Piratkinje: Nisu pripadale nikome osim sebi
youtube

Dok su po svojoj zloglasnosti ostala upamćena imena poput Blekbeard (Blackbearda), Kapetana Huka (Hook) i Henrija Morgana (Henry Morgan), pa čak i izmišljenog kapetana Džeka Sperova (Jack Sparrow), ženska imena i mitologija koja ih okružuje ostala su zakopana i zaboravljena ili im je kroz istoriju dat prostor u fusnotama.


Priče o piratima uvijek su nosile veo intrigantnosti i golicale maštu. A kako i ne bi sa tolikom količinom ispijenog ruma, šeširima, povezima preko očiju, papigama koje govore i blagom.


Za spisateljicu Lauru Suk Dankomb (Laura Sook Duncombe), zaljubljenicu u vječitog dječaka Petra Pana, čitanje knjiga o piratima dovelo je do spoznaje da je ženama uskraćen značajan dio istorije. Želeći da pronađe odgovore i pokaže da su žene bile dio piratstva, Laura istražuje i kao odgovor objavljuje knjigu „Pirate Women: The Princesses, Prostitutes, and Privateers Who Ruled the Seven Seas”.


Sadie The Goat (youtube)
Sadie The Goat (youtube)

„Htjela sam nečim ukazati na neupitnu istinu da su žene jednak dio gusarske istorije kao i muškarci. Istorija je u velikoj mjeri ignorisala ove žene, sve do sada. Od drevne norveške princeze Alfhild do Sayyide al-Hurra, pripadnice Otomanskih pirata, ove žene su plovile pored – a ponekad i komandovale muškarcima gusarima. Dolazile su iz različitih sfera života, ali su sve imale nešto zajedničko: želju za slobodom”, u intervjuu za „Smithsonian.com” govori Dankombe o svojoj knjizi.


Dvije piratkinje bile su Meri Rid (Mary Read) i Ane Boni (Anne Bony), članice posade Calico Jack Rackam`s, koja je ploveći morima tragala za plijenom tokom zlatnog doba piratstva (1650-1730 godine). Najviše saznanja o njima potiče iz knjige  „A General History of the Robberies and Murders of the Most Notorious Pyrates”, objavljene 1724. pod autorstvom kapetana Čarlesa Džonsona (Charles Johnson), o kojem se nedovoljno zna, a pojedinci smatraju da je to bio pseudonomin pisca Daniel Defoa (Daniel Defoe).


Tako je zabilježeno da je još u djetinjstvu Aneina neobična narav dolazila do izražaja te da je sa tolikom snagom pretukla čovjeka koji je pokušao silovati da je završio u bolnici. Bila je udana za mornara kojeg napušta zbog pirata Džona Rakama (Johna Rackham) čijoj posadi se pridružuje 1720-e. Pomagala je u komandovanju i učestvovala u piratizovanju trgovačkih brodova duž obale Jamajke. Navodno nikada nije skrivala svoj identitet od kolega i jedino se prerušavala u muškarca kada su pljačkali ili učestvovali u oružanim borbama.

Anne Bonny (commons.wikimedia)
Anne Bonny (commons.wikimedia)

Kapetan Džonson piše da je Rakamov brod osvojio brod u Zapadnoj Indiji i tako je Meri (prerušena u muškarca) bila zarobljena. Priča dalje govori da je Ane obučena u žensku odjeću pokušala zavesti lijepog novog zarobljenika (Meri), koja joj saopštava da je i ona žena i pokazuje grudi kao dokaz. Njih dvije postaju jako dobre prijateljice, a prema nekim izvorima i ljubavnice. Meri prerušena u muškarca postaje takođe član Rakamove posade. Tokom borbi Ane i Meri borile su se rame uz rame, nosile plišane jakne, dugačke pantalone i marame omotane oko glave, dok su oko struka imale pištolj i mačetu.


Ovaj trio pljačkao je vrlo kratko. Već krajem 1720-e zarobio ih je kapetan Džonatan Barnet (Jonathan Barnet) i odvedeni su u jedan španski grad na suđenje. Rakam i ostali muški gusari osuđeni su na smrt vješanjem. Ane i Meri bile su pošteđene smrti jer su se obje nalazile u drugom stanju. Meri umire naredne godine u zatvoru i ne postoje nikakvi zapisi šta se desilo sa bebom. Takođe, sudbina druge piratkinje je nepoznata, neki navodi govore da je uspjela pobjeći iz zatvora ubrzo nakon što je Meri preminula.

Njih dvije nisu bile usamljen slučaj, mnoge žene pronašle su svoje mjesto u piratstvu koje je kao i muške kolege neopisivo privlačilo upravo jer pruža – slobodu. Piratstvo je bilo bjekstvo od običnog i onoga što se očekuje od vas.

„Žene piratkinje su posebno imale koristi od bjekstva iz nametnutih konvencije jer su mnoge od njih prvo bile imovina očeva, a kasnije supružnika. Ženama u prošlosti nije bilo dozvoljeno da rade stvari koje žene sada uzimaju zdravo za gotovo, kao što su posao van kuće, posjedovanje vlastite imovine ili pravo na razvod. Ove žene su bile u stanju da odbace svu odjeću koja ih je stezala – kravate, korzete, stvari u kojima su se teško kretale i teško disale – i da uskoče u velike pantalone i košulje i otplove morem. One nisu pripadale nikome osim sebi, a to je nešto čemu teže i današnje moderne žene. Tako da mogu samo da zamislim koliko je to sve privlačilo žene koje su živjele u tolikim zabranama”, u intervjuu za „Vice” govori spisateljica Dankombe.

youtube
youtube

Za Lauru jako zanimljiva i uspješna bila je piratkinja Čeng I Sao (Cheng I Sao). Ona je zapamćena po svojoj oštrosti u izricanju kazni zarobljenicima, kao i po strogom zabranjivanju seksualnih aktivnosti na brodu. Silovanje zarobljenih žena bilo je kažnjivo smrću, a čak i seks na koji su pristale zatvorenice nije bio dozvoljen. Takođe, njena predaja je jedina takva zapamćena u istoriji piratsva. Naime, Čeng I je za kinesku vladu bila toliko zastrašujuća, da su pristali da obezbijede penziju za nju i njenu posadu pod uslovom da završi sa piratstvom. Čeng I je početkom 19. vijeka upravljala na više od 400 brodova i komandovala 50.000 muškaraca.


Kroz istoriju se pokazalo da su žene u mnogim poljima izostavljane iz dokumentovanja, pa tako i kada je riječ o piratstvu. Iako se istraživanjem mogu pronaći neke informacije, upravo zbog nedovoljnog broja izvora i mnogih nezabilježenih stvari, mi zapravo teško da ćemo moći saznati kakva su bila njihova iskustva života na moru. Kako je izgledala njihova svakodnevica i da li su na kraju uspjele pronaći mir i slobodu za kojima su toliko tragale?

„Ima nešto u činjenici koju znamo, a to je da su žene nastavile da rade ovo tokom milenijuma. Taj zov sirena privlačio ih je da odu od kuće i života uz obalu i otisnu se. Nije nimalo jednostavno biti piratkinja, ali su žene i nakon vremena i vremena vagale prednosti i mane – i opet se odlučivale za more”, u intervjuu za “Smithosonian.com” zaključuje Dankombe.



Izvor: Lola magazin