Peru: daleka zemlja kontrasta

FOTO: Pixabay

Iz razgovora sa najboljim savremenim peruanskim piscima, Renatom Sisnerosom, Heremijasom Gamboom, Klaudijom Salasar i Hajmeom Bedojom, izvukli smo ključne činjenice koje će vam pomoći da bolje razumete Peru i Peruance. Između ostalog, saznaćete dosta i o temama kao što su gastronomija, rasizam, ali i o „peruanskom ekonomskom čudu“.

1. Peru je zemlja kontrasta

„Ko putuje u Peru treba da zna jednu, reklo bi se, otrcanu istinu: Peru je zemlja kontrasta“, započinje priču Renato Sisneros. „I to kad kažem, ne mislim samo na geografske, već i na kulturne i socijalne kontraste. A oba su ipak usko povezana sa geografskim položajem. U svakom regionu Perua klima je ta koja određuje duh i karakter osoba“, objašnjava on dalje. „Ako stranac putuje u peruanske planine susrešće se sa neverovatnim predelima, ali i u ljudima koje bude sretao može da opazi nešto iz okruženja. Postoji nešto u njihovom ćutanju, u tišini koja je povezana sa planinskim vencem Anda, u načinu na koji se vreme tamo manifestuje“, kaže Sisneros, autor romana „Distanca koja nas razdvaja“ (La distancia que nos separa).

Za ovog pisca peruanske prašume su kao „druga zemlja“, tropska, bujna vegetacija, šarenolikost faune, flore i hrane deluju na ljude tako da su „u potpunosti udaljeni od problema, koji u glavnom gradu deluju kao glavni perunaski problemi“. „Čini se da ljudi iz peruanske prašume nemaju takve probleme, ili imaju neke druge, ali ih prevaziđu sa osmehom, energično. Naučeni su da u teškoćama uoče priliku, a ne da se na njih žale i to je ono što se odmah primeti“, ističe Sisneros. „Na obali se nalazimo između pustinje i mora. Uvek prekriveni tužnim, sivim nebom, što je ponajviše primetno u Limi. Osećam da smo mi iz Lime takvi“, nastavlja koristeći sivilo kao metaforu za dvosmislenost i neizvesnost.

andes_43424_960_720.jpg

FOTO: Pixabay

2. Peruanski prostor i vreme nisu sa ovog sveta

„Peruanci imaju drugačiji koncept prostora i vremena. Sutra za njih može značiti nikada, bez ikakve semantičke kontradikcije“, upozorava Hajme Bedoja. „Sledeći tu istu anomaliju, deset minuta se može pretvoriti u nedelju dana i obrnuto - svejedno im je. Vreme je subjektivno i podložno individualnoj interpretaciji. Vreme je relativno, to je ono što možemo nazvati ʻperuanskim časomʼ“, navodi Bedoja i dodaje: „isto razmišljanje se primenjuje i kada se govori o prostoru“.

Bedoja, koji je upravo izdao knjigu sačinjenu od njegovih najboljih novinarskih reportaža pod nazivom „U očitom pijanstvu“, objašnjava: „Kada se u Peruu kaže ʻupravo ovde’ to može značiti nekoliko centimetara ili nekoliko kilometara“.

„Jedna neverovatna teorija objašnjava peruanski koncept prostora i vremena: prirodni i kosmički, prijateljski odnos stanovnika Anda sa vremenom, iz doba obožavanja Paćamame (Pachamama, Majka Zemlja), oštećen je brutalnim osvajanjem carstva Inka od strane Španskog kraljevstva“, priča Bedoja. „Novi načini merenja vremena i prostora nametnuti su na tlu Inka. Iako su postojali delovi Anda koji su uspeli da se očuvaju kroz kulturnu kamuflažu sinkretizma, sve što se odnosilo na merenje prostora i vremena bez traga je nestalo. Stari način merenja vremena je iskorenjen“, ističe autor.

alpaca_1651897_960_720.jpg

FOTO: Pixabay

„Ovo neverovatno peruansko viđenje prostora i vremena predstavlja zagonetku koju ni Stiven Hoking ne bi umeo da reši. Kada pitate jednog Peruanca kako je, on će vam neodređeno odgovoriti ʻtamo’, a to se ne odnosi ni na jedno mesto i na sva mesta u isto vreme. Stranac ovakav odgovor nikada neće razumeti, dok je sunarodniku savršeno jasno o čemu se radi, jer nema Peruanca koji nije bio ʻtamo’“, zaključuje Bedoja.

