Remi: Stvaranje smatram svojim iskonskim djelovanjem
Kristijan Smok

Na muzičku scenu si stupila jako mlada, što je prouzrokovalo i da mlada proslaviš čak dve decenije karijere. Sigurno su ti mnoge situacije koje si doživljavala na početku teško padale, s obzirom na neiskustvo u „svetu odraslih”. Ipak, koliko su sva ta suočavanja doprinela samom razvoju tvog karaktera i ojačavanju ličnosti? Da li ti je drago što si to proživela ranije i samim tim se, bar delimično, pripremila za ono što te tek čeka? Da li je Remi koja je napisala „Kako bi bilo da za nekih 20 godina pogledam natrag i shvatim šta sam propustila?” danas ponosna na sebe?


Kad smo počinjali raditi muziku, zbilja smo bili zeleni, pubertetlije, sa svim boljkama koje taj period života nosi sa sobom. I da, često se nisam znala nositi sa svime što nosi muzički svijet, od kritike do pohvale. Morala sam razviti malo tvrđu kožu kako ne bih dopustila da me previše dotiče mišljenje drugih ljudi. To je nešto na što sam ponosna i što se vjerojatno ne bi dogodilo da se nisam bavila muzikom.


Dosta sam emocionalna osoba, mnogo toga me zna dodirnuti, pa onda nekako i emocionalnije reagiram. Srećom, s vremenom sam naučila kako se nositi s emocijama. I ponosna sam na onu malu 17-godišnjakinju koja je (ne znam ni sama kako) odlučila slušati svoj unutarnji glas i raditi ono što je najviše veseli.


Ako uzmemo u obzir da od 16-17. godine života izgrađuješ svoj stil na sceni, koliko ti to sada, posle dve decenije rada, omogućava da se oslobodiš nekih tada postavljenih okvira i eksperimentišeš sa nečim drugačijim, novim? Da li publika koja prati tvoj rad razume i uvažava promene i sazreva zajedno sa tobom?


Tek ćemo vidjeti koliko publika može podnijeti mojih izlazaka iz sigurne zone. Do sada sam radila isključivo s Elementalom, osim nekih muzičkih gostovanja. Krajem prošle godine sam pokrenula i solo projekt ali i napravila nešto pjesama na engleskom, koje sam sama skladala na gitari. To mi je sve ogroman izlazak iz sigurne zone i onoga što inače radim.


Dugo sam pisala poeziju i spremala je u foldere na kompjuteru, a unatrag godinu dana sam odlučila sve što napišem objaviti na svojoj FB stranici „Remi na internetima” i moram priznati da ljudi sjajno reagiraju na poeziju. Tko bi rekao?

Iskreno, baš me zanima kako će publika reagirati na ove neke nove muzičke projekte koje radim mimo Elementala. Vidjet ćemo!

U jednoj pesmi kažeš da si „razmažena ko kraljica”. Ipak, od samog početka si deo grupe Elemental. Kroz sve ove godine rad na albumima, turneje, izazovi i nova iskustva su zajednička stvar. Koliko je taj kolektivizam uticao na tebe za sve ovo vreme? Da li u grupi članovi počnu da liče jedni na druge, da proživljavaju individualne probleme kao zajedničke itd? Da li si ikada poželela da to prekineš i započneš solo karijeru?

Dinamika benda je ista kao i dinamika bilo koje druge skupine ljudi koja radi i provodi mnogo vremena zajedno. Možda je još i naglašenija s obzirom da se bavimo kreativnim radom tijekom kojeg se ogolimo jedni pred drugima. Stvaranje muzike je zapravo vrlo intiman čin. I da, jedni smo drugima ušli u glavu. 

Mislim da naši odnosi i premašuju obična prijateljstva – ti ljudi su mi obitelj, ne znam kako bih to drukčije nazvala. Nije to čak ni poslovni odnos – toliko već znamo jedni o drugima, toliko se dobro poznajemo da to više nikada ne može biti samo poslovno.

Što se tiče rješavanja problema, zbilja smo s vremenom neke stvari savladali. Npr. ozbiljne teme se ne raspravljaju u mailu nego licem u lice. Čak i kad imamo neke probleme, nastojimo ih riješiti, a da pritom nitko ne strada u emocionalnom smislu. 

