Đija Karanđi - početak i kraj jedne ere u svetu mode
youtube

Đija Meri Karanđi rođena je u Filadelfiji 1960. godine, kao treće i najmlađe dete Jozefa i Kejtlin Karanđi. Otac joj je bio Italijan, a majka irskog i velškog porekla. Loš brak, svakodnevne svađe i nasilje, primorali su Kejtlin da napusti supruga i decu kada je Đija imala svega 12 godina. To je bio početak kraja tinejdžerke, koja je bila vezana za majku i nikako nije mogla da prihvati raspad porodice. 


Godine koje slede Đija provodi u klubovima Filadlfije, gde se upoznaje sa drogama, ali i svojom homoseksualnom prirodom. U jednom od takvih izlazaka, nastale su fotografije koje su se ubrzo našle u rukama Vilhemije Kuper. Ova bivša holandska manekenka je, nakon silaska sa modne piste, i sama otvorila agenciju za koju je nemilosrdno grabila najlepše žene tog vremena.


Kuperova je u šesnaestogodišnjoj Điji prepoznala mešavinu androgenosti i senzualnosti, koje je moda te decenije zahtevala. Nije pogrešila. Đijinu neukrotivost i odsustvo predrasuda pred kamerama, svet mode dočekao je raširenih ruku. Jedan od fotografa Vilhemijine agencije, opisao je radni dan sa Đijom: „ Nije stalno stilizovana devojka koja se smeška i pozira pred kamerom. Ima svoj način izražavanja. Ona se kao neko nemirno dete mota oko mene i trči unaokolo, a moj asistent i ja jurimo za njom sa svetlima i kamerom. Fotografisati Điju Karanđi, zahteva poseban napor. Čini se da, što nam više otežava posao, to su slike prirodnije. Ne postoji još jedna takva.”

Tokom kratke, ali uspešne karijere sarađivala je sa najvećim modnim kućama i brendovima: Armani, Versace, Yves Saint Laurent, Christian Dior… Kada god bi telefon njene matične agencije zazvonio, znalo se zašto zovu. Tih godina svi su želeli Điju.


Jedno fotografisanje je imalo posebno značenje za nju. Bilo je to slikanje za editorijal časopisa Vogue kada je upoznala svoju najveću ljubav, šminkerku Sendi Linter. Fotografije na kojima naga razmenjuje pohotne poglede sa Linterovom veoma su lako zamenile sve manekenke koje su prvobitno bile planirane za taj posao. Dinamična veza sa Sendi intenzivno će uticati na život i karijeru ove zvezde u usponu.


Još jedan težak događaj poljuljao je njenu emotivnu stabilnost. Bila je to smrt Vilhemije Kuper, koja je tokom godina postala jedna od najznačajnijih figura u Đijinom životu, a u četrdesetoj godini izgubila bitku s rakom pluća. Gubitak osobe koja joj je bila najveća podrška i oslonac, značio je korak dalje u svet depresije i poroka. To je bio samo jedan od mnogih koraka koje je načinila u tom smeru.


Majka, sa kojom se prvih godina karijere ponovo zbližila, pokušavala je na sve načine da je odvoji od droge. Odvela ju je na jednomesečni program detoksikacije i rehabilitacije posle kojeg je Đija, ne samo nastavila svoj prethodni život, već bila i uhapšena zbog vožnje u alkoholisanom i drogiranom stanju. Pokušavajući da povrati sada već izgubljenu slavu, Đija traži pomoć od svog starog prijatelja, fotografa Frančeska Skavulje. Frančesko joj tada poklanja, kako će se kasnije ispostaviti, poslednju naslovnu stranu. Lice zaboravljene manekenke poslednji put je sijalo na naslovnici magazina Cosmopolitan, ovoga puta sa rukama iza leđa, kako bi se prikrili tragovi uboda.



