Robinzon Kruso: Autistična fantazija sa opštim pristupom
Pixabay

Genijalnost Defoovog romana leži u njegovom jedinstvu činjenica o autizmu i fantazije.


Robinzon Kruso je jedna od prvih, najpoznatijih, najuticajnijih i najviše prevođenih knjiga, koja je danas dostupna na svakom pisanom jeziku, uključujući latinski, starogrčki, kineski, hindi, jezik Inuita, maorski jezik i esperanto. Ovo je u stvari jedna od najčešće imitiranih priča, i to na toliko različitih načina – postoji čak i opereta koju je komponovao Ofenbah – da je čak nastao i termin Robinzonada, kako bi opisao ovaj žanr fikcije.


Većina ne bi u prvi mah dovela Robinzona Krusoa u vezu sa autizmom – ne, kao na primer što bi to učinili sa višestruko nagrađivanim ostvarenjem Marka Hadona, „Neobičan događaj sa psom u noći“, gde Kristofer Bun, petnaestogodišnji junak romana sa dijagnozom autizma, navodi da je jedan od njegovih omiljenih snova, i na javi i dok spava, taj da su skoro svi na planeti mrtvi. Kako kaže,


„Mogu da idem bilo gde znajući da niko neće da mi se obrati ili mi postavi pitanje. A ako ne želim nigde da idem, ne moram. Mogu da ostanem kod kuće i jedem brokoli, pomorandže i gumene bombone sve vreme ili da igram video-igre po nedelju dana.”


Naravno, ovo je autorov pokušaj da opiše svet dečaka sa Aspergerovim sindromom, ali mnogi sa autizmom će prepoznati ovu fantaziju, ili makar nešto veoma nalik njoj, kao jednu od sopstevnih fantazija. Uz to je važno istaći da Robinzon Kruso u suštini prikazuje isti scenario samostalnog preživljavanja: s tom razlikom da su u fantaziji Kristofera Buna svi „otklonjeni”, dok je Robinzon Kruso nasukan na naizgled nenaseljeno ostrvo, ali efekat je isti.

Pixabay
Pixabay

Robinzon Kruso kaže: „Ja sam pod svim okolnostima bio memento onima koje je zarazila opšta Kuga čovečanstva, odakle, koliko ja znam, potiče polovina njihove patnje...” Toni Atvud, vodeći stručnjak u oblasti Aspergerovog sindroma, predlaže načine na koje dete sa ovim sindromom može biti izolovano od opšte Kuge čovečanstva ili onoga što bih ja nazvao mentalizmom:

„Ako ste roditelj, odvedite svoje dete sa Aspergerovim sindromom u njegovu sobu. Ostavite dete samo u sobi i zatvorite vrata za sobom kada budete izlazili. Znaci Aspergerovog sindroma u vašem detetu sada su nestali.”

Roman „Robinzon Kruso“ napisao je Danijel Defo (1660-1731) i baziran je na životnom iskustvu Aleksandra Selkirka (1676-1721), škotskog marinca koji je bio odsečen od civilizacije 4 godine i 4 meseca na ostrvu Masatiera u arhipelagu Huan Fernandez na obali Pacifika u Južnoj Americi, gde se nasukao 1704. godine. Vilijam Kuper je 1782. godine napisao pesmu inspirisanu Selkrikovom pričom koja počinje poznatim stihom: 

„Ja sam vladar svega što istražim”, ali se nastavlja pitanjem, „O, samoćo, gde su te čari / Koje mudraci videše u tvome licu?” „Bolje se zadrži između nemira”, zaključuje pesnik, „koji vladaju ovim užasnim mestom.”

Preostale strofe imaju istu suštinu, ali bilo ko, ko čita Robinzona Krusoa bez ikakovg predznanja ne može da se odupre činjenici da roman sadrži malo tuge i očaja zbog stanja izolovanosti navedenog u ovim stihovima. Sa druge strane, Kruso kaže:


„Uspeo sam da budem srećniji u ovom napuštenom samotnom stanju nego što bih verovatno bio u bilo kojoj državi na svetu; i sa ovom mišlju krenuo sam da zahvalim Bogu što me je doveo na ovo mesto.”


