Dojčinović u doba kokaina

Ove jeseni, u izdanju Samizdata B92, izlazi knjiga Šarić ‒ kako je balkanski kokainski kartel osvojio Evropu, mladog istraživačkog novinara međunarodne novinarske organizacije Organized Crime and Corruption Reporting Project (OCCRP) i Centra za istraživačko novinarstvo Srbije (CINS), Stevana Dojčinovića. Proglašena za jednu od najpopularnijih na ovogodišnjem beogradskom Sajmu, Dojčinovićeva knjiga pažljivo je struktuirani rezime dugogodišnjeg istraživačkog rada ‒ sopstvenog, ali i čitavog jednog uspešnog tima novinara, koji urednički predvodi.

Zamišljen kroz razvoj pet kauzalno izvedenih poglavlja (Droga, Novac, Misteriozni brodovlasnik, Političke veze, Crna Gora) uz spoljno formiranu okosnicu Predgovora i otvorenog Epiloga, tekst svojim glavnim odeljcima i šarmantno osmišljenim podnaslovima (Šareni baloni, Čovek koga niko ne poznaje, Radulović se vraća kući, Šta je bilo, bilo je) na simboličkom planu univerzalizuje konkretne kriminalne priče. Storije o narko ‒ kartelu, koji je iz Južne Amerike švercovao tone kokaina u Evropu, pranju prljavog novca zarađenog ovim putem, kao i poslovnim mahinacijama porodice Šarić, okosnice su za mnogo širu građu.

Šarić je samo jedan od reprezenata tema mapiranih duž Dojčinovićevog rada u tekstu knjige, i generalno uzeto, dosadašnjoj karijeri. Darka Šarića postavljamo za tačku preseka raznih dovršenih i nedovršenih afera (ukoliko afere shodno posledicama koje ostavljaju možemo smatrati dovršenim). Iako je naslovnica upečatljivo šarićevska, sadržina je daleko panoramskog tipa. Knjiga o Šariću, postaje tako i knjiga o Zoranu Ćopiću, Miši Banani, Nebojši Jestroviću, Miroslavu Miškoviću, dvojici IvicaTončevu i Dačiću, ali i mnogim drugim Šarićevim poslovnim partnerima.

redakcija_cinsa.jpg
FOTO: Članovi redakcije CINS-a (Anđela Milivojević, Branko Čečen, Bojana Jovanović, Jelena Vasić, Ivana Jeremić, Vladimir Kostić)

Novinar nam podrobno objašnjava kako je nakon akcije Sablja, balkanski kokainski kartel dosegnuo svoju kriminalnu ekspanziju. Prati i analizira jednu deceniju profesionalizacije balkanske mafije, koja je naučila da „pravi pare“, da se probija na strana tržišta i tada je osvojila Evropu. Objavljuje mnoštvo podataka pronađenih u zvaničnoj dokumentaciji raznih zemalja (Dojčinović je putovao i do američke popularne ofšor zone Delavera i Kolumbije), te se srećemo sa brojnom sudskom dokumentacijom, zapisima sa suđenjenja, izveštajima policija i obaveštajnih službi, fotografija, intervjua, akata iz poslovnih registara širom sveta, ministarstava i državnih agencija.

Razna lica koja defiluju pričom, podsećaju nas na najbolje izvedene junake kriminalističkih romana. Luiđi Rinela, inspektor milanske policije, prvi zapaža kuriozitet pakovanja kokaina u dečije šarene balone (istraživačkim diskursom: prepoznao je kriminalni rukopis), koji će mu biti putokaz ka daljem razotkrivanju Balkanskih ratnika ‒ mafijaške organizacije koja dela iz senke, nenametljivo, ali sigurno, bez ikakve težnje ka zločinačkoj samoreprezentaciji, koja je odlikovala pripadnike Zemunskog klana.

Nakon upada na jahtu Maui, urugvajska policija je zaplenila preko dve tone kokaina upakovanih u raznobojne balone. Šarićevo društvance konačno je napuklo. Prvi veliki udarac za balkanski narko ‒ kartel, doneo je suštinski gubitak kriminalcima, ali mnošto novih informacija organima reda. Maui, izmučen velikom olujom i prepunjen šarenim teretom, pokazao je da se centralna organizacija šverca nalazila u Srbiji, Crnoj Gori i Sloveniji. Filijale su raširene u nabavnim državama: Brazilu, Argentini, Urugvaju, kao i državama distributerima: Italiji, Španiji, Grčkoj.

