Katarina Milovuk: heroina duha i emancipacije žena
youtube

Svoj život posvetila je borbi za nacionalne interese, prava i emancipaciju žena u 19. veku. Smatrala je da je došlo krajnje vreme da žene dobiju pravo glasa, postanu samostalne, obrazuju se i zarađuju.


Rođena je 28. avgusta 1844. godine u Novom Sadu. Osnovnu školu je završila u istom gradu, ali njeni roditelji su smatrali da osnovno obrazovanje nije dovoljno, te su je ohrabrili da nastavi školovanje u Rusiji. Godine 1861. završila je gimnaziju u Nikolajevsku, a na Univerzitetu u Odesi položila pedagoški državni ispit, nakon čega se vraća u Srbiju. Govorila je ruski, francuski, nemački i engleski jezik. Pored toga što je znala jezike, svirala je i klavir.


Katarina Milovuk je idejni tvorac i jedan od osnivača Beogradskog ženskog društva 1875. godine, prvog udruženja srpskih žena u Srbiji i bila njegova predsednica od 1889. do 1891. godine. Društvo je četiri godine po osnivanju počelo da objavljuje i prvi srpski ženski časopis Domaćica, čija je urednica nekoliko godina bila i sama Katarina.


youtube
youtube

Iste godine osniva se i Ženska radnička škola, gde su se mogli kupovati radovi iz škole i čiji je cilj bilo očuvanje zanata poput šivenja i krojenja i osposobljavanje devojaka između 13 i 17 godina za samostalno privređivanje.


Bila je potpredsednica Kola srpskih sestara i članica Društva za potpomaganje i vaspitanje sirote i napuštene dece.


Osnovala je i Žensko muzičko društvo na čijim priredbama su se okupljali najumniji i najotmeniji ljudi glavnog grada.


Inicirala je i osnivanje Srpskog narodnog ženskog saveza koji se borio za pravo glasa koje žene u tom trenutku nisu imale. Ona se digla protiv okova patrijarhalnog srpskog društva oštro se boreći za prava žena i 1906. godine je izabrana za prvu predsednicu.


Bila je prva žena u Srbiji koja je, davne 1897. godine, tražila da je upišu u birački spisak. Njen zahtev je odbijen na Kasacionom sudu, sa jednim glasom protiv, ali ona nije odustala i 1900. godine šalje zahtev kralju Aleksandru Obrenoviću da dozvoli ženama da glasaju. Zahtev ponovo nije prihvaćen. 


youtube
youtube

Ovako je govorila o ženskoj ravnopravnosti: „Ne znam s kakvim pravom su ljudi prisvojili svu vlast u svoje ruke i upravljaju sudbinom ove zemlje bez naše saradnje, kada je ova zemlja naša koliko i njihova i mi smo deca ove zemlje i s njom delimo zlo i dobro”.


U julu 1913. godine, dva meseca pred smrt, bila je jedna od govornica na Kongresu Internacionalne alijanse za žensko pravo glasa u Budimpešti.


Za svoj humanitarni rad dobila je više odlikovanja: Orden Društva srpskog crvenog krsta, dva puta Medalju kneginje Natalije i Orden Svetog Save 3. reda.


Godine 1865. udaje se za Milana Milovuka, direktora beogradske Realke, profesora istorije i pravnika po struci, osnivača i prvog horovođu Beogradskog pevačkog društva. Nisu imali dece.


youtube
youtube

Posle muževljeve smrti, Katarina se potpuno posvetila pedagoškom radu.

Potpuno je zanemarivala sopstveno zdravlje, a bila je težak srčani bolesnik. Jedan savremenik je zabeležio da je „bila tiranin jedino prema sebi“.


Proslavu pola veka svog prosvetnog rada i dobrotvorstva, koju su sa ljubavlju pripremali, nije dočekala. I na samrti je mislila na druge više nego na sebe: njena poslednja želja je bila da se taj novac upotrebi za školovanje siromašnih devojaka.


Umrla je 27. septembra 1913. godine, u 69. godini. Sahranu je organizovalo Žensko društvo, ali nije imalo dovoljno sredstava da joj podigne spomenik. I dan-danas nije poznato gde se nalazi njeno grobno mesto.


Jedna mala ulica u Beogradu, na opštini Zvezdara, nosi ime Katarine Milovuk, u znak sećanja na ovu borkinju i veliku ženu.