Kneginja Jelisaveta kao femme fatale
pixabay

O Jelisaveti znamo da je bila ćerka mletačkog plemića po imenu Antonio Eriko i da je njena udaja za Đurđa Crnojevića bila posledica obostrane želje da se poprave odnosi Mletaka i Zete.

Strankinja po naciji i veri, ostala je upamćena kao negativan lik u narodu, kao i žena srpskog despota Đurađa Brankovića, Irina Kantakuzin, odnosno Prokleta Jerina, sa kojom deli veoma sličnu sudbinu. Obe potiču iz plemićkih porodica iz susednih država koje su bile moćne i pojavljuju se kao strankinje na dvoru u predvečerje sloma država kojima njihovi muževi vladaju i zajedno sa njima spas pronalaze u inostranstvu. I Irina i Jelisaveta su druge žene svojih muževa, koji su imenjaci. Narodno predanje ih je zapamtilo kao negativne ličnosti koje su preuzele moć i koristile je na izuzetno surov način: Jerinu kao nekog ko uvodi kuluk zidanju Smedereva, a Jelisavetu kao nekog ko izaziva sukobe među braćom.

Upravo su predanja i narodne pesme bile inspiracija Đuri Jakšiću za dramu ,,Jelisaveta, kneginja crnogorska”, koju piše 1868. godine. U priči o sudbini poslednjih vladara crnogorske loze Crnojević, Jakšić aktuelizuje već pozanti model priče koji u središte ima motiv proklete tuđinke, koja svojim ponašanjem izaziva sukobe u sredinu u koju stiže, dovodeći je do potpune propasti.

Raspad Jelisavetinog bića praćen je detronizacijom dužda i oca. Jelisaveta vidi oca kao sebičnjaka, koji ju je prodao. On će se u njenoj narušenoj svesti na kraju dela pojaviti kao neko ko: ,,ima fabriku u magazinu moje matere, pa u njoj lije sve devojčice, posle ih daje za krv.” Sa druge strane, narod u čiju je zemlju došla je ne prihvata. Ona je za njih nešto tuđinsko što dolazi sa druge strane mora, pa ni njenu lepotu ne prihvataju kao čistu i dobru, već kao stranu i demonsku. Svesna svoje fizičke lepote i svojih čari, Jelisaveta koristi muškarce u svom okruženju i poigrava se njima ne bi li dobila vojnike koji bi išli u Veneciju da je brane od Turaka.

Jelisavetine postupke ne karakteriše Venecija koja ju je prodala. Na taj način bi priznala da je njeno postojanje pre udaje bilo lažno, pa u borbu za spas svoje domovine kreće sa svešću o odbrani jedne utopije. Sve dok postoji utopijska Venecija, postoji i ona, pa šaljući crnogorske ratnike u smrt, ona radi za svoju sreću tako što radi za sreću Venecije. Jelisavetina unutrašnja drama počinje kada shvata da se njenom fizičkom odvojenošću od Venecije, koja dovodi i do svesti o unutrašnjem izgnanstvu, zapravo raskida i njena veza sa utopijskom Venecijom.


commons.wikimedia
commons.wikimedia

U noći u kojoj turske sile nadiru sve više, čuvši vesti sa bojišta, gde se Crnogorci međusobno ubijaju, Jelisaveta počinje da se smeje i već pokazuje prve znake ludila.


Stvorivši razdor među braćom, gde se oni, umesto protiv Turaka, okreću jedan protiv drugog, Jelisaveta polako prihvata da je Crna Gora sada njena nova domovina, koju ona voli, ali ju je već razorila. Ona, na kraju pomračenog uma, tumaravši mračnim, podzemnim hodnicima crnogorskog dvora koji vode do prave Venecije, sreće jednog od braće i pita da li je ovde sve u redu, na šta joj on odgovara da jeste, prihvativši već i njeno ludilo i potpunu propast Zete. Na kraju, Đurđe, zajedno sa Jelisavetom, napušta presto i beži u Mletke.


Jelisaveta je jedan od retkih ženskih negativnih likova u srpskoj književnosti koji je nosilac tragičke krivice. Po Aristotelu, negativan junak ne može da bude i tragički junak, jer sažaljenje izaziva onaj ko nezasluženo pati, a strah onaj koji nam je sličan. Pa ipak, mi saosećamo sa njom zato što je vidimo kao žrtvu sopstvenih patnji, unutrašnjih sukoba i spoljašnjih okolnosti. Tako Jelisaveta ne postaje fatalna žena koja je antijunakinja, već koja je pokajnica. Ona prevazilazi ulogu tradicionalne žene i sukobljava se sa okolinom, koristeći svoju moć kako bi zavela muškarce i približila se svojim ciljevima. U liku fatalne žene uvek postoji neko zlo u kome ništa ne nastaje, već nestaje, pa će se i za Đurađa reći da je u njoj nestao. Svojom pojavom i životom, Jelisaveta se pridružila ostalim fatalnim ženama u književenosti, poput Ledi Magbet i Medeje, koje nose tragičku krivicu.