Fond_Jug_Grizelj_7.jpg
FOTO: Stevan Dojčinović

Ekipa je nepristojno funkcionisala kao i svaka pristojna firma sa zaposlenim kadrom: Jedan deo ekipe je bio zadužen za koordinaciju ostalih članova i prenošenje konkretnih naloga organizatora grupe. Drugi deo činili su članovi koji su nabavljali kokain i prebacivali ga na prekookeanske brodove. Članovi posade i mornari od poverenja bili su važna karika u organizaciji, jer su bili zaduženi za transport kokaina do Evrope. Na kraju, poslednju „ruku“ u švercu činili su dileri koji su kokain prodavali na tržištu neke evropske zemlje. Tu su bili i blagajnici, delili plate, isplaćivali putne troškove, vodeći punu evidenciju o prihodima i rashodima firme.

Prvo poglavlje završeno je narativnim sužavanjem sa priče o švercu, distinktivnog razgraničavanja terminologije potrebne za dalje čitanje (poput objašnjavanja razlike između kartela i piramide) i međudržavnog akcionog plana, na onaj interni nivo ‒ Šarićev portret i podrobniju analizu situacije na ovim prostorima. Odviše simpatično, vratićemo se u 1991. godinu i Pljevlja, kada je dvadesetogodišnji Šarić ukrao u jednom marketu čajne kobasice, slanine, salame, čarape, eurokrem, kafu i pola kilograma gljiva.

Stevan Dojčinović složio je i načinio čitljivim silne rasute informacije o narko ‒ poslovanjima i pranju novca sa područja (ako mi dozvolite da se izrazim KST‒ovim žargonom) domaćice. Kako je jedan lokalni lopovčić prerastao u kriminalnog maga, minuciozno je zabeleženo u narednim poglavljima, shodno pristupačnim izvorima do kojih je novinar stigao.

Odeljci o pranju novca i političkoj pozadini prizivaju najuzbudljiviji čitalački ritam, jer i sam odeljak o drogi bez toga ne bi mogao da postoji. Međutim, ovo nije knjiga koja se brzo čita. Jednako nije knjiga koja se lako čita. I što je još važnije, ovo je knjiga koju ćete s vremena na vreme ispustiti iz ruke, sa određenim razlogom.

Bićete pozvani da posetite razne novinarske sajtove, pretražite tekstove od Pro Pablike do CINS‒a, zastanete i nekoliko puta se osvestite kako se svako zapisano slovo teksta u vašoj bližoj prošlosti zaista dogodilo, te nastavilo da se događa. Knjiga je poziv na reafirmaciju kritičke društvene svesti i ona neće nikoga prosto zabaviti. Ako vas ne zanima šta je trulo u državi Srbiji, bežte glavom bez obzira od ovoga štiva, jer će vam slojevito pokazati i dokazati koliko vam takva stečena rabota neće doneti ništa dobro u budućnosti.

>
FOTO: OCCRP

Dojčinovića ne zanima pripovedni dekor, ali ga suptilno katkad podmetne ukoliko mu se učini bitnim za oživljavanjem priče (isto je i sa humorom), nije zainteresovan za pisanje lakih žanrovskih nota, iako knjiga obiluje minimalističkim triler majstorijama (biće i ovde neobičnih baštovana, manekenki, u našem kulturološkom kodu pevaljki, bogatih naslednica svojih očeva, koje se otimaju oko mafijaša, kao i kod ostalih poznavalaca žanra), ne eksperimentiše izvornim dokumentima, već ih pisanjem predočava, objašnjava i čini prijemčljivijim i razumljivijim široj čitalačkoj publici.

_event_management.gif

Piščeva naracija je sve vreme ukotvljena u potrebi da se čitaocu saopšti informativna istina, a tek za njom sve ostalo. Sa druge strane, paralelno se uz samu obaveštajnu i edukativnu dimenziju teksta, otvara i ona intimno profesionalna, metanovinarska, te omogućava delu da vodi dvostruku komunikaciju ‒ sa onima koji treba da se informišu i sa onima čija je dužnost da informišu druge, a to svesno nisu činili. Ova novinarska knjiga priča Šarićevu priču, ali istovremeno vodi implicitnu polemiku sa svim strukturama i parastrukturama društva, zaslužnim za dugogodišnje prećutkivanje.

Iako nisam aktivni čitalac knjiga pisanih u domenu načela, oceniću da je Dojčinovićev prvenac utoliko izuzetan, pokazujući koliko je važno po sudbinu jedne javnosti i medija pridržavati se postulata novinarskog Kodeksa. Imao je Crnjanski jednu izjavu po kojoj bi sve što je najbolje u nas, trebalo poslati u novinare. Deluje mi da se od njegove rečenice, svet uopšte nije promenio onoliko koliko smo u promene ubeđeni. Stevan Dojčinović pokazuje kako, čak i danas u Srbiji, najbolji i dalje stvaraju najbolje novinarstvo. A priča o Šariću i njemu sličnima, uz Dojčinovića i njemu malo sličnima, prirodno se kako to samo životna priča ume ‒ nastavlja.