Kristijan Smok
Kristijan Smok

Redovno objavljuješ svoju poeziju. Premda si i tekstopisac pesama Elementala, nije čudno što se time baviš i mimo benda. Ipak, koliko se razlikuje pisanje pesama koje će dobiti svoju muzičku pozadinu, koncertnu verziju i slušalačku publiku, od onih koje će se naći u knjizi, čitati pažljivo u nekom ličnom kutku i svetu svakog pojedinca do kojeg dođu? Takođe, da li i kada možemo očekivati tvoju knjigu poezije?


Ja sam si to definirala kao „tihu” i ‚„glasnu” poeziju. Tiha je ova koja nema pratnju muzike, a nju pišem većinom u slobodnom stihu, bez rime. Ovu glasnu koja dolazi uz muziku je obično u stihu. U posljednje vrijeme zapravo malo pišem tekstove za repanje, nekako mi je draži ovaj lirski moment i slobodan stih. Poezija mi daje opciju da nižem slike koje mi se pojavljuju u glavi… Uživam u tome. Baš se osjećam kao da riječima pletem neku tapiseriju, neku mrežu, igram se s njima, vrtim ih, premiještam… Nadam se da ću ove godine objaviti i zbirku poezije, mislim da sada već ima dovoljno pjesama i nekih kratkih proznih crtica koje bih voljela ukoričiti i kojih me nije sram.

U jednoj od tih pesama si opisivala svoje solo putovanje. U vremenu u kom smo svi jedni od drugih udaljeni na samo par klikova, čini se da smo, u realnosti, udaljeni više nego ikad. Umesto da strahujemo da ćemo izgubiti empatiju, prijatelje, osećaj za druženje i stvarni svet, naši stomaci se zgrče na pomisao da ćemo izgubiti telefon, vezu sa internetom i nit koja povezuje nas i virtuelni svet. Koliko momenti, ili pak avanture, koje provedemo u samoći utiču da razlučimo šta je ono zaista bitno? Čemu nas sve može naučiti izazov da nešto „proživimo” i „preživimo” sami?


Jučer sam, evo, spoznala što je istinski strah kada sam prolila piće po mobitelu. (smeh) Srećom, radi i dalje. Aleluja!

Dosta visim online, zbog prirode posla kojim se bavim. Često sam na Instagramu, objavljujem neke momente iz svog života ili života benda, dijelim muziku koju otkrijem, da je pokažem i drugima, objavuljujem poeziju… Sve je to digitalno. Ali ne mislim da sam zbog toga izgubila vezu s analognim. Jednostavno, život je danas drukčije postavljen nego prije 10 godina. Nema smisla opirati se promjeni. Ne kažem da je uvijek bolja, ali nema smisla da se branimo rukama i nogama zato što ćemo prvi dejt dogovoriti u inboxu umjesto da upoznamo nekog u kafiću.


Što se tiče samoće, u njoj rastemo. Mislim da nam je svima potreban samostalni teritorij, makar u glavi, koji će nam biti zona rasta i promišljanja. 

Volim samoću, ne bojim je se. U njoj pišem i stvaram, najčešće u tišini. Ali nakon toga dolazi moment kada dijelim to što sam naučila u samoći i tu mi društvene mreže dolaze kao sjajan poligon. Dobivam instant validaciju (ili kritiku) i sviđa mi se ta neposrednost.

U emisiji „Perspektiva” radiš kao jedna od moderatora. S obzirom na to da se u emisiji radi sa mladima, koji iznose svoje probleme i mišljenja, te ideje kako da se ti problemi reše, ima li među tim glasovima ravnopravnosti? Da li pripadnice mlađe generacije imaju hrabrosti da pred svojim muškim vršnjacima izraze stavove? Da li je važnost onoga što pričaju među njima jednaka, ili se čak i danas više vrednuje šta kažu momci?


