Upravo tada Eni je bila nezaposlena pa su kosmičke sile presudile da ga upravo i ona dobije. Prvenstveno je željela da se bavi farmacijom, međutim, kada je sa tadašnjim suprugom preselila u drugi grad, shvatila je šta zapravo želi.
Rođena je 1933. godine u Birmingemu, Alabama. Karijeru je počela 1955. godine, a koja je trajala trideset i četiri godine. Za to vrijeme značajno je doprinijela razvoju programa, inspirisala mnoge ljude i srušila barijere o ženama u IT svijetu. Izazivala je strahopoštovanje, divljenje i pokazivala vještine na kojima su joj mogle i muške kolege zavidjeti.
Uspješno se bavila matematikom, inženjerstvom i tehnologijom, kao žena koja ne priznaje polne razlike niti bilo koju podjelu koja bi je učinila nedovoljno dobrom za neki posao. Vjerovala je da biti najbolji u nečemu zahtijeva vještinu, a ne pol.
Eni je 1955. godine postala „žena kompjuter”, jer je radila analize problema i kalkulacije ručno, bez pomoći uređaja. Kada je zaposlena, bila je jedna od četvoro afroamerikanaca koji su radili u laboratoriji. U jednom intervjuu je izjavila kako nikad nije sebe smatrala pionirkom, ali je to bila. Isticala je kako je imala stav s kojim je nastojala maksimalno dobro uraditi posao i na to se fokusirala.
Sve što bi došlo kao posljedica toga, bila bi nagrada za njeno zalaganje. Po pitanju diskriminacije i neravnopravne raspodjele poslova rekla je: „Moja glava nije u pijesku niti će ikada biti. Ako ne mogu raditi s tobom, radiću oko tebe. Neću se obeshrabriti i otići, jer to nikada nije rješenje."
Kada su ljudi zamijenjeni mašinama i razvojem tehnologije potisnuti, Eni se razvijala zajedno sa tehnologijom. Postala je programerka koja je, korištenjem različitih formulacija i jezika, pružala i dalje podršku Nasinim projektima. Razvila je i implementirala kod koji se koristio za istraživanje energije, konverzijske sisteme i analiziranje tehnološke moći, uključujući tehnologiju baterija, a koja je korištena kao hibrid za pokretanje raketa.
Iako je već radila i napredovala u karijeri, Eni se odučila vratiti školovanju, kako bi dobila diplomu iz oblasti matematike. Paralelno je završavala studije i radila, vodeći se maminim savjetom: „Možeš biti šta god poželiš, ali moraš da se potrudiš i radiš na tome.” Bila je veoma posvećena radu u NASI. Ne samo da je aktivno radila na pomenutim programima, već se angažovala i kao govornica. Predavala je studentima o svom radu i inspirisala, naročito žene, da se zauzmu za svoj položaj u društvu.
Kasnije se više posvetila angažmanu o rodno ravnopravnom angažovanju. Pomagala je vodećima da uvide probleme diskriminacije na osnovu pola, rase i godina, skrećući pažnju na talente ljudi, a ne njihove biološke odrednice. Naročito se zalagala za ženska prava, jer je vjerovala da one sve mogu, ali da se nedovoljno čuju i vide. Nastojala je skrenuti pažnju sa ženskog izgleda na stvarna zalaganja i poslovna rješenja i ideje koje imaju.
Aktivno je radila i u dječijim organizacijama, gdje je osnaživala djecu da od malena uče kako se odnositi prema drugima i kako raditi na sebi. Kao članica Poslovne Asocijacije Žena, uticala je na stvaranje boljeg položaja i davanja prilika ženama, kao i muškarcima. Nikada se, međutim, nije smatrala uzorom ili osobom koja treba i može da predvodi grupu. Mnogi koji su je poznavali izjavljivali su da je njena energija bila opipljiva, a da je tajna njenog uspjeha i uticaja u društvu upravo u tome što nije forsirala ništa. U svom transkriptu od trideset i pet stranica, Eni je opisala značaj timskog rada i naglasila koliko se divi ljudima sa kojima radi.
Bila je disciplinovana, posvećena, ali ljubazna i velikodušna. Otišla je u penziju 1989. godine, ali je nastavila aktivno voditi predavanja i učestvovati na panel diskusijama Asocijacije žena. Umrla je 2011. godine ostavivši iza sebe mnogobrojne uspjehe po kojima će biti zapamćena. Prvenstveno uspjeh u tome da omogući ženama svijest o tome da su granice samo u njihovim glavama i da zaista mogu sve. Što bi, u njenom slučaju, značilo lansiranje do zvijezda.
Izvor: Lola magazin