3. Peruanci sumnjaju u sebe

„Po dolasku u Peru, Španci su ustanovili sistem dve republike: jednu za belce i drugu za Indijance, svaka sa svojim poreskim i pravnim sistemom. I od tog vremena živimo opsednuti time u kojoj republici živimo“, objašnjava Heremijas Gamboa.

Prema Gamboinom mišljenju, to je učinilo da se u jednom selu, u kome su živeli mestici, nasleđuje „iz generacije u generaciju bolest rasizma koja postoji u celom svetu, ali u Peruu je posebno naglašena. Akcenat sumnje u sebe samog, što datira još iz kolonijalnog perioda, gde vas pritiska potreba da budete što je manje moguće Indijanac, kako biste pripadali republici koja ima više privilegija - belačkoj republici“.

artisans_1621194_960_720.jpg

FOTO: Pixabay

Autor dela „Ispričaj sve“ (Contarlo todo), koje se bavi temom pripadnosti i govori o čoveku koji na kraju svog životnog puta bez straha prihvata to što je mestik, veruje da se situacija menja. „U poslednje vreme mestici imaju sve više razloga da budu ponosni. Pre svega, sve više učestvuju u političkom životu i postaju lideri, poput predsednika Alehandra Toleda i Oljanta Umala“, objašnjava Gamboa.

„Sa jedne strane, velika grupa mestika, koja je migrirala u grad tražeći bolje životne prilike, poslala je svoju decu na fakultete što je nesvesno reformisalo kulturnu panoramu zemlje“, objašnjava Gamboa i dodaje: „Takođe, želim da istaknem ogroman značaj govora kuvara Gastona Akurija o kuhinji, koji je doprineo tome da se mnogi Peruanci osećaju ponosno na ono što svi rade, a to je kuvanje, i objasnio da je to, u suštini, značaj raznovrsnosti. Peruanska kuhinja je mešavina raznolikosti i zbog toga je dobra.“

4. Peruanska ljubaznost nije ono što se na prvi pogled čini

„Nama Peruancima uvek privlači pažnju simpatija koju stranci imaju prema nama kada odlaze iz naše zemlje, ističući da je to zbog naše ljubaznosti“, priznaje Renato Sisneros. „Ono što se da primetiti, odnosno, ono što sam ja primetio, naročito u poslednjih godinu i više dana od kad živim u Španiji, je da ponekad u stavu Peruanaca ima servilnosti, a takav stav ne bi trebalo isticati“, dodaje.

Za Sisnerosa to je nešto što je povezano sa potrebom za očinskom figurom, potrebom za vođom ili za glorifikovanjem mesija, „to je nešto što se sve češće pojavljuje i tokom predsedničkih izbora. Peruanci se generalno podređuju vođama“, potvrđuje pisac, koji je za potrebe svog romana „Distanca koja nas rastavlja“ istraživao na temu „figure oca“ u Peruu i Latinskoj Americi. „U Peruancima postoji ljubaznost koja je urođena i iskrena. Ipak, ponekad je ta ljubaznost više povezana sa potrebom da se potvdi očinski instikt nego što je to genetska empatija“, objašnjava.

5. Kuhinja ujedinjuje Peru

„Ono što trenutno definiše Peruance i daje nam osećaj pripadnosti Peruu nije društveno blagostanje, niti siguran posao“, kaže Hajme Bedoja, „niti su to sportski i naučni uspesi i zajednička slavna prošlost - ono što nas ujedinjuje je kuhinja“, potrvrđuje pisac.

3957197944_1dfe719702_b.jpg

FOTO: PhotoPin

Prema njegovom mišljenju „radi se o univerzalnom narodnom ponosu, koji započinje u osećaju ukusa, nastavlja se kroz oživljavanje uspomena i završava u stomaku. Takođe, svaki Peruanac, bez obzira na svoj društveni status, imao je pristup kulturi, koja je pod mnogobrojnim uticajima andske, afričke, arapske, španske i drugih nacionalnih kuhinja iznedrila peruansku kuhinju. Ovo je učinilo od Peruanca kulinarskog snoba koji sve ukuse poredi sa svojim, ali i koji sa autentičnom darežljivošći i ponosom deli sa strancima, svestan da je kuhinja najbolje što može da podeli sa drugima.“

file00053138067.jpg

FOTO: Morguefile

6. Za razumevanje „peruanskog čuda“ treba otići u Gamaru

„Generacije mestika su načinile ʻperuansko čudoʼ“, kaže Heremijas Gamboa, uveren da je „veliki deo perunaskog čuda nastao u Gamari“. Autor opisuje ovaj deo Lime kao „komercijalni centar većinom sačinjen od preduzetnika koji su došli sa planina“. „Ovo je primer kako talasi migracija menjaju izgled grada i brišu stare granice“, ističe Gamboa.