I zaista, kroz priču se prožima bojazni stav prema ostalim ljudskim bićima, doživljujući svoj vrhunac kada Kruso biva na smrt preplašen pronalaskom otiska stopala u pesku; i kroz celu knjigu izrazi žalosti povodom gubitka društvenog kontakta, retki su i površni. Umesto toga, većina vremena Krusoovog boravka na ostrvu u potpunosti je ispunjena brigom za prilagođavanjem prirodnom okruženju. 


Psihološki i duševni aspekt je skoro u potpunosti zanemaren. Kao takva, priča o izolaciji u neobičnom pejzažu predstavlja potpuni kontrast ne samo prema Kuperovoj pesmi, već i prema onome što nalazimo u romanu Semjuela Batlera iz kasnih godina devetnaestog veka, Erehonu, gde narator neprestano naglašava osećaj samoće i opasnosti i žudi za kontaktom sa ljudima posle samo dan-dva provedenih u izolaciji.

Pixabay
Pixabay

Izveštaji o Aleksandru Selkirku koji su došli do nas, upućuju na mogućnost da je Defo možda autistički aspekt osobina svog lika uzeo iz Krusoove stvarnosti. Daleko od viđenja svog doma na ostrvu kao „užasnog mesta”, prema Kuperovim rečima, Ričard Stil, pišući za časopis The Englishman, 1713. godine, navodi da je Selkirk u stvari „često oplakivao svoj povratak u svet, koji, kako kaže, i pored svih svojih milina, nije mogao da mu povrati spokoj samoće. On citira Selkirka ističući: „Ja sada vredim 800 funti”, što je bila razumna suma u to vreme, „ali nikada neću biti srećan kao kad sam vredeo farding.” 


I kapetan Vuds Rodžers, koji ga je spasio, kaže da je Selkirk stekao tipičan autistički simptom, kao rezultat svog usamljeničkog izgnanstva, u vidu opasnog jezičkog pogoršanja: „Kada se ukrcao na brod, zaboravio je jezik i kako da se služi njime, da smo jedva mogli da ga razumemo jer se činilo da je reči skraćivao na pola.” 


Savremenici su Selkirka opisivali kao osobu koja je imala jaku, radosnu ozbiljnost u pogledu i određenu dozu nezainteresovanosti za uobičajene stvari oko sebe, kao da je bio duboko u svojim mislima i kao nedruštvenu, čudnu vrstu čoveka. I zaista, moderni biograf predstavlja ga kao sebičnog, egocentričnog, svojeglavog čoveka, uvek spremnog da započne svađu. Isti autor dodaje da je Selkirk takođe bio nesumnjivo hrabar, iako na ludo odvažan način, ali i odličan vođa čijim su sposobnostima kapetani svetskog ranga i njihovi oficiri mogli samo da pozavide. 


Neustrašivost je često prisutna kod autizma, stručnost u navigiranju je suštinski mehanička. Takođe, sasvim suprotno tome da se nasukao na ostrvo, Selkirk je ostavljen na obali na sopstveni zahtev koji je pratio niz nesuglasica sa kapetanom broda o plovidbenoj sposobnosti. Verovatno je i dugovao svoj život toj iskrenoj nepokorivosti, pošto je brod ubrzo potonuo uz gubitak mnogih života. I kako sam istakao ranije, protivljenje autoritetima kada rade nešto loše je još jedna odlika visoko-funkcionalnog autizma.


Ako je Defo prikazao autističku fantaziju izolacije kao upečatljiv efekat u romanu, njegov glavni lik bi možda predstavljao mnogo više nego prosto gospodara svega što je istražio. Selkirk je skoro sigurno cenio svoju izolovanost od opšte Kuge čovečanstva, zahvaljujući pre postojećim sklonostima ka autizmu, koje je Defo pokupio od njega zajedno sa većinom ostatka priče. I zaista, ovo bi mogla da bude tajna senzacionalnog uspeha knjige. 


Prema dijametralnom modelu uma, deo Robinzona Krusoa/Aleksandra Selkirka postoji u svima nama: autistična strana koja ponekad uživa u samovanju i povremeno piruje u fantazijama o slobodi od drugih ljudi kao ti koju je Defo tako sjajno prikazao u ovom klasičnom romanu.


Izvor: Psychology Today

Ambiciozni poliglota spreman za nove izazove .