Napadi se najčešće dešavaju u nekonfliktnim društvima, gdje su medijski profesionalci žrtve organizovanih kriminalnih grupa, članova obezbjeđenja, pa čak i lokalnih policajaca. Napadi uključuju ubistva, otmice, uznemiravanja, zastrašivanja, nezakonita hapšenja i arbitrarne pritvore.
Iako je, prema izvještaju koji su objavili „Reportera bez granica”, tokom 2017. godine broj ubistava novinara smanjen za 2% (ukupno 65 smrtnih slučajeva) – statistike su pokazale da kada je riječ o ubistvima novinarki procenat se povećao i iznosi 15% od ukupnog broja stradalih (10 žena)!
Prema riječima Lauren Vulf (Lauren Wolfe), istraživačke novinarke i direktorice programa „Žene pod opsadom” vođenog u sklopu „Ženskog medijskog centra”, jedan od razloga može biti što novinarke u odnosu na prethodne godine više pokrivaju opasne regione i kontroverzne priče. Međutim, izvještaji koji pokazuju samo broj ubijenih ili zatvorenih novinarki ne mogu nam biti jedina reprezentacija izazova sa kojima se suočavaju žene u novinarstvu.
„Seksualno zlostavljanje se pojavljuje kao jedna od najvećih prepreka slobodi medija kada je riječ o novinarkama, ali Committee to protect journalist (CPJ) ih ne prati u svojim godišnjim izvještajima. Ne možete imati potpunu sliku kada samo nadgledate ubistva i zatvaranje i pravni postupak, jer ostali oblici prijetnji sa kojima se žene suočavaju su jednako podmukli i podjednako prijete slobodi medija”, govori u intervjuu za Intercept – Elajza Liz Munoz (Elisa Lees Muñoz), izvršna direktorica „Međunarodne ženske medijske fondacije”.
Da bi se i ti podaci mogli uvrstiti u izvještaje, prema riječima Kortni Raš (Courtney Radsch) iz CPJ-a, neophodno je da novinarke koje su bile izložene maltretiranju to objave javno. Prethodna godina ostaće zapamćena po pokretu #MeToo, ali čak uprkos njegovoj masovnosti, žene u medijima nedovoljno pričaju o tome zbog straha od reakcije, jer ovo pitanje još uvijek sa sobom nosi kulturne i profesionalne stigme. Pa tako prema riječima Munoz, rodno uvjetovano nasilje može dovesti u redakcijama do zauzimanja „zaštitničkog pristupa” i ograničavanja zadataka dostupnih ženama, što će na kraju spriječiti novinarke da napreduju u karijerama u odnosu na muške kolege.
„Vidjeli smo muškarce koji su bili zatvoreni da se vraćaju na posao. Muškarci koji su bili kidnapovani, ponovo su dobili poslove u neprijateljskom okruženju. Čini se da to ne narušava njihovu sposobnost da se prijave za poslove u takvim okruženjima, dok se žene automatski tretiraju kao oštećene na neki način i one kojima je potrebna zaštita“, govori ona za Intercept.
Direktorica International News Safety Institute (INSI), Hana Storm (Hannah Storm), u analizi „Killing the Messenger 2017” takođe potvrđuje sve neugodniju radnu klimu za žene novinarke.
„Ovo je najveći udio žena ubijenih u usporedbi sa svojim muškim kolegama u osam godina otkako sam se pridružila INSI. Prošlo je više od pet godina kako smo otvorili put za rasprave oko sigurnosnih pitanja sa kojima se susreću žene novinarke i objavili publikaciju ‘No Woman’s Land – On the Frontlines with Female Reporters’, ali nažalost čini se da su današnje sigurnosne brige ozbiljnije nego što su bile te 2012. godine”, smatra Storm.
Prijetnje i uznemiravanja nisu više ograničene na tradicionalne ratne zone. One su fizičke, psihičke, onlajn, oflajn, i naravno usmjerene na medijske radnike oba pola, sa ciljem da utišaju glasnogovornike na bilo koji način koji pronađu. Iako su prethodne godine prijetnje zadobile jaču rodnu dimenziju, na kraju nije bilo ni bitno da li je muškarac ili žena – već priča koju imaju.