U ovom slučaju, osamdesetih godina dvadestog veka migranti, ili njihova deca, stizali su u glavni grad Perua iz udaljenih mesta, kao što je Ajakućo, bežeći od terora Sendera Luminosa (teroroistička organizacija koja je vođena marksističkim ideologijama). „Naselili su se u četvrti koja se zove Viktorija, u aveniji pod nazivom Gamara i počeli su da proizvode odeću“, priča Gamboa. „Uspeli su da naprave ʻkinesko čudo’ na drugom mestu, zahvaljući jeftinom ručnom radu i vrednim radnicima, jer su radnici sa sela vredni, ustaju u 5 ujutro i rade do 8 uveče“, objašnjava on.

„Radeći su sakupili kapital, zahvaljući kome su povećavali proizvodnju i poboljšavali kapital dok nisu postali ono što su danas - sedište tekstilne proizvodnje. Sada su proizvođači koji fakturišu milione dolara godišnje“, završava Gamboa. Prema njegovom mišljenju „ovaj sled događaja dešava se u celom Peruu i njihov uticaj se ne oseća samo na ekonomskom polju“.

„Pored ekonomskog napretka, oni su stekli i obrazovanje, počeli su više da čitaju, što je doprinelo razvoju izdavaštva u Peru, stvarajući ogromnu publiku za pozorište i filmove peruanske proizvodnje. Takođe su pomogli u razbijanju starih podela. Želim da verujem da se Peru menja na bolje“, zaključuje.

7. I dalje se čeka na pomirenje

Za Renata Sisnerosa, Peruanci još uvek nisu razumeli svrhu nasilnog konflikta između vlasti Perua i marksističke ogranizacije Sendera Luminosa. U sukobima između 1980. i 2000. godine, prema Komisiji za Istinu, ubijeno je preko 70.000 ljudi. „Danas postoji jedna nova generacija Peruanaca, sposobna da povede razgovor koji neće biti osvetoljubiv i zloban i koji može objasniti sve što nam se desilo ne tako davno“, kaže Sisneros i dodaje da „ipak postoje mnoge genracije za koje je ovo i dalje osetiljivo i složeno pitanje“.

4a35f928_dc2e_4309_ad3a_215e8883672e.jpg

FOTO: Yuyanapaq

„Za početak, Peruanci se još uvek nisu složili kako da nazovu ʻono što nam se dogodilo’. Za neke je jasno da je to bio građanski rat, dok drugi sukob nazivaju činom terorizma, a treći govore o tim godinama kao godinama političkog nasilja“, smatra on. „Jedni priznaju da je postojao državni terorizam, dok drugi veruju da je država reagovala na okolnosti nametnute od strane ekstremnih terorističkih fanatika Sendera Luminosa i radikalne grupe MRTA (Movimiento Revolucionario Túpac Amaru). Ono što svi znamo je da su to bile krvave godine, sa mnogo mrtvih“, priča autor knjige „Distanca koja nas razdvaja“ u kojoj takođe govori o svom ocu vojniku i o ovoj epohi.

8. Peru je prva zemlja Južnoj Americi po prijavama sekusalnog nasilja

„Peru je prva zemlja u Južnoj Americi po prijavama seksualnog nasilja“, potvrđuje Klaudija Salasar. Statistike organizacije „Planeta roditeljstva“ iz Sjedinjenih Američkih Država potvrđuju ovu konstataciju - u prošloj godini nijedna druga država iz regiona nije primila toliko pritužbi na seksualno nasilje.

„O ovome se ne govori mnogo u Peruu, ali to je nešto što me čini još tužnijom: biti prvi na kontinentu po broju žena koje trpe seksualno zlostavljanje, a da se to ne tretira na zakonskom nivou“. Za Klaudiju, autorku romana „Krv zore“ koji obrađuje temu oružanog konflikta kroz oči tri različite žene, „ovo je rezultat šovinističkog društva koje i dalje ponavlja iste navike, ostavljajući ženu po strani, i ne samo po strani, već zlostavljajući je na različite načine“.

Salasarova objašnjava ćutanje kao političko oružje: „Vrlo često u našoj zemlji ne pričamo o onome što nam je neprijatno“. Ističe da je peruansko drušvo počelo da se budi, u prilog čemu ide protest „Ni jedna manje“ (Ni una menos), koji se odigrao u avgustu 2016. godine, sledeći primer protesta koji su se već odigrali u Argentini i Meksiku.


IZVOR: BBC Mundo