nirvane”. Pored Kobejnovih pesama Lithium i Come As You Are koje su istovremeno treperave i teške a nastale su pod uticajem benda Pixies koji je jako voleo, singlovi Pearl Jam-a poput Alive i Even Flow kao da su previše dugovale klasičnom roku.

nirvana_hd_photo_band_members.jpg

Foto: Rock Feed

U intervjuu 1991. godine sa novinarem Rojem Trakinom, Kobejn je porekao da je njihov zvuk na albumu Nevermind bio mekši. „Oduvek smo voleli pop muziku”, izjavio je Kurt, objašnjavajući da je pola pesama sa tog albuma napisano otprilike kad i pesme za album Bleach, ali nisu dospele na taj album. Kada su snimali pesme za prvi album, kako je rekao Kobejn, samo su želeli da pesme budu zajedljive. Sa albumom Nevermind želeli su da zadaju još nekoliko udaraca. Pošto su se proslavili na tako prirodan način, kako i ne bi? Poslušajte zajedljive pop-pank pesme Breed i Drain You, ili Lounge Act, pesmu tvrđeg, garažnog rok zvuka. Ove tri pesme su mogle da budu singlovi da pesme koje su pratile Teen Spirit nisu bile toliko moćne.

Ako članovi grupe „Nirvana” i nisu bili sigurni da li žele da stvaraju muziku pogodnu za emitovanje na radio-stanicama, producent Buč Vig je znao kako da ih ubedi. U intervjuu za list „Gardijan” Vig se priseća kako je Kobejna nagovorio na vokalno dupliranje.

„Nije želeo to da uradi jer je mislio da ne zvuči prirodno”, rekao je Vig. „Na to sam mu odgovorio: ‘Pa, Džon Lenon je to radio’. Time sam ga odmah ubedio. Nakon toga uglavnom je na svakoj pesmi imao dvostruki vokal.”

Kobejn je mnogo voleo „Bitlse”, a po njegovoj listi 50 najboljih albuma, voleo je i hardkor pank Bad Brains-a i Black Flag-a, vintidž bluz Leadbelly-a, „dinosaurus rok” Aerosmith-a, pa čak i škotski indi pop grupe The Vaselines. Nije bio od onih koji odmah osuđuju one koji promene izdavačku kuću - čak ni kada su The Clash i Sex Pistols bili na vrhuncu slave. Odabrao je Geffen jer je to prvo učinio bend Sonic Youth. U svom uvodnom obraćanju na festivalu South by Southwest, Dejv Grol se priseća kako je Kurt jednom prilikom čelniku izdavačke kuće A&R rekao: „Želimo da budemo najbolji bend na svetu”, rekao je Grol. „Mislio sam da se šali. Nije se šalio.”

Kurt_Cobain.jpg

Foto: MTV

Naravno da nije. Kobejn je postao slavan iz istih razloga zbog kojih su se mnoge zvezde proslavile: bio je talentovan, izuzetno lep, harizmatičan i poletan. Takođe je imao neku neobjašnjivu osobinu zbog koje su se njegovi obožavaoci osećali kao da ga poznaju, iako je o sebi govorio jako malo, i to u šiframa. Kako „Nirvana” nije bila u skladu sa svetom poznatih, kao što je i trebalo da bude, Kobejnovo sticanje slave nije u potpunosti naškodilo izgledima benda (teško je zamisliti tabloid koji piše o vezi Marka Lanegana ili Krisa Kornela).

Ništa od ovoga - ni Vigova vešta produkcija, ni Kobejnova želja za uspehom, ni transformacija Kurtovog života u sapunicu nisu skrenuli pažnju sa albuma Nevermind. Sa tako velikim budžetom nijedan bend iz Sijetla ili nekog drugog grada ne bi mogao da snimi takve pesme. Pored sjajne muzike, tekst koji odražava Kurtov sarkastični humor („Prodajte decu da kupite hranu”), mračni zanos (cela pesma Polly), strah od normalnog („Briga me, briga me, briga me, briga me”), prezira prema čovečanstvu („Moram da pronađem način, bolji način”) i spoznaja onoga što je bend polako počeo da radi („Majmun vidi, majmun radi”).

Zabave radi, pročitajte dobro tekst pesme Teen Spirit. Tolika upotreba zamenice „mi” u refrenu upućuje na to da je Kobejn, čovek kojeg su često opisivali kao neodlučnog govornika, pokušavao da kaže nešto o ovoj nesposobnoj i ravnodušnoj generaciji. Zatim je snimio spot u kojem gomila glupaka napada grupu koja se sastala radi motivacionog govora pred utakmicu - čisto da znate o čemu se radi.

Drugim rečima, on je bio tekstopisac na vrhuncu moći, koji je koristio sve što mu je bilo na raspolaganju kako bi njegovu muziku svi čuli. Slobodno ga nazovite buntovnikom, ali ta priča je već ispričana.


Izvor: Billboard