Za sve su krive veštice
Photo by darksouls1 from Pixabay

Vladajući oblastima muškarčevog straha- prirodom, magijom i smrću, žena- veštica je u stresnim situacijama poslužila kao žrtva celoj zajednici. Veštica je bila određeni tip osobe koja je narušavala široko prihvaćena pravila ponašanja u zajednicama 16. i 17. veka u zapadnom svetu, dok je u Srbiji prkosila i stradala tokom 18. i 19. veka. 

Mitološka predstava o vešticama


Kod Slovena, veštica je bila demon sličan vampiru. Stari Sloveni nazivali su je Baba Jaga ili Baba Roga

Kod Srba, veštice mogu biti ženski demoni koji ustaju iz groblja noću napadajući ljude i vadeći im srca ili džigericu, kojima se hrane. Takođe, one mogu biti i demonske žene, koje su ili rođenjem dobile sposobnost da budu veštice ili su je stekle kasnije tako što ih je u zanat uputila starija veštica. Vešticama se nazivaju i stare žene koje su obične vračare.

Veštice i inkvizicija


Tokom srednjeg veka, u mnogim katoličkim zemljama Evrope, postojali su zakoni protiv veštičarenja. Najčešće su osuđivane žene, a kažnjavane su spaljivanjem na lomači. Progoni veštica u zapadnoj Evropi počinju u 15. veku, a najučestaliji su bili krajem 16. i u prvoj polovini 17. veka.


Prvo veliko spaljivanje veštica odigralo se 1482. godine u Sevilji. Ostaci grešnika i veštica su, po sudskom nalogu, usitnjavani i razbacivani po đubrištu.


Photo by kalhh from Pixabay
Photo by kalhh from Pixabay

Najagresivniji lov na veštice dogodio se početkom 1692. godine, kada su mlade devojke iz Salema u Masačusetsu imale čudne simptome: napade vrištanja i previjanja. Umesto da se posumnja na bolest, zaključeno je da su u pitanju ,,đavolja poslaˮ. Krivica je svaljena na robinju, beskućnicu i siromašnu staricu. Robinja je priznala da se bavila magijom, ukazavši i na druge koji, navodno, čine isto. Nastala je prava histerija- žene su ubijane vešanjem. Oko 200 osoba je ubijeno u tom periodu. Danas je progon veštica iz Salema sinonim za nepravdu i paranoju. 

Mnoge od ovih hajki podržala je katolička crkva. Papa Grigorije je u 13. veku odobrio proganjanje i kažnjavanje veštica, dok je papa Inoćentije VIII izdao deklaraciju, kojom se potvrđuje postojanje veštica. Tada je započet veliki lov na njih. Desetine hiljada žena je optuženo za veštičarenje, veliki broj njih potpuno neosnovano, a sve su spaljivane, vešane ili pogubljene na neke druge načine.

Veštice u našim krajevima


Na tlu Srbije, za razliku od zapadnoevropskih zemalja, inkvizicija nije sprovođena, niti je, kao u katoličanstvu, poprimila teološki karakter. Međutim, ni srpskim vešticama nije bilo lako.


Prva koja se suočila sa optužbama da je veštica bila je Mijoljka, majka gročanskog sveštenika Petra Ninkovića. U julu 1704. meštani su je prvo mučili potapanjem u Dunav, a potom su je sa porodicom proterali iz Grocke. Zbog nanete nepravde Mijoljka se požalila tadašnjem mitropolitu Vićentiju Jovanoviću. Karlovački mitropolit zaključio je da je u pitanju obično seosko sujeverje, zahtevajući od vlasti da Mijoljki i njenoj familiji obezbedi miran život. Ipak, ona je sa porodicom ponovo prognana.


U arhivu Virovitičke županije nalazi se predmet Anice Paunković, koju su 1746. susedi optužili za veštičarenje. Proces protiv Anice Paunković vođen je godinu dana, jer se optužena branila. Da bi joj iznudili priznanje, Anicu su mučili time što su joj na intimnim delovima tela tražili satanin beleg. Pred okupljenima su je vezali za čekrk, rastezali su je i lomili joj kosti, i tek pošto su joj ispod polnog organa i pazuha zapalili sveće, Anica je priznala da je ,,satanina ljubavnicaˮ. Pošto je prisilno priznala da je veštica, Anica Paunković je 1747. na Gradskom trgu u Osijeku spaljena na lomači.


U Kotorskom arhivu nalazi se i italijanski popis žena mučenih 1800. godine zbog sumnje da veštičjim obredima more ljude. Četrdeset žena bačeno je u more, a one koje su preživele, bile su spaljene, jer se plivanje smatralo demonskim umećem.


