FOTO: Facebook
Prije nekoliko dana dobijem poziv drage osobe da idemo na koncert grupe Van Gogh. Iskreno, kao poklonik rokenrola, bio sam nekoliko puta na nastupu našeg popularnog benda, ali od poslednjeg prošlo je već mnogo vremena. Privatno ih više ne slušam nešto mnogo, malo mi se muzički ukus u međuvremenu mijenjao, tražio sam neke nove muzičke izazove itd. O grupi Van Gogh nećemo mnogo trošiti riječi. To je jedan od najboljih i najkvalitetinijih bendova ne samo u Srbiji, nego u regionu, konstantno dobri, sa istom pozitivnom energijom, nimalo agresivnom, konstantno su prisutni na sceni, konstantno inovativni, promjenjeni, a isti, popularni i sa ogromnom dozom jedinstvenosti.
U poslednjih nekoliko godina, 5-6, su i bend za šire narodne mase. Prepoznali su ih da tako kažem i ljudi koji privatno i ne slušaju rokenrol pretjerano, ali ipak su ostali i za mene (koji sam po pitanju muzičkog ukusa nekad jako izbirljiv) vrlo zanimljivi, interesantni i nekako moji iz razloga što sam ih slušao intenzivno u jednom periodu života, bio na priličan broj nastupa i zato što su nastali u godini mog rođenja, što znači da smo na neki način vršnjaci, jer su sve pjesme nastale kad sam ja već postojao. I da se vratim na početak priče, iako sam mislio da više nikad neću biti na nastupu grupe Van Gogh, misleći da sam na neki način to prevazišao, na nagovor drage osobe, ipak sam otišao. Bez euforije, naravno, ali nešto me povuklo. Prvo emocije prema osobi koja mi je draga (širimo ljubav, ljudi), pomalo možda nostalgija za nekim danima kad sam išao na takve događaje, nostalgija za nekim danima koji su, bar sam ja tako mislio, prošli, ali...
Dolazimo na koncert na otvorenom. Ljeto je, obala rijeke Drine, vraćaju mi se sjećanja. Pa, čovječe, prije 10-ak godina sam bio na koncertu grupe Van Gogh na ovom istom mjestu! Doduše, bina je na suprotnoj strani od tadašnje. Silazim dole prema masi, taktovi poznati, već moje srce, glava i noge cupkaju, ide ,,Basna", stihovi poznati - ,,...od tog dana intenzivno gotivi se vuk sa zmijom, a liji nije jasno, ona samo misli glasno, VIŠE SE NE ZNA KO JE KO..." i vraćaju se sjećanja.
Tu sam se tada, kao klinac duge kose, na Đuletovu zapovjed sa bine ,,Šutkaaaa!", šutkarao sa ekipom, skakao bez majice, polivao pivom... Nisam mislio prilaziti mnogo bini, znam tamo su sada neki novi klinci, kao što sam tada bio ja. Gužva je, gurkanje, skakanje i sl. Nije mi do toga, ali djevojka me povukla za ruku i rekla: ,,Vodi nas što bliže bini". Opet me povuklo to ,,nešto", ne znam šta, nešto iznutra, nešto što je urođeno, duh dječaka, duh Petra Pana, urođena slatka nemirna energija, koja cupka u ritmu rokenrola. I krenuli smo kroz masu, s ciljem da idemo maksimalno blizu, koliko se može obzirom da smo zakasnili, a publika je već uveliko bila pozicionirana. Probijali smo se uz ,,izvin' te, oprostite, izvin' te, oprostite..." (replika iz jednog crtaća) do nekih 10 metara od bine, dalje nije moglo. Dobra pozicija, vidi se sve, prostora je bilo, okolo klinci, čak i oni poprilično mlađi od mene. Oni poskakuju, Đule i ekipa fleksibilni, malo više priče između pjesama nego što sam navikao, ali Đule šarmantan, zavodljiv, zna sa publikom. Iskustvo i urođen šarm rade posao maksimalno. Osjetio sam ponovo isti zanos, probudio se, skakutao uz hitove, nisam reagovao na Đuletovu zapovjed da momci u publici skinu majice, ali sam je onako, u sebi, skinuo i bio onaj isti dječak duge kose, iscjepanih farki, u kariranoj košulji, koji je nekad neobuzdano skakao na koncertima naših rok grupa. Ponovo sam ja bio ja, iskonski ja, pozitivan i energičan, dijete rokenrola.
U jednom momentu Đule kaže: ,,Sada ćemo svirati jednu pjesmu koja je nastala kad vjerovatno većina vas nije bila ni rođena, a većina ni blizu toga, Mamaaaaaaa...", a ja nekako posebno ponosan na sebe, kao dijete kad napravi nešto korisno, što sam ja ipak bio rođen kad su nastale sve pjesme grupe Van Gogh, pošto smo bend (nastao 1986) i ja kao što već rekoh vršnjaci.
Koncert grupe Van Gogh je bio sve ono što sma mislio da neće biti. Bio je nevjerovatan unos energije sa bine, duha, atmosfera koja je bila pozitivna, topla, nekako porodična. Bio je to jedan novi, a stari Van Gogh, gdje je Đule preuzeo ulogu koju treba da ima - vaspitača, uzora, primjera kako se ponaša na sceni i uopšte u životu, gdje u publici imamo roditelje sa djecom na ramenima, djecom koja imaju tek koju godinu (jednog malog dječaka u jednom momentu je Đule uzeo k sebi na binu i držao ga u naručju, kakva slika, za sva vremena), zatim tinejdžere. Njima se Đule obraća kao roditelj, da uče, da se vole, da šire ljubav, da roditelje što ranije ,,puste na miru" i osamostale se. Dok sam poskakivao, osjećao sam se kao razdragano, veselo, pomalo nestašno dijete na trambolini. Moje srce i duša su bukvalno pravili akrobacije na toj trambolini zvuka koji je dopirao sa bine.
Sutradan mi je osoba koja je bila sa mnom na koncertu, na Fejsbuk poslala snimak koji je pravio sam Đule, na kom u jednom momentu ja do struka iskačem iz mase, iako su ispred mene bili poprilično visoki klinci. Tada sam ponovo počeo da shvatam šta znači rokenrol shvaćen na pravi način, shvaćen kao ljubav, kao dobri duh, kao najpozitivnija energija, kao najljepši i najpozitivniji bunt, kao nešto što mene i moje istomišljenike izdvaja od onih koji nisu ljubitelji tog istog rokenrola, tog zvuka ljubavi i emocije, koji će za mene od rođenja, pa do smrti biti čista emocija, čista ljubav i pozitivna energija, najčistiji bunt, čisti biser, stvoren ljudskom rukom. Uvijek sam bio preslab za kik boks, ali očigledno ću uvijek i zauvijek biti dovoljno jak, prejak i dobar za rokenrol.
Po preporuci autora, poslušati kao bukvar rokenrola, pjesmu ,,Gile šampion" grupe Zabranjeno Pušenje).
Marko je geograf, poeta, prirodnjak, ljubitelj životinja, temperamentan, sanjar, buntovnik, partizanovac.
Pročitajte i:
Smrt humoru! Slavimo glupost
Ovo je jedno obično devojačko veče
Ovo su neobične smrti kompozitora
