Žene u ulozi serijskih ubica

FOTO: flickr

Dvadeseti vek je je vek biomedicine, epoha u kojoj su izumi poput vakcina, antibiotika, i sanitarne vode prekinuli, bar u razvijenim delovima sveta, jednu od najvećih ljudskih tragedija – smrt dece. Ali 20. vek je takođe vek zločina, era u kojoj su Holokaust, gulag, atomske bombe i industrijski ratovi pokazali sposobnost naše vrste da zlostavlja, muči i ubija. Ne znam šta bi trebalo da uradimo kako bismo sebi oprostili tu gnusnu istoriju. Vrsta koja sebe naziva umnom (sapiens), koja misli da je razumna, u kojoj mnogi vide sebe kao sliku i priliku samog Boga, moraće na neki način da ispašta zbog svih tih zločina jer, ako smo mi nada i savest planete Zemlje, onda smo i njena najveća sramota.

Sa sigurnošću se može reći da su muškarci protagonisti ovih zločina, oni su ti koji ubijaju, planiraju, organizuju i vode ratove, oni su izumitelji sofisticiranog oružja i nepodnošljivih taktika mučenja. Ne postoji u poslednjih sto godina ni jedna žena čiji se zločini mogu meriti sa zločinima protiv čovečanstva koje su počinili Hitler, Staljin, Mao ili Pol Pot. Tužno je što je agresivnost najočiglednija od svih ponašanja koja se pripisuju muškim hormonima.

Ubijanje je takođe jedna prvobitno muška aktivnost u kojoj se izdvaja jedna posebna grupa koju čine serijske ubice. Termin serienmorder je, navodno, prvi put upotrebljen 1930. godine i odnosio se na Pitera Kurtena, poznatijeg kao „vampir iz Dizeldorfa“, jer je pored 79 napada i silovanja, devet ubistava i šest pokušaja ubistva, jednoj od žrtava pio i krv. Uopšteno, serijski ubica je onaj koji počini tri ili više ubistava tokom određenog perioda, najmanje u roku od trideset dana, sa pauzama između svakog zločina.

_veb_novinarstvo.gif

Televizijske serije ne prikazuju stvarnu sliku istrage serijskih ubistava. Jedan od prvih koraka je određivanje psihološkog profila na kom zasnivaju istragu. Međutim, psihološki profil nije ništa drugo do statistička mogućnost i ako policija smatra da je taj opis istinit, kao što često biva na malim ekranima, onda postoji određen rizik da neće primetiti druge dokaze.

Većina serijskih ubica su mladi muškarci između 25 i 40 godina čija zanimanja, poput automehaničara i građevinskih radnika, mogu ukazati na visok nivo testosterona. To su poslovi gde je teško napredovati i zbog toga je visoko samopoštovanje i pozitivna ocena društvene i profesionalne situacije veoma retka. Ovi zločinci često imaju poteškoća u ostvarivanju društvenih i ljubavnih odnosa i obično su kivni na druge ljude koje smatraju odgovornim za sopstvene neuspehe.

Očigledno je, pak, da se mnoge serijske ubice, uključujući i žene, ne uklapaju u ovaj opis. Ovi zločini su srećom retki, i kriminalističke službe rade na jedan sistematski i organizovan način, ni približno sličan onim magičnim hapšenjima koja sprovode televizijski detektivi u pedesetominutnim epizodama serija.

480.png

FOTO: modern notion

Iako je 85% ovih ubistava počinjeno od strane muškaraca, postoji i nekoliko desetina žena koje se uklapaju u definiciju serijskog ubice. Neke od najpoznatijih u anglosaksonskom svetu su: Džejn Topan - medicinska sestra koja je ubila na desetine pacijenata krajem 20. veka; Bela Gans koja je ubila 25 osoba krajem 19. veka, nakon čega je nestala bez traga; Nensi Dos zvana „crna udovica“ - ubila je pet muževa, svekrvu, sestre, dvoje dece i majku, i Ajlin Vurno koja je ubila pet klijenata kojima je pružala seksualne usluge između 1989. i 1990.

Španija takođe ima svoju crnu hroniku. U skorašnjim serijskim ubistvima izdvajaju se slučajevi Enkarnasion Himenes i Remedio Sanćes. Enkarnasion Himenes osuđena je na 152 godine zatvora zbog ubistva dve starice i još 15 napada u Madridu, između aprila i jula 2003. godine. Njena namera bila je da od žrtava uzme novac i nakit. Remedio Sanćes kažnjena je sa 144 godine robije nakon što je 2006, u Barseloni, u roku od tri nedelje ubila tri starice i napala drugih pet. Uhapsili su je u lokalnoj kockarnici gde je trošila novac uzet iz kuća žrtava.

Encarnacion_Jimenez_Moreno.jpg
FOTO: Criminalia

Neuronauke pokušavaju da otrkiju kako funkcioniše mozak ovih osoba, kako jedan otac ili majka mogu i da pomisle na ubistvo sopstvenog deteta, međutim, još uvek nisu došli do nekog utemeljenog objašnjenja.

Različita istraživanja u kojima su analizirani profili žena koje su u SAD-u počinile seriju ubistava u poslednja dva veka, pružaju neke iznenađujuće podatke od kojih posebnu pažnju privlači činjenica da se profil ubica ženskog pola znatno razlikuje od profila muškaraca:

• Većina žena pripadalo je srednjem ili višem staležu.
• Skoro sve su poznavale svoje žrtve, dok su muškarci uglavnom ubijali nepoznate osobe.
• Najčešće su ubijale pomoću otrova, za razliku od muškaraca koji su koristili oružje
• Većina je živela u istoj zoni u kojoj su i počinile zločine.
• Glavni motiv bio je novac, suprotno od muškaraca čiji su motivi uglavnom bili seksualne prirode.
• Većina je bila visoko obrazovana za razliku od muškaraca.
• Većina je počinila između šest i 10 ubistava i pokušaja ubistva. Znatno veći broj od muškaraca.
• Njihova „kriminalna karijera“ trajala je znatno duže, možda zbog toga što su retko bile osumnjičene.
• Uglavnom su bile privlačnog izgleda.
• Dve trećine su bile u rodbinskim odnosima sa žrtvama.
• 44% žena ubilo je sopstvenu decu.
• Jedna četvrtina ubijala je stare i bolesne ili malu decu, one koji nisu mogli da se brane.
• 100% onih čija je verska pripadnost bila poznata bile su hrišćanke.
• Njihove profesije su različite, međutim najčešće su se bavile profesijama u vezi sa zdravljem (medicinsko osoblje) ili su bile zadužene za brigu o drugima, najčešće male dece.

U svakom slučaju, njihove profesije veoma se razlikuju od muških.

Ovo su neki od zanimljivih i neočekivanih podataka, ali ne treba zaboraviti da su serijska ubistva ipak „muški posao“.

IZVOR: Jot Down