Olivija de Hevilend: preminula poslednja zvezda Zlatnog doba
Pixabay

De Hevilend je svoja dva Oskara za najbolju glumicu osvojila za film „Svakome svoje“ 1946. godine, u kom je igrala nesrećnu majku prinuđenu da se odrekne svog deteta kog je godinama kasnije iz udaljenosti budno posmatrala i pazila, kao  i film „Naslednica“ iz 1949. godine, zasnovan na noveli Henrija Džejmsa, zatim „Vašington skver“, gde je igrala usamljenu ženu koja se zaljubljuje u zgodnog sitničavog prevaranta kog je glumio Montgomeri Klift, ali na kraju dolazi do svoje osvete koja je postala jedna od najzapaženijih završnica u filmskoj istoriji.


Međutim, de Hevilend je verovatno ostala najpoznatija po ulozi Melani, plemenite i baksuzne neveste Ešlija Viklsa, opsesije Skarlet O’Hare, u filmu iz 1939. godine „Prohujalo sa vihorom“, jednog od holivudskih najisplativijih filmova i dobitnika osam nagrada Akademije, uključujući i Oskara za najbolji film. De Hevilend je bila nominovana za najbolju sporednu ulogu, ali je izgubila od svoje koleginice, Heti MekDenijel, koja je postala prva Afroamerikanka koja je osvojila Oskara.

Takođe, de Hevilend je bila nominovana za Oskara za uloge u filmovima „Zaustavi zoru“ iz 1941, gde je igrala učiteljicu usedelicu očaranu Čarlsom Bojerom i „Zmijsko leglo“ iz 1948. godine, psihološku dramu u kojoj njen lik zatvoren u mentalnoj ustanovi, bez sećanja od kada i zašto je tu.


Često je glumila sa Erolom Flinom, a jedna od zapaženijih zajedničkih uloga im je bila u filmu „Avanture Robina Huda“, gde je igrala Lejdi Marijanu poletnom Flinovom Robin Hudu. 


Međutim, van malih ekrana, ostaće zapamćena po višedecenijskoj zavadi sa sestrom, takođe glumicom, Džoan Fontejn. De Hevilend, ipak, nikad nije direktno pričala o rivalstvu. Mnoga saopštenja sugerišu da je sve počelo u detinjstvu - kada su se borile za pažnju roditelja – a do kulminacije je došlo 1941. godine kada su obe bile nominovane za Oskara za najbolju glumicu, Olivija za ulogu u filmu „Zaustavi zoru“ i Džoan za Hičkokov film „Sumnja“ – obeleživši prvi put da se sestre/braća bore jedno protiv drugog u istoj kategoriji na dodeli Oskara.


Tada su se Oskari dodeljivali za večerom, i one su sedele za istim stolom. Kada je izgovoreno Džoanino ime, u svojim memoarima se priseća da je ostala zatečena: 


„Zurila sam preko stola, u Oliviju koja je sedela direktno preko puta mene. 'Penji se, penji se', zapovedno mi je šapnula. Šta sam sad uradila? Sva zlonamernost koju smo osećale jedna prema drugoj kao deca, čupanje kose, divljačko rvanje, kada mi je slomila ključnu kost, sve mi se vratilo kao slike u kaleidoskopu. Moja paraliza je bila potpuna“.

Kada su 1978. godine objavljeni Džoanini memoari pod nazivom „Nema kreveta od ruža“, Olivija je navodno izjavila da je knjiga trebalo da nosi naziv „Ni trunka istine“.

20th Century Fox (Wikimedia Commons)
20th Century Fox (Wikimedia Commons)

Šest godina kasnije, kada je de Hevilend konačno osvojila svog prvog Oskara za film „Svakome svoje“ i nakon govora koji je održala, iza scene ju je sačekala sestra (koja je upravo bila predala Oskara za najboljeg glumca, Frederiku Marču za film „Najbolje godine naših života“) sa namerom da joj čestita. Ali, kako je ovekovečeno na poznatoj slici Hajmija Finka, Olivija se okrenula od Džoun, ignorišući je.


Prema pisanju Daily Variety, Olivija je promrmljala svom agentu za štampu, Henriju Rodžersu: „Ne znam zašto to radi kada zna kako se osećam“. Džoan je kasnije napisala: „Otišla sam tamo, kako bih joj čestitala kao i svakom pobedniku. Pogledala me je, ignorisala moju ispruženu ruku, ščepala svog Oskara i otišla“.


Kako navodi Hollywood Reporter, Rodžers je naknadno izjavio: „Devojke nisu pričale četiri meseca. Gospođica de Hevilend nije imala nikakvu želju da se fotografiše sa sestrom. Ovo doseže daleko u prošlost, još dok su bile deca – slučaj kada sestre nemaju skoro ništa zajedničko“.

U intervjuu za People, kada su Džoan pitali o otuđenosti od sestre, odgovorila je: „Možeš se razvesti od sestre, kao što možeš i od muža. Ne viđam je uopšte i nemam nameru“ i dodala „Prva sam se udala, prva sam osvojila Oskara, prva dobila dete. Ako umrem, ona će biti besna, jer ću i tamo stići prva“. Tako je i bilo, Džoan je otišla prva, umrla je 2013. godine u svojoj 96 godini). 


Ironično, 2017. godine, de Hevilend je podnela tužbu protiv Rajana Marfija, zbog još jednog poznatog holivudskog rivalstva između Beti Dejvis i Džoan Kraford, u seriji Feud: Bette and Joan. De Hevilend je u svojoj tužbi tvrdila da je njen lik, koji je glumila Ketrin Zita – Džouns, predstavljen kao sitničav, sklon tračarenju, koji širi priče o Dejvisovoj i Krafordovoj, i koji insinuira da je Frenk Sinatra bio pijanica. Tvdila je da nijedan dijalog nikad nije izgovorila i da je serija naudila njenoj „profesionalnoj reputaciji i integritetu, iskrenosti, velikodušnosti, samopožrtvovanosti i dostojanstvu“. Slučaj je stigao do Vrhovnog suda pre nego što je odbačen.

Olivija Meri de Hevilend, rođena je u Tokiju 1. jula 1916. godine. Njen otac, Volter, je bio britanski advokat, dok je njena majka Lilijan, povremeno bila glumica sa željom da kćerke krenu njenim stopama. Nakon što se porodica preselila u SAD i kada je de Hevilend diplomirala na Mils koledžu u Oklandu (Kalifornija), mladu glumicu je odmah spazio producent Maks Rajnhard, u Hollywood Bowl-u (amfiteatar) u ostvarenju „San letnje noći“ i potpisao sa njom ugovor za film, za „Vorner Bros Studio“. 


Tokom tridesetih godina XX veka, konstantno je bila angažovana, uključujući saradnju sa Flinom, pre nego što je napravila karijeru kroz ulogu Melani. 

Iako je Skarlet, koju je glumila Vivijen Li (koja je osvojila Oskara za ovu ulogu), bila daleko neponovljiviji lik u filmu, a nenadmašiva dobrota Melani bi ponekad bila zamorna, de Hevilend je kasnije izjavila da je njena uloga bila izazov koji je cenila. „Igrati dobru devojku tridesetih godina je bilo teško kada je senzacija bila igrati lošu devojku“, izjavila je u jednom intervjuu.

„U stvari, mislim da je dosadno igrati loše devojke; Uvek sam imala više sreće sa ulogama dobrih devojaka jer su zahtevale više od jedne glumice.“

Izvor: VOGUE