Žene srpskih velikana: One su bile inspiracija!

Foto: zenskikutak.rs

Jelena Lenka Dunđerski

Ona je bila velika ljubav srpskog pesnika Laze Kostića.

Rodila se u uglednoj i imućnoj porodici. Njen otac, Lazar Dunđerski, bio je proizvođač i trgovac žitom i veliki dobrotvor. Dosta je ulagao u obrazovanje svoje ćerke, pa je Lenka već sa dvadeset godina bila prelepa gospođića koja je govorila nemački, mađarski i francuski jezik, svirala klavir, putovala i bavila se sportom. Ovakva svestranost u to vreme nije bila dostupna mnogim devojkama. Zbog svoje lepote i velikog miraza imala je puno prosaca, ali nije želela da se uda ni za jednog od njih.

105960_110321s2_if.jpg

Foto: wannabemagazine.com

Njena lepota, mladost i obrazovanje bili su presudni da i Laza Kostić svoju ljubav pokloni upravo njoj. Bio je prijatelj njenog oca, pa se pri jednoj poseti upoznao sa prelepom Lenkom. Tog trenutka se rodila ljubav. Koliko je Laza bio opčinjen lepotom ove devojke toliko je i ona bila opijena pesnikom.
Međutim, razlika od trideset godina ih je delila, a ovu ljubav učinila jednom od najnesrećnijih ljubavi u srpskoj istoriji.

Kostić se stalno borio sa sobom, smatrajući nemoralnim da zaprosi toliko mladu devojku.

„Dve se u meni pobiše sile,
mozak i srce, pamet i slast...“

(Laza Kostić: „Santa Maria della Salute“)

Laza odlučuje da se povuče.
„Vijugav mozak održa vlast...“
(Laza Kostić: „Santa Maria della Salute“)

Ženi se ženom koju mu pronalazi Lenkin otac i na taj način stavlja tačku na svoju veliku ljubav.

Iako je „pobegao“ od te ljubavi, ona nikad nije prestala. Lenka je, takođe, patila. Posle Kostićeve ženidbe umire u dvadesetčetvrtoj godini.

Pesnik je ceo svoj život tugovao za njom. Iz te tuge je nastala najlepša ljubavna pesma srpske književnosti „Santa Maria della Salute“ inspirisana Lenkom Dunđerski.

„A naša deca pesme su moje,
tih sastanaka večiti trag;
to se ne piše, to se ne poje,
samo što dušom probije zrak.
To razumemo samo nas dvoje...“

(Laza Kostić: „Santa Maria della Salute“)

Ana Gutjar

Ana Gutjar je bila Nemica u koju se srpski pripovedač Laza Lazarević zaljubio kada je bio na studijama u Berlinu. Ona je bila ćerka gazdarice kod koje je Laza stanovao. Međutim, iako je ljubav bila obostrana, postala je jedna od velikih, nesrećnih ljubavi. Naime, Laza Lazarević je veoma poštovao patrijarhalno vaspitanje i smatrao je da će ženidbom sa Anom povrediti svoju porodicu.

Ana je bila inspiracija za delo „Švabica“ u kome je Lazarević pisao o svojim osećanjima prema Nemici, ali i o svojim dvoumljenjima i sukobima sa samim sobom.

Ovu pripovetku su Lazarevićevi savremenici smatrali „prvim gradskim ljubavnim romanom“.

Porodica u kojoj je odrastao mu je bila mnogo važna, pa je potreba da zadovolji njihova očekivanja i želje pobedila ljubav. Na kraju je ostalo delo „Švabica“ da svedoči o jednoj nesrećnoj ljubavi i da je sačuva od zaborava.

-profesionalno_odevanje.gif

Kosara Bobić

Kosara Bobić je bila velika ljubav pesnika Velimira Rajića. Međutim, ova ljubav je bila nemoguća, jer pesnik nije želeo da njegova bolest bude teret koji će nositi mlada devojka. Oboleo od epilepsije i tuberkuloze voleo je Kosaru bez nade da će sa njom provesti život. Ni ona nije bila ravnodušna prema njemu. Volela je da šeta sa njim Kalemegdanom, a on joj je često posvećivao stihove i pisao pisma. Međutim, i ovde je razum nadvladao srce.