Photo by Waldkunst from Pixabay
Photo by Waldkunst from Pixabay

O lovu na veštice pisao je i Vuk Stefanović Karadžić. U njegovim spisima nalazimo navode iz 1806. godine, koji govore o tome da je vožd Karađorđe Petrović sam spalio jednu ženu, dajući tako primer drugim srpskim gospodarima da u sopstvenim sredinama započnu sa istrebljenjem veštica. Prema sačuvanim zapisima, u selu Žabari u Pomoravlju, po Karađorđevoj zapovesti, Paunu Stanojević su zbog veštičarenja privezali uz ražanj i ispekli je između dve vatre.


Rudnički vojvoda Antonije Pljakić, inače Karađorđev zet, koji je ostao zapamćen po nadimku ,,Čovek- zverˮ, u Gurgusovcu (današnjem Knjaževcu), 1809. godine ispekao je babu za koju su mu meštani kazali da je po selu učinila mnoga zla. Karađorđe je svog zeta pohvalio za postupke učinjene u interesu države.


Karađorđe je ubrzo sagledao besmislicu lova na veštice, pa je u zakonik iz 1810. godine uvrstio i sledeću uredbu: ,, Ko bi se usudio veštice tražiti i ubijati i žene mučiti, kako su bivale ovakove budalaštine, ili u vodu baciti, ko bi učinio ovakvu ludost da se Serbima svet smeje, odsuđujemo mu: ono što bi učinio rečenim vešticama njemu da se učiniˮ.

Problem lova na veštice dočekao je i kneza Miloša Obrenovića. Posle pokolja dvadeset žena pod Bukuljom 1818. godine, bio je prinuđen da aktivira Karađorđevu uredbu. Tako je 1822. lično zaštitio izvesnu baba Hristu iz sela Božanje (tadašnja Kragujevačka nahija), koju su seljani zbog veštičarenja hteli da linčuju. Miloš im je poručivao da ,,žene ostave na miru, konačno prestanu s ludovanjem i počnu da se bave ozbiljnim domaćinskim poslovimaˮ.


Poslednji izveštaj o obračunima s vešticama datira iz 1841, iz Rače Kragujevačke. Likvidacija veštica u Srbiji je prestala krajem 19. veka.


Ipak, praznoverje, koje se u narodu vekovima prenosilo s kolena na koleno, nije moglo brzo i lako da se iskoreni, iako su, na ovako strašna postupanja sa ženama, oštro reagovale i crkvene i državne vlasti.


Prototip veštice


Veštice su zamišljane kao žene karakterističnog spoljnjeg izgleda. Smatralo se da samo starije žene mogu postati veštice i da ženske osobe sa izraženim anomalijama imaju dodira sa nečastivim silama. 

U našim krajevima mislilo se da su veštice uvek stare žene, krezube i ružne babe zle naravi. Takođe, to su bile i žene koje su imale zao pogled. Siguran pokazatelj da je žena veštica, bilo je ako je brkata, a isto je važilo i za žene koje imaju rutave noge. Među Srbima Krajišnicima bilo je uvreženo mišljenje da se veštice poznaju po tome ,, što su brkate, gustih obrva, idu pogurene i oči su im utonule u glavuˮ.

Photo by cocoparisienne from Pixabay
Photo by cocoparisienne from Pixabay

Dakle, veštice su najčešće bile stare žene, fizički slabe, siromašnog materijalnog stanja, lošeg društvenog položaja i zavisile su od materijalne pomoći zajednice- kao takve danas bi bile predmet sažaljenja, a u prošlosti su, ipak, bile izvor straha.

Načini mučenja veštica


Torture kojima su podvrgavane navodne veštice, bile su izrazito surove:


• Žene, smatrane vešticama, najčešće su završavale na lomačama.


• Takođe, bacane su u bezdane, bunare ili vodu.


• Za vreme Prvog srpskog ustanka veštice su kamenovane.


• Ponekad su veštice ubijane iz pištolja ili sečene noževima.


• Srpske veštice su pečene na ražnju, na hrastovim drvima, a njihov pepeo je odnošen iz naselja da se razveje na četiri vetra.


• Žene, za koje se sumnjalo da su u dodiru sa nečistim silama, bile su spaljivane, a njihovim mesom su, da se ne bi povampirile, hranjeni psi.


• Mučene su sledećim spravama: konjićem, bdenjem i njihanjem. Konjić se sastojao iz drvenog stola, postavljenog na stubove sa karikama. Veštica bi se položila na sto, a ruke i noge bi se povezale kanapom, tako da mučitelj može da zateže kanap po potrebi. Ako bi okrivljena priznala, mučenje bi prestajalo. U suprotnom, tortura ne bi prestajala dok ne bi izdahnula, pokidanih udova. Njihanje se sastojalo iz vezivanja okrivljene za ruke i držanje, tako obešene, iznad upaljene vatre. Ako ne bi priznala, mučitelji bi joj spuštali noge u vatru i puštali je da gori. Bdenje je bila tortura između dva druga mučenja: optužena bi satima visila u vazduhu, vezanih nogu i ruku.


