Živjela je u 11. vijeku i smjela je sve što druge žene tada nisu. Kako? Pa tako što je rođena kao kćerka dvorskog službenika srednjeg ranga i mogla je da proživi zadati život žene, kao poslušna supruga i brižna majka, što je u to vrijeme bilo nešto očekivano. Ali Murasaki nije.
Ona je slijedila ono najbolje u sebi, hrabro se prepustivši mašti i talentu, i upravo je ta osvojena sloboda odredila njenu dalju sudbinu. Njeno očaravajuće djelo ,,Priča o Gendžiju” privuklo je pažnju regenta, moćnog i zavodljivog muškarca, i on je pozvao na dvor, za družbenicu carici, ali i u svoju postelju…
Roman ,,Priča o Gendžiju” je napisan u periodu između 1000. i 1008. godine. Ima mnoga obilježja modernog romana: tu su glavni lik i velik broj ostalih likova te dobra karakterizacija. Gotovo nijedan lik nema vlastito ime, nego imena zavise od zanimanja, funkcije i slično, jer se imenovanje u to vrijeme smatralo nepristojnim. O značaju ovog djela svjedoči i izjava Jasunaria Kavabata, prvog japanskog dobitnika Nobelove nagrade za književnost, koji je u govoru na dodjeli nagrade izjavio da je ,,Priča o Gendžiju” vrh japanske književnosti i da ga nijedno djelo još nije nadmašilo.
Murasaki Šikibu (jap. 紫式部) je bila književnica, pjesnikinja i počasna dvorska dama carskog dvora u Japanu, tokom perioda Hejan. Njeno pravo ime je danas nepoznato, mada postoje pretpostavke da bi moglo da bude Fudživara Takako. Njen dnevnik svjedoči da je nadimak Murasaki dobila na dvoru, upravo po liku iz djela ,,Priča o Gendžiju”, dok Šikibu vjerovatno potiče od naziva funkcije njenog oca na carskom dvoru (Šikibu-šo).
Vjeruje se da je rođena 973. godine u Kjotu, u porodici koja je pripadala nižem plemstvu sjevernog ogranka moćnog klana Fudživara. Njena majka je umrla dok je ona još bila dijete. Odrasla je uz oca (Fudživara Tametoki), što je bilo veoma neuobičajeno u to vrijeme. Naime, tokom Hejan perioda, bračni parovi su živjeli odvojeno, a djeca su odrastala u porodici majke.
I njeno obrazovanje je bilo neuobičajeno za to doba: njen otac (oficir na carskom dvoru) joj je pružio obrazovanje koje je u to doba bilo rezervisano isključivo za muškarce. Naime, mladići su se edukovali na kineskom jeziku (zvaničnom jeziku carskog dvora), a djevojke su učile kana (japansko pismo) i bavile se poezijom. Njen otac je cijenio njenu inteligenciju i sposobnosti, ali je žalio što je rođena kao žensko.
Udala se u svojim ranim dvadesetim. Imala je jedno dijete. Bila je pratilja princeze Akiko na carskom dvoru. Umrla je 1014. godine (postoji zapis o iznenadnom dolasku njenog oca sa dvora u Kjoto, ali se ne zna razlog) ili u periodu između 1025. i 1031. godine (tada bi bila u svojim pedesetim godinama, što je u to doba bila pristojna starost).
Pripisuju joj se tri djela: ,,Priča o Gendžiju”, ,,Dnevnik Murasaki Šikibu” i ,,Zbirka Murasaki Šikibu”. Dva potonja su izdata poslije njene smrti.
Glavne teme romana ,,Priča o Gendžiju” su: ljubav, bol, ljepota i prolaznost, a govori o izmišljenom princu, odnosno o njegovom životu i ljubavnim (ne)zgodama. Nema fabule, nego se događaji spontano odvijaju, baš kao u stvarnom životu. Gendži je predstavljen kao drugi sin japanskog cara i jedne njegove milosnice, koji je karijeru započeo kao carski činovnik u Kjotu, stekao visoko obrazovanje i živio lagodnim životom. Bio je izuzetno lijep i šarmantan; imao je nekoliko žena i ljubavnica, koje su mu rodile djecu.
Ta priča o japanskom Kazanovi, koji je oduševljavao žene iz aristokratije, poklanjao im pjesme, namirisana pisma i luksuzna kimona, predstavlja – ako ne pravi roman, a ono sigurno preteču književnih djela koja danas nazivamo tim imenom.
Ženska čitalačka publika odvajkada pokazuje velike simpatije za priču o njemu, pa je knjiga u 17. vijeku doživjela prelijepo, luksuzno ilustrovano izdanje. Opis Gendžijevih osvajanja ženskih srca sadrže izvanrednu sliku položaja žena u periodu Hejan, u doba kada su mlade aristokratkinje bile držane kao sužnji u svojim odajama, pod budnim okom družbenica i sluškinja – kako bi bila izbjegnuta mogućnost skandala.
Ipak, mlađahni princ je uspijevao da se uvuče u njihove odaje, pri čemu se dešavalo da se katkad ,,sudari” s nekim suparnikom, a katkad da se nađe u krevetu pogrešne osobe. Većina njegovih ljubavnica je, pateći za njim, elegantno krila suze u svilenim rukavina kimona u zoru, dok bi s godinama, gubeći strpljenje, mnoge postajale budističke monahinje.
Hiljadugodišnji japanski junak vremenom je inspirisao razne grane umjetnosti – od slikarstva do filmova, pozorišta i stripa, pa čak i pop-grupa koje su 80-ih godina prošlog vijeka nosile njegovo ime. Takođe, knjiga je obavezna literatura u japanskim školama, a djeca uče napamet izvode iz romana.
Opet, muškarci u Japanu često sanjaju da budu kao taj davnašnji princ čiji su izgled, inteligencija, vrhunski ukus i talenat za umjetnost, od muzike do plesa i poezije, od njega načinili ,,savršenog junaka”, čija književna harizma i danas živi.
Izvor: Lola magazin