„Kurdska novinarka Šifa Gardi (Shifa Gardi) bila je pionirka u svom polju, prepoznata od urednika i primjer za razbijanje stereotipa o novinarstvu u kojem dominiraju muškarci. Ali bomba koja ju je ubila na putu u Mosulu nije detonirala jer je bila žena. Niti je smrt Veronike Robert (Véronique Robert) povezana sa činjenicom da je bila ženska ratna dopisnica. U junu je umrla sa dvojicom muških kolega – Stefanom Vilnovim (Stephan Villeneuve) i Bahtijarom Hadadom (Bakhtyar Haddad) – od povreda pretrpljenih u drugoj rudnoj eksploziji u Mosulu”, podsjeća Storm.
Jedna od najpoznatijih novinarki u Indiji, Gauri Lankeš (Gauri Lankesh) – ubijena je. Kolumbijska radio-reporterka Efidžinia Vakez Estudilo (Efigenia Vásquez Astudillo) upucana je prilikom izvještavanja o sukobima između policije i aktivista. Miroslava Brič (Miroslava Breach), prije nego što je ubijena u martu, provela je dane dokumentujući ubistva drugih u meksičkom ratu za drogu. Kurdska novinarka Tuba Akilmaz (Tuba Akyilmaz), ranije istog mjeseca, umrla je od zadobijenih povreda nakon pucnjave između suparničkih snaga u Sinjaru (sjeverni Irak). Slobodna novinarka Kim Val (Kim Wall) nije izvještavala iz zaraćene zone kada je ubijena. Nakon dvije sedmice traganja za njom, njen bezglavi torzo pronađen je u moru u blizini Kopenhagena.
Nažalost, izgleda dok se nije dogodilo ubistvo istraživačke novinarke na Malti Dafni Karuana Galicia (Daphne Caruana Galizia), zapadnjaci i nisu pridavali toliki značaj tragičnoj medijskoj situaciji širom svijeta. Dafni je zajedno sa kolegama radila na slučaju „Panama Papers”, što je razotkrilo korupciju u njenoj zemlji. Nekoliko sedmica prije nego što je stradala u eksploziji izazvanoj bombom postavljenom na njen automobil, policiji je prijavila prijetnje po život. Njeno ubistvo šokiralo je Evropu, a nekoliko novinarskih organizacija, među kojima i INSI, napisali su otvoreno pismo Evropskoj komisiji u kojem zahtijevaju potpunu istragu.
„Kao i Dafni, svaka od ovih žena izvještavala je o pričama za koje je vjerovala da mogu napraviti razliku. Pozdravljamo svaku od njih zbog svoje hrabrosti, kao i hrabrosti da nastavljaju da izvještavaju uprkos svemu. Naravno, i njihove muške kolege takođe rizikuju, a mi u INSI-u odajemo počast svakom medijskom radniku koji je stradao radeći svoj posao, bez obzira na njihove pol, etničku pripadnost ili religiju”, poručuje Storm.
Kako poboljšati situaciju?
I Vulf i Munoz smatraju da je zapošljavanje žena na višim rukovodećim pozicijima jedan od načina kako stvoriti sigurnije okruženje za žene novinarke. Takođe Wolfe dodaje da nerijetko upravo oni koji trebaju da zaštite novinare i novinarke, kao što su čuvari ili vozači, ugrožavaju njihovu sigurnost.
„Sigurnost žena treba da bude prioritet u redakciji. Jer sve novinarske službe treba da žele da imaju žene koje izvještavaju, kako bi i omugućili upravo različitost svih dostupnih pogleda”, dodaje Munoz.
Za Storm, svi treba da radimo naporno kako bismo osigurali sigurnost svih novinara – ali posebno sigurnost novinarki moramo shvatiti ozbiljno – jer u suprotnom posljedice će uticati na sve nas.
Izvor: Lola magazin