• Vešticama su pomno ispitivali svaki delić tela da bi otkrili belege koji bi bili dokaz veštičarenja.


• Postojalo je verovanje da nečastivi svoje štićenice čini otpornim na bol, sve dok im se ne uzme kosa- zato su inkvizitori sve veštice prvo šišali do glave i brijali ih po celom telu.


• Neke žene su, znajući šta ih čeka, iskakale kroz prozore tamnica.


• Druge su padale u neku vrstu ludila izazvanog bolom, i tada priznavale najneverovatnije stvari.


Smatralo se da su veštice posebno opasne po moral zajednice, zbog čega su njihovi navodni zločini predstavljani takvim da ih je trebalo goniti uz mnogo manje ograničenja nego druge zločine. Tokom suđenja vešticama, događali su se neki od najekstremnijih vidova torture, sve dok optužena ne bi priznala krivicu. 

Zašto su zapravo veštice proganjane?


Onda kada ljudski um nije mogao da objasni neku nepoznatu, a opasnu pojavu, odgovor se svodio na zlu ženu u rukama demonskih sila. Na primeru veštica je ljudsko zlo doseglo svoj vrhunac. Progon žena, optuženih da su veštice, bio je uvertira za neke kasnije progone naroda ili verskih grupa. Samo jedna reč je ženu mogla koštati života, bez mogućnosti da se odbrani. 

Veštice su bile odgovorne za epidemije nepoznatih bolesti, za smrti dece, pomore životinja: „ Iako veštice nisu činile većinu stvari za koje su ih optuživali, mnoge od njih bi priznavale krivicu i na kraju poverovale u to da su istinske veštice. Među zla, koja su navodno izazvale, spadaju: nevreme, impotencija, neplodnost, oduzimanje mleka, bolest i smrt ljudi ili životinjaˮ.

Žene su činile više od 80% osoba optuženih da se bave vradžbinama u 16. i 17. veku. Činjenica da su iscelitelji uglavnom bile žene, učinila ih je lakim metama za optužbe.

Photo by thefairypath from Pixabay
Photo by thefairypath from Pixabay

Pošto su isceljiteljke često bile i babice, mogućnost da se posumnja u njih bila je još veća. Babice su bile u prilici da naškode novorođenčetu, a pošto je stopa smrtnosti dece u to doba bila visoka, sumnja je usmeravana direktno na njih.

Žene koje su javno pokazivale svoju seksualnost, takođe su često osuđivane da se bave veštičarenjem. Veštica je uglavnom bila oličenje nepotčinjenosti. Proganjane su prkosne, slobodoumne i razborite žene- one koje se nisu uklapale u sliku o muškim merilima ženskog ponašanja.

Žene su često vešticama proglašavali i njihovi muževi, pa čak i deca. U mnogim slučajevima su odrasla deca i njihovi supružnici pribegavali optužbi za veštičarenje da bi se osvetili majci koja nije odobravala njihov brak. Nekada su motivi optužbi za veštičarenje bili politički ili ekonomski.

Arhetip žene kao veštice oslikava njen marginalni društveni status u patrijarhalnoj sredini. Patrijarhalna zajednica se, pripisujući ženi mračna svojstva, oslobađala sopstvene negativnosti, iza koje su se skrivali mizoginija i strah od ženske moći. Pojam veštice se, u tom kontekstu, može razumeti kao demonizovanje žene radi njenog ponižavanja i postavljanja na ono mesto koje joj, po mišljenju patrijarhalne sredine, pripada.

Moderne veštice


Krajem prošlog veka, širom sveta dolazi do obnove neopaganizma i veštičarenja. Ovoga puta progona nema- buduće veštice se mogu slobodno obučavati na različitim kursevima. U Beogradu je to moguće učiniti u okviru dva postojeća kursa, a 2009. je u Velikom Gradištu održan Prvi svetski kongres veštica.

Današnje, moderne veštice, nisu više potčinjene i progonjene žene, već se promovišu kao one koje imaju muški um bez emocija, koje su pametne, senzualne i lepe, i izgledaju mlađe nego što zaista jesu. U intimnom su odnosu sa prirodom i slave datume vezane za promenu godišnjih doba. One su žene koje su osvestile svoju žensku seksualnost, međutim, često su same i retko stvaraju porodicu.

Photo by Comfreak from Pixabay
Photo by Comfreak from Pixabay

Dakle, bez obzira na to što je odavno prošlo vreme kada smo verovali u veštice, i dalje osuđujemo žene koje se ne uklope u norme patrijarhalnog društva.


Kada malo bolje razmislim, da smo kojim slučajem u 19. veku, progon me ne bi zaobišao. U tridesetim godinama nisam udata i nemam decu. Uživam u prirodi, a bogami, umem da budem i prkosna. Pritom, volim životinje, posebno mačke, sa kojima često razgovaram. Tada zasigurno ne bih izbegla lomaču, dok sam sada samo povremeno na stubu srama.