Kosara se udala, a on ostao da pati bolestan i sam.

Dve godine pošto se ona udala za beogradskog profesora, nastala je jedna od najlepših i najemotivnijih ljubavnih pesama srpske književnosti „Na dan njenog venčanja“ koju je Rajić posvetio svojoj nesrećnoj ljubavi.

„I srušiše se lepi snovi moji,
Jer glavu tvoju venac sad pokriva,
Kraj tebe drugi pred oltarom stoji
Prosta ti bila ljubav moja živa"

(Velimir Rajić: „Na dan njenog venčanja“ )

Kako su njihovi savremenici govorili, Kosara nije bila srećna u braku. Uvek je slušala stihove Rajićeve pesme sa suzama u očima uz komentar da je sve vezano za njih dvoje sudbina. Mozda je sudbina i to što su posle smrti preneseni na beogradsko Novo groblje gde počivaju u susednim parcelama.

„I onda kada dođe ono doba
U kom će zemlja telo da mi skriva,
Čućeš i opet sa dna moga groba:
„Prosta ti bila moja ljubav živa!”

(Velimir Rajić: „Na dan njenog venčanja“ )

Milica Babić – Jovanović

milica_i_ivo.jpg

Foto: banjalučke.com

Jedini srpski nobelovac, Ivo Andrić, svoju veliku ljubav čekao je trideset godina. Svoja osećanja čuvao je u tajnosti. Bio je zaljubljen u ženu svog prijatelja, kostimografkinju, Milicu Babić Jovanović.

Nadao joj se godinama ne sluteći da će je svojim strpljenjem dočekati. Smatra se da je svoje delo „Jelena, žena koje nema“ posvetio upravo svojoj velikoj, ali zabranjenoj ljubavi.

„Znam da se svuda i svagda može javiti Jelena, žena koje nema. Samo da ne prestanem da je išcekujem!“
(Ivo Andrić: „Jelena, žena koje nema“)

Andriću se strpljenje isplatilo. Posle smrti supruga, Milica se udaje za pisca zbog čega se ova ljubav ubraja u najlepše ljubavi srpske književnosti. U braku su proveli deset godina, sve do Miličine smrti, 1968. godine.

Vida Ružić

Jedna od najlepših beograđanskih dama sa početka 20. veka ukrala je srce velikog srpskog pisca Miloša Crnjanskog. Vida i Miloš su se zaljubili na jednom predavanju na Filozofskom fakultetu u Beogradu kada je Crnjanski seo pored nje. Ova ljubav je često bila osporavana, jer je Vidina porodica imala nameru da je uda za oficira. Međutim, jačina njihovih osećanja je uspela sve da pobedi, a ljubav da potraje više od pedeset godina, sve do piščeve smrti.

Miloša je pratio glas da je ženskaroš. Međutim, koliko god da je voleo žene i da je uživao u njihovom društvu, svoju suprugu je obožavao. Postoje podaci da su njegove poslednje reči bile „vode“ i „Vido“. Posle smrti Crnjanskog, Vidin život je sasvim izgubio smisao.

vida_ruzic.jpg

Foto: tamoiovde.com

Nije još dugo živela. Jedina želja koju je navela u svom testamentu bila je da i u „smrti“ bude s Milošem. Međutim, ova želja joj ni danas nije ispunjena. On je sahranjen u Aleji velikana, a ona u svojoj grobnici.

Ove žene su inspirisale svojom ljubavlju. Zbog njih su nastala najlepša dela srpske književnosti. Postale su simbol velikih ljubavi, a priče o njima i njihovim životima su i danas aktuelne.


Aleksandra je zaljubljenik u srpski jezik i književnost i smatra da je jezik jednog naroda najveće bogatstvo koje se treba negovati i čuvati