Verovala je da nema nazad i nije želela ponovnu rehabilitaciju. Zbog toga je ukrala nakit svoje majke i pobegla u Atlantic City, gde se ubrzo odala i prostituciji kako bi mogla da priušti drogu. Po saznanju gde je i kakav život vodi njena ćerka, Kejtlin odlazi po Điju i vraća je kući. Porodična kuća u Filadelfiji bila je poslednja stanica jednog od najplaćenijih modela prošlog veka. Godine 1984. prilikom bolničkog lečenja upale pluća, lekari su otkrili da je zaražena HIV virusom, čime se njeno ime našlo na listi malobrojnih slavnih koji su se tih godina borili sa ovom neizlečivom bolešću.


Ono čega se Đija najviše plašila nije bila smrt, već samoća. Svoje poslednje dane provela je u potpunoj izolaciji bolnice u Filadelfiji. Jedina osoba kojoj je bilo dozvoljeno da je obilazi, koja je uz nju i ostala do poslednjeg dana, bila je Kejtlin. Đija Meri Karanđi preminula je 18. novembra 1986. godine oko 10 časova ujutru, sa svega 26 godina. Njena majka nije dozvolila da iko prisustvuje sahrani. Čak je i Skavuljo, kome je ostala zahvalna na pruženoj pomoći, saznao za njenu smrt tek posle nekoliko nedelja.


Poslednja želja bila joj je da snimi video u kojem bi mlade savetovala kako da izbegnu njenu sudbinu i ne pristaju na život koji im nudi svet droge, ma koliko to delovalo kao izlaz iz svih problema. Kako je u tim vremenima bilo teško obezbediti kameru za ličnu upotrebu, Đija nije uspela da zabeleži ovu poruku. Njena poslednja želja delimično je ostvarena 1998. godine, kada se buran život ove manekenke pretvorio u film produkcije HBO. Glavnu ulogu igrala je Anđelina Džoli, kojoj je interpretacija Đije otvorila vrata Holivuda. Nagrada Zlatni globus i nominacija za Emi nagradu u kategoriji za najbolju žensku ulogu, svakako su imali udela u karijeri koju je ova glumica napravila.




Nekoliko godina nakon smrti Đije, blizak prijatelj i novinar Stefan Fred, objavio je njenu biografiju pod nazivom „Stvar lepote: samouništenje supermodela Đije”. On je u knjizi okrivio svet mode za njenu propast, ali i otkrio da ga ni ona sama nikada nije volela: „Đija je mrzela modnu industriju od samog početka. Osećala se kao komad mesa, bila je previše nežna za taj svet…”


Uprkos svojoj popularnosti, uradila je samo jedan televizijski intervju. Bila je to popularna forma intervjua 20/20, koju je televizija ABC radila sa ličnostima čiji su životi posebno interesovali javnost. Pojavila se i u muzičkom spotu za pesmu „Atomic” grupe Blondie, koja je u to vreme bila jako popularna. Godine 2015. posvećen joj je i memoar pod nazivom „Born This Way” u kojem se njene kolege prisećaju zajedničkih trenutaka.


Sjaj i beda modne industrije


Nije retko mišljenje da je modna industrija jedna snažna mašina, koja funkcioniše po striktnim pravilima i uvek jureći ka profitu. Suzan Džejms, novinarka televizije ABC, već godinama se bavi ovom temom, razotkrivajući sve dobre i loše strane bavljenja modelingom.


Odlomak jednog od njenih izveštaja glasi: „Teško je misliti na to da devojke tako mlade ulaze u jedan potpuno nov i surov svet. Mnoge od njih nemaju ni punih 15 godina, kada krenu da putuju po svetu i dolaze kući dva puta godišnje. U najtežim godinama odvajaju se od roditelja, nastavljajući da rastu pod prismotrom modnih agenata koji, ne samo da im ne mogu nadomestiti ljubav i pažnju roditelja, već u njima vide isključivo profit. Odrastaju prebrzo, bez detinjstva, a kada se jednog dana probude i shvate to, tada već bude kasno… Niko ne vidi količinu samoće i depresije, koju ovaj posao nosi. Stalno ste okruženi ljudima koji su tu, ne zbog onoga što jeste, već zbog toga kako izgledate. Teško je živeti sa tim. “