Bila je trn u oku srpskoj eliti
youtube

Bila je pametna, hrabra i odvažna. Borila se za ravnopravnost žena u Kraljevini Jugoslavije. Bila je dostojanstvena dok su pokušavali da je slome. Rođena 5. februara 1894. godine u uglednoj porodici, Ksenija Atanasijević vrlo rano ostaje bez oba roditelja. Prvo ostaje bez majke Jelene koja umire na porođaju, a dvanaest godina kasnije i bez oca Svetozara, uglednog upravnika Opšte bolnice.


Brigu o njoj preuzela je maćeha Sofija Kondić, penzionisana klasna učiteljica više ženske škole. Omogućila joj je da stekne temeljno obrazovanje, i posle gimnazije Ksenija upisuje čistu filozofiju na Filozofskom fakultetu u Beogradu. Paralelno sa studijama, pokreće svoj časopis „Dan“, prvi sprski časopis koji se pojavio posle Velikog rata. U njemu su tekstove objavljivali između ostalih Ivo Andrić, Anica Savić Rebac, Miloš Crnjanski, Stanislav Vinaver i mnogi drugi.


youtube
youtube

Diplomirala je 21. jula 1920. godine sa odličnim ocenama, a profesor i njen mentor Branislav Petronijević nije štedeo reči hvale za svoju studentkinju. Ovo je bilo dovoljno da čaršija pokrene lavinu zlobnih komentara o navodnoj ljubavnoj vezi između njega i Ksenije. Nekoliko godina kasnije, ova govorkanja zamenjuje nova priča: ovog puta ona je u vezi sa svojom najboljom prijateljicom Zorom Stanković.


Dve godine posle diplomiranja, u dvadesetosmoj godini života, Ksenija je postala prva žena koja je na Beogradskom univerzitetu stekla titulu doktora nauka. Odbrana njene teze „Brunovo učenje o najmanjem“ bio je prvorazredan događaj, velika sala je bila prepuna sveta koji su došli da gledaju ovu izvanrednu ženu. Zadivila je sve - publiku, rektora Jovana Cvijića i članove komisije Branislava Petronijevića, Dragišu Đurića, Nikolu Popovića, Veselina Čajkanovića i Milutina Milankovića.


Značaj njene disertacije je odmah prepoznat i u domaćoj i u stranoj stručnoj javnosti. Objavljena je na francuskom jeziku, a 1936. godine Enciklopedija Britanika uvršćuje je u svoje odrednice kao relevantnu literaturu za shvatanje misli Đordana Bruna. Što je ironično, s obzirom na činjenicu da je u tom periodu Ksenija zahvaljujući intrigama njenih kolega uklonjena sa fakulteta.



youtube
youtube

Priča ide ovako. Nakon studija dobija posao u gimnaziji, ali je ovaj rad ostavlja nezadovoljnom. Ona želi više. Nije prošlo mnogo vremena, a Ksenija Atanasijević učinila je još jedan istorijski iskorak jer je 20. oktobra 1923. godine izabrana za docentkninju Filozofskog fakulteta. Tako je postala prva žena docent u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca.


Uključivanje žene u rad fakulteta bilo je „čudo neviđeno“. Profesori su se većinom protivili njenom izboru, jer su u njoj videli pretnju. Mali je broj njih koji su je cenili i srdačno primili, a među njima bio je i poznati etnolog Tihomir Đorđević, koji ju je dočekao proročkim rečima: „Čestitam vam gospođice, ušli ste u pakao“.


Već na samom početku njene profesorske karijere počelo je ispoljavanje netrpeljivosti i sredstva nisu birana. Cilj im je bio da ospore njene stručne kvalitete i da joj ubiju volju za radom, verovatno se nadajući da će odustati i sama otići sa fakulteta. Problem je bio u tome što Ksenija ne želi da se prikloni nijednom klanu i što ne pristaje da bude nečija sledbenica.


Pokretač kampanje bio je profesor Nikola Popović, s kojim se sukobila još na odbrani njene disertacije. Redovno je na svojim predavanjima otvoreno i pred studentima napadao svoju mladu koleginicu. Postojao je još jedan razlog za njegovo ogorčenje – Ksenija u „Srpskom književnom glasniku“ objavljuje britak kritički prikaz njegove knjige „Tri predavanja iz filozofije“. Jednostavno, Nikola Popović nije mogao da podnese da njegov rad kritikuje (i to argumentovano) jedna žena. Polemika između ova dva profesora trajala je dve godine i na kraju će se pokazati kobnom za njenu univerzitetsku karijeru.


