Naime, iako su Islanđani na izborima u junu 1980. godine većinom glasova izabrali Vigdís Finnbogadótti za svoju predsjednicu, koja je tako postala prva demokratski izabrana šefica neke države, Isabel Martinez Peron čovječanstvo pamti i kao ženu na čelu neke države u zapadnoj hemisferi bez formalnog obrazovanja i plemićkog porijekla. Zapravo, ona je bila sve suprotno od toga.
Naslijedivši muža Juana Dominga Perona, nakon njegove smrti, 1974. godine, Isabel je postala predsjednica Argentine i ujedno prva žena predsjednica neke zemlje u istoriji. Njena kratka, dvogodišnja vladavina obilježena je političkim nasiljem, ekonomskom nestabilnošću i pojavom terorizma u Argentini. Shodno tome, u svojoj zemlji nije bila baš omiljena, ali je, pokazuju njeni biografski podaci, i te kako bila žena odlučna da životne okolnosti okrene u svoju korist.
Njena životna priča počinje 4. februara 1931. godine, kada je kao Maria Estela Martinez Cartas rođena u La Rioji, u siromašnoj argentinskoj planinskoj pokrajini. Rano je ostala bez oca, nakon čega se sa ostatkom porodice seli u Buenos Aires, u potrazi za boljim i lakšim životom. Pohađala je časove plesa i pjevanja, a nakon što je napustila školu, vremenom je stasala u plesačicu u noćnim klubovima argentinske prijestonice, a kasnije i u pozorišnim trupama. Ime Maria je na krizmi promijenila u Isabel, koje je koristila ne samo kao umjetničko ime, već i kasnije, tokom svog turbulentnog života punog uspona i padova.
Prekretnica se desila kada je sa 25 godina sa trupom krenula na turneju po Latinskoj Americi, gdje je u Panami srela Juana Perona, nakon decenije vladavine pučem svrgnutog argentinskog predsjednika u egzilu.
Ispostaviće se da je njihov susret bio sudbonosan, jer je Isabel ubrzo postala njegova treća supruga; nakon prve supruge Aurelie Tizon, koja je umrla jako mlada od iste bolsti kao i druga supruga, slavna Eva (Evita) Duarte, koja je bila veoma bitan politički faktor u Peronovom životu i njegovom uspjehu te životu Argentine, ali, u političkom kontekstu, nikada više od prve dame. Ipak, u argentinskoj, ali i svjetskoj istoriji je ostavila neizbrisiv trag, kao jedna od najpopularnijih prvih dama ikada, koja je svojom harizmom i predanom socijalnom borbom i aktivizmom pridobila radničku klasu, žene i siromašne.
Mada, Evita je prije svega toga bila plesačica, a Peron je, čini se, bio slab na takve žene. Iskoristivši taj as u rukavu i zanemarivši to što je 36 godina stariji od nje (njoj je bilo 30, a njemu 66 godina), Isabel mu postaje ,,lična sekretarica’’, a 1961. godine se udaje za njega u Madridu i nastoji da izađe iz sjene svoje prethodnice, po svaku cijenu.
Kao Peronova predstavnica, 1965. godine je optutovala u Argentinu kako bi izgradila mrežu pristalica među mlađim simpatizerima peronista, kojima je pokret bez njega na čelu potpuno odgovarao. Značajan uspjeh Peronista u političkoj borbi za Kongres, doveo je do nove krize u zemlji, ali i eskalacije političkog nasilja te ubistva predsjednika, nakon čega vojna hunta dozvoljava djelovanje političkih partija, pa samim tim i peronista. Pregovori između Perona i novog predsjednika Alejandra Lanussea su bili Isabelina šansa.
Nakon 18 godina u izgnanstvu, Peron se krajem 1972. godine vratio u zemlju te je na izborima naredne godine uvjerljivo izabran za predsjednika, u trećem mandatu. Suprugu Isabel, koja se tokom kampanje lavovski borila, vjerovatno imajući u vidu i to da njen suprug više nije u cvijetu mladosti, je imenovao za svoju zamjenicu, vjerujući da bi mogla da postigne slavu i popularnost kao nekada Evita. Vlast Peronovih je bila i svojevrsno koketiranje sa nacizmom – Juan je obožavao Mussoilinia, od kojeg je preuzeo retoriku i nacionalističku ideologiju oko koje je okupio velik broj Argentinaca potpuno očajnih zbog bijede u kojoj su živjeli.
A onda su godine učinile svoje, tada već vremešni Peron (79) umire 1. juna 1974. godine, i tu na scenu stupa Isabel, kojoj je ovaj razvojni put od kabaretske plesačice do prve predsjednice neke zemlje donio istorijsku slavu. Ali i brojne probleme.
Naime, od supruga je naslijedila duboko razjedinjeni Peronistički pokret, rastući talas terorizma i sve dublju ekonomsku dubiozu, a pridobiti nije uspjela nijednu od grupa koje su podržavale njenog supruga. Takođe, narod je nije ni prihvatio, ni volio. Podjela unutar pokreta razbuktala se nakon što je ona preuzela vlast, uslijedilo je talas političkog nasilja i terorističkih aktivnosti, a Argentina je počela da tone u apsolutnu anarhiju.
Nedovoljno jaka da se nosi sa novonastalom situacijim i bez ikakavog autoriteta, Isabel 1975. godine odlučuje na ode na odmor i, kako je govorila, oporavi se od isrpljenosti. Bila je to prilika za grupu vojnih disidenata da se usude na puč, nakon čega joj je sa sve više strana sugerisano da se povuče. Iako se tome usprotivila, zemlja je svakim danom bila u sve većem haosu, a spasiti je nisu mogli ni vanredni izbori na koje je pristala, pa je svrgnuta i oteta u nenasilnom državnom udaru, poznatom kao ,,Prljavi rat’’, kada vlast preuzima general Videla.
Predsjedničkim helikopterom je prevezena u vojnu bazu, a narednih pet godina je držana u kućnom pritvoru. Kada je 1981. godine osuđena na osam godina zatvora zbog korupcije i nasilnog nestanka aktivista 1976. godine, protjerana je iz zemlje. Naime, u vrijeme vojne hunte, djeca iz nekoliko stotina argentinskih porodica su nestala na ,,Letovima smrti’’, odnosno, vojska ih je u želji da ukloni tragove zločina izbacivala iz aviona iznad rijeke Rio de Plata. U optužnici je navedeno da je Isabel lično potpisala tri ukaza koji su za posljedicu imali 600 nestanaka i 1.500 ubistava u doba peronističke vlade, od 1973. do 1976. godine.
Protjerana Isabel Peron je 2007. godine uhapšena u Španiji, gdje se od svog puštanja iz zatvora nalazila u egzilu te održavala bliske veze s porodicom Francisca Franca, pod optužbom za kršenje ljudskih prava, tačnije likvidacije i nestanka ljevičarskih političara. Međutim, Madrid je odbio da je izruči Argentini, pa i dalje živi u egzilu, u potpunoj izolaciji u strahu od sudskog progona.
