Slobodna ljubav
pixabay

Družeći se s muškarcima, budeći se pored njih i sretajući ih slučajno i namerno u svom životu često sam ostajala bez važnih odgovora. Zapravo, uvek su se, na početku ili na kraju tih romansi, nimalo slučajno nametala neka moja pitanja koja su očigledno uzaludno tražila smislene odgovore.


Zašto misliš da preterujem?

Kako voliš onu s kojom ne možeš?

Koja je razlika između ljubavnice i prijateljice?

Što ženi fali da bi bila čo'ek?


Preteruješ i zauvek ćeš ostati sama.

Mogu, ali neću.

Prvu ljubiš, a drugoj se žališ na prvu.

Duša! Žena nema dušu.


Svi ti odgovori, verbalni ili situacioni, bili su i ostali moja večita enigma. Ni jedan od tih odgovora ne odgovara suštini, niti na bilo koji način pokušava da je otkrije. Uglavnom sve odiše pukom negacijom mojih pitanja. Nekad to čine rečima, a nekad direktnim postupcima, glasno ili u tišini. Dovoditi u pitanje muškarca kog ljubiš često se neće završiti dobro. U tim trenucima, on svaku akciju ili reakciju doživljava kao otvoreni napad na sopstveni integritet. Upirati prstom u bilo kog muškarca, ljubavnika ili muža jednako je napadu na državu. Mada to i jeste napad na državu, na boga, oca, brata i svetog muškog duha.

Amin.


pixabay
pixabay

Žensko-muški intimno-partnerski odnos odraz je celokupnog odnosa države prema ženi, da ne kažem i muškarcu. Nikakva samoregulacija, premalo individualizma, insistiranje na kolektivnom identitetu uz praktikovanje zajedničkih obreda i rituala, neizostavnost seksualnog monopolizma, monogamnog morala i principa vernosti su samo neke od opštih karakteristika tog krajnje politizovanog ljubavnog odnosa. I ko god pokuša da iskoči iz tih unapred zadatih okvira najličnijih osećanja (najpre ukoliko se na to drzne žena), vrlo često će naleteti na zid društvenog plača, uz vesele parole:


,,Gde si pošla, kurvo? ''

,,Nikad momka naći nećeš!''

,,Niko te neće trpeti takvu! '' .

,,Zauvek ćeš ostati sama!''


Naravno, to je moguće izbeći (pogotovo ako zid plača i probija žena) samo ukoliko se za života naiđe na muškarca, koji se spreman da prihvati ideju da pored žene koju voli neguje sopstveno bivstvovanje, bez potrebe da ograničava, definiše ili pretpostavlja njen lik i delo. Ko god uspe da doskoči sebi toliko da najzad uspe da prepozna gde greši i koliko ne može, na dobrom je putu da zauvek ostane pošten prema sebi i bilo kojoj ljubavnoj relaciji koju ostvari s drugim.


pixabay
pixabay


Ta prljava politika odnosa između žene i muškarca ista je ona prljavuša koja se, evo vekovima aminuje državom, crkvom, brakom, porodicom propagirajući kako u ljubavi valja da se trpi, ne pametuje previše, uglavnom žmuri, nikad ne misli i ne bira mnogo. Tako da u tom (rekla bih slobodno globalnom) poprilično zatvorenom miljeu sve što probije granice dozvoljenog i nasleđenog ne prihvata se olako. Uz pretnju da zauvek ostane tu gde je, na margini, u hipi komuni i alternativi, na ivici levice i granici anarhizma, slobodna ljubav heteroseksualnog odnosa ostaće još zadugo lična utopija nesrećnih ljubavnika.


Zašto?


Itekako moguća, mada još uvek nepopularna, ljubav koja se ne pretpostavlja i ne podrazumeva, već oseća i neguje poput veštine zahteva jednake ljubavnike, samopoštovane indidvidue i umno-telesne prijatelje koji sebe vide u sebi, bez potrebe da poseduju one koje vole. Nema sujete, ljubomore i mizerije. Nema garancija, potpisa i ucena. Slobodne ljubavnike spaja sloboda sastanka, a razdvaja neizvesnost slobode rastanka.

Moj san o muškarcu koji postoji i viče:  ,,Ljubavi moja, tvoja borba i moja je'' jeste moj lični san o slobodnoj ljubavi, u kojoj bi sva ona moja možda i besmislena pitanja zauvek ostala besmislena.



Gde su i kuda se kriju slobodni ljudi?


Novo je pitanje starih prizvuka.


Tražite ih! Naći ćete ih!