Četiri godine posle izbora za docenta Ksenija Atanasijević je izabrana za vanrednog profesora. Međutim, na Univerzitetskom veću dolazi do obrta. Čuveni arheolog Miloje Vasić optužio ju je za plagijat i tako je počela hajka. Sastavljena je komisija, a ona sama je saslušavana više puta. Dve godine traje istraga, plagijat nije dokazan, ali Ksenija ipak ostaje na mestu docenta.


Nažalost, ne zadugo. Oktobra 1935. godine Savet Filozofskog fakulteta nezakonito, na noćnoj sednici doneo je odluku da se ne obnovi izbor Ksenije Atanasijević za docenta. Njeni gresi su bili: ne pozdravlja profesore, neučtiva je, ne druži se sa kolegama i piše polemične tekstove o njihovim radovima.


Javnost je burno reagovala na ovu odluku, a podršku su joj pružile brojne ugledne žene: Zora Petrović, Desanka Maksimović, Maga Magazinović i mnoge druge. U njenu odbranu ustao je i filozof Vladimir Dvorniković koji je zaključio da je Ksenijino uklanjanje sa fakulteta „nepobitna bruka naše nauke“. Međutim, uprkos podršci ništa se nije promenilo. Bila je prinuđena da podnese ostavku, što je učinila 1936. godine.


Posle odlaska sa Univerziteta, bila je bez posla. Ali to je nije sprečilo da i dalje piše. Bila je među prvima u našoj sredini koja je pisala protiv nemačkog nacionalsocijalizma. Još u vreme kada je Hitler tek postao kancelar, napisala je oštar tekst u kojem je otvoreno kritikovala njegovo proganjanje Jevreja.


Za vreme Drugog svetskog rata, radila je u Ministarstvu prosvete, a kasnije u Univerzitetskoj i Narodnoj biblioteci. Istovremeno, odbila je da potpiše Nedićev Apel srpskom narodu protiv komunizma, iako ovu ideologiju nije prihvatala. Tokom celog rata nije objavila nijedan tekst, a u Opštinskim novinama, u tekstu „Srbi na Judinoj pozornici“, oštro su napadnuti sprski intelektualci, među njima i Ksenija, jer su držali predavanja u Jevrejskoj čitaonici. Njeni stavovi su ostali isti, a agenti Gestapoa su u oktobru 1942. godine upali u njen stan i uhapsili je.


youtube
youtube

Međutim, ni kraj rata Kseniji nije doneo mir. Počele su odmazde i obračuni novih vlasti sa neistomišljenicima, i ponovo je uhapšena. Ovog puta hapsi je OZNA, a iza ovog novog podmetanja stajao je njen kolega filozof Dušan Nedeljković. Nikad joj nije oprostio što je odbila njegovu ponudu za saradnju sa boljševicima. Tražio je, ni manje ni više, smrtnu kaznu.


Ipak, izvesni ljudi su bili razumni, pa su je „samo“ poslali u zatvor u kojem je provela 22 dana. Po puštanju na slobodu, stavljena je na crnu listu jer je „delovala protiv države“, zabranili su joj javnu delatnost i sve njene knjige. Zabrana je skinuta 1952. godine, i posle dužeg vremena počela je ponovo da piše i predaje na Kolarčevom univerzitetu. Umrla je 1981. godine, a pošto nije imala potomke njena porodična grobnica je prekopana i prodata novim vlasnicima. O njenom postojanju danas svedoči samo arhivski registar Novog groblja.

Tokom svoje karijere objavila je preko 400 naučnih radova i prevela je dela Aristotela, Spinoze, Platona na srpski. Bila je jedna od osnivačica Udruženja književnika, članica Kluba nezavisnih književnika i članica beogradskog Penkluba. Uporedo, aktivno je učestvovala u radu beogradskog Ženskog pokreta. Zalagala se da žene dobiju ista prava koja imaju muškarci, a jedna od najbitnijih tema kojom se bavila jeste: kako da jugoslovenske žene osvoje politička prava.


Ksenija Atanasijević je zasigurno najobrazovanija Srpkinja i nesumljivo „duhovna elita ovog naroda“. No, ono što je najvažnije, ona je svojom borbom uklonila prepreke budućim univerzitetskim profesorkama.