Ravnopravnost spolova, što se tiče Balkana, dosta ovisi o lokaciji o kojoj pričamo. Ima manjih gradova gdje je ravnopravnost znanstvena fantastika, ali ima i onih gdje je dosta dobra situacija. Da se razumijemo, sve je to daleko od idealnog, daleko od Skandinavije. Što se tiče mladih ženskih glasova, mislim da su sve hrabrije i odvažnije. No to je i normalno jer se o pitanju ravnopravnosti spolova dosta osvijestilo. Ipak, seljačine će uvijek biti glasne, agresivne, kako i priliči siledžijama, pogotovo u manjim mjestima. Tu ćemo se morati boriti za svoj glas, i danas i sutra i za 100 godina.


Pesme poput „Romantika” i „Vertigo” imaju tu dozu oslobađanja ženske seksualnosti. Retko koja žena se usudi da malo skrene na tu stranu, koja muškarcima kao tekstopiscima nije nepoznata – šeme, privlačnost između dve osobe, itd. Dve decenije smo u 21. veku, a ženama kao da još uvek nije dozvoljeno da budu opuštene, već im se kontantno pripisuje osećaj krivice kada pokušaju da pišu o svojoj slobodi. Kako se ti suočavaš sa time? Dobijaš li negativne komentare, ili su ljudi već navikli da imaš potpuno iskren i otvoren pristup stvaralaštvu?


Ako žena progovori o seksu kroz svoju umjetnost, pogotovo kroz muziku, smatrat će je se „ženom lakog morala”, da ne iskoristim neki pogrdniji termin, čak i u alternativnim žanrovima poput repa. U pop muzici će se u potpunosti svoditi na „komad mesa”.

S obzirom da smo na Balkanu dosta religiozne nacije, prevladavaju kršćanske tendencije, običaji i odgoj prema kojima je seks sramotan čin, grijeh koji treba oprati. S obzirom da sam agnostik, moj odnos prema seksu nije takav. Štoviše, mislim da bismo seks trebali više prakticirati, pričati o njemu, slaviti ga i opjevati. Demistificirati. Seks je, uz muško-ženske odnose, tema koja me najviše zanima. Veliki je izvor inspiracije, čak i u onom lirskom, poetskom smislu. I zaista nemam zadrške jer se nemam čega sramiti. Nemam taj religiozni ili društveno nametnuti sram od vlastite tjelesnosti. Štoviše.


Poznato je da među pesmama Elementala postoje one kojima se borite za ravnopravnost polova. Bliži se 8. mart, poznatiji kao Dan žena. Kako ti gledaš na taj praznik, famozno poklanjanje ruža i sitnih poklona? Da li muškarci to čine više iz navike i potrebe da ispune „svoj zadatak” tog dana, nego zato što su zaista svesni pojma ravnopravnosti i značaja žena u društvu?


Nemaju muškarci nikakav ‚„zadatak” na taj dan, kao što ga nemaju ni žene. Dan Žena tj. Osmi mart je praznik koji slavi borbu sufražetkinja koje su se izborile za jednakost, kroz neke svoje male bitke koje su u to doba bile veće od života. Danas ih se sjećamo kao pretečama suvremenog feminizma i obilježavamo njihov dan. Naš dan. Svih onih koji se tako osjećaju.


Da idemo po cesti, kladim se da 9 od 10 ljudi ne bi znalo zašto slavimo Dan žena, niti što on znači. Na male znakove pažnje kao što su ruže ili čokolada ili štogod drugo treba uvijek gledati s naklonošću. Ne bih to osuđivala, štoviše.

U današnje vreme se od žene očekuje i da bude domaćica i uzorna majka, uspešna poslovna žena, da dobro izgleda, skupo se oblači, ima bogat socijalni i miran ljubavni život. Konstantno joj se postavljaju nekakve norme. Ženski časopisi i emisije diktiraju pravila i dele savete za život. Kada se sva očekivanja ostave po strani, šta je ono što tebe lično i neosporno čini zadovoljnom i srećnom ženom?


Sretna sam kad stvaram. Bilo da se radi o pjesmi ili novom prijateljstvu. Stvarati - to sam si uzela za zadatak, to smatram svojim iskonskim djelovanjem. Onim zašto sam tu na svijetu. Donosi mi nevjerojatnu sreću i zadovoljstvo… Baš se osjećam blagoslovljenom što sam uspjela naći nešto u životu zbog čega mi drhte ruke i krv brže kola žilama.


I sretna sam kad volim. I sebe i druge. A kad stvaram, onda i volim. I obrnuto. To je taj krug.