REJKJAVIK – ĐAVO (Povezivanje 2. deo)

Rak

Kada sam prvi put kolima prilazio Rejkjaviku, uočio sam jedan od simbola grada - onu „raketa“ katedralu. Mislim da se na srpskom zove Halgimurova crkva. Štrči po visini u odnosu na ostale aktere gradske panorame, ali daleko je od svetskog čuda. Sutradan kada sam joj prišao, vrata su bila zaključana. Nekog narednog dana takođe, ali turiste to nije sprečavalo da se šetaju okolo. Često bi sedeli ili ležali na betonu ispred - sa kamerama u rukama, kako bi napravili zadovoljavajući kadar. Građevina je lepa i zanimljiva, ali uopšte nije grandiozna kao što se predstavlja na Guglu. Nije ni visoka, već samo špicasta. Na Islandu postoji pet arhitektonskih tvorevina većih od nje, dok su većina katedrala po Evropi mnogo šire, duže i više.

Uveče sam ponovo tuda prolazio sa Šveđaninom i Islanđaninom. Pitali su me da li sam bio u bašti pored Halgimurove katedrale. Naravno da jesam. Sećam se da me je privuklo pedantno zelenilo i brojne instalacije koje sam ugledao iza kapije. Skulpture su bile blago rečeno neobične. Jedna od njih oslikavala je ležećeg čoveka koga je opkoračila krava, tako da je progutao celo njeno vime. Nisam siguran u simboliku. Sklonost riziku? Alavost? Niko ga nije dojio kada je bio mali? Povezivanje?

Nešto nije bilo kako treba sa tom baštom. Nešto je kamuflirala. U zemlji najlepše prirode sveta, ti pravilni drvoredi i travnjaci delovali su neprirodno. Dok sam gazio učinilo mi se da tlo nije najstabilnije. Pomeralo se jedva primetno, ali dovoljno da se zbunim i obratim pažnju. Pod mojim nogama nije bila zemlja, već tanka zemljana podloga postavljena preko te zemlje. Sastojala se od travnatih kockastih parcela poređanih jedna uz drugu poput slagalice. Primetio sam ivice između, pa sam jednu kocku podigao. Kratko sam je držao u ruci kao krpu i brzo vratio da neko ne bi reagovao.

Bio sam baš danas u ovoj bašti, ali ajde opet da uđemo. Dopada mi se to mesto. Neobično je.

Ne samo da je unutrašnjost iza kapije popločana travnatim tepihom, već i svako drvo krasi nekoliko desetina gnezda. Nikada ranije tako nešto nisam video. Posebno je čudno kako su ta gnezda relativno mala, a iznad nas su leteli veliki morski galebovi, pa sam se zapitao ko ih nastanjuje. Onda su mi objasnili.

p><p><p style=To nisu gnezda, već bolest. Drveće ima rak. Island nije njihovo prirodno stanište, i često se dešava da iz jedne tačke krene da raste mnogo grančica koje se brzo zaustave, presuše i ostanu tako zakržljale. Ti čvorovi izgledaju kao gnezda, ali ptice tu ne žive.

Hoće li drvo umreti?

Ne. Ima životni vek kao i ostalo drveće, samo što ga krase ti neobični detalji.

Sever je dramatičan, u zapletima i u raspletima.

Sekta

Prvog dana najjači utisak bio je taj što noć nikako da padne. Tokom osvetljenih sitnih sati prolazili smo glavnom ulicom, spustili se do luke i nastavili u meni tada nepoznatom pravcu, kada se na skromnom zelenom brežuljku pojavila siva crkva. Odmah sam pomislio - Demijan. To je ona crkva iz moje vizuelizacije. Tako sam zamišljao verski objekat iz Heseove knjige, pored kog je glavni protagonista Sinkler noću sedeo i slušao zvuk orgulja, da bi kasnije i započeo neobično prijateljstvo sa orguljašem Pistorijem. Šveđanin se složio sa mnom koliko je ta na prvi pogled obična crkva, u svojoj sivoći i jednostavnosti zapravo teška. Pomalo i drevna. Replika prošlog vremena danas razvijenih krajeva kontinentalne Evrope. Neko bi rekao da je katolička crkva od sivog betona na Islandu skrajnuta i nebitan gradski detalj, ne bi je ni primetio ... ali za mene je bila refleksivna. Okretao sam se za njom dok smo se spuštali dalje niz sledeću ulicu.

p><p><p style=Sinkler je znao da će se vratiti tom mestu kada ostane sam. Da je mrak mogao da se sruči na grad i da je mlađi, proživeo bi svog Demijana. Zaboravio bi da je identifikovanje sa fiktivnim događajem, upravo to – fikcija, a da je realnost mnogo konkretnija. Hese nije bio putopisac. Njegovi junaci prate jedni druge od crkve do krčme na drugom kraju varoši i to je jedini opis prostora. Nakon upoznavanja, duhovnim prožimanjem ulaze u fazu nadgradnje čime otvaraju pandorinu kutiju. Njihova interakcija skoro nikada nije čulna niti fizička. Ne može se izmeriti ili opipati poput materije. Pa tako i prostor oko njih postaje imaginaran i nejasan. Kako izgledaju te ulice? Kako izgledaju crkva i krčma? Koliko vremena treba da se stigne do kraja te varošice? Gde se varošica nalazi na mapi sveta? Odgovora nema ... fabula teče i bez njih, ali mene je to zanimalo. Nisam želeo da se ispostavi da su moje vizualizacije pogrešne. Ova crkva je bila znak. Video sam je pre nego što sam je video. Ja sam reinkarnacija nekog ko je bio povezan sa severom ... a i sa đavolom.

Dolazi sunčani vikend i vraćam se Demijanovoj crkvi. Niko me neće ubediti da se zapravo zove drugačije. Vrata su bila otvorena, a okolo žurba kao pred neku priredbu. Odrasli brzim koracima uvode unutra decu obučenu u bele odore i postavljaju ih na pozicije. Kada je počela muzika, odrasli su klekli na kolena i postrojili se kao neke zeke. Unutrašnjost je izgledala bajkovito i podsetila me je na jedno jutro u Viljnusu, kada sam sav nadahnut nakon nekoliko godina priželjkivanja napokon stigao u Litvaniju i ušao u jednu crkvu ... pa se setih i jedne noći u Berlinu ... i odjednom krenuh u sebi da pevušim pesmu We were here hamburškog benda Boy. Jedna od himni mojih putovanja, u spotu nedefinisane dramaturgije ima neki kadar koji me je podsetio na to što sam video. Nekoliko epoha i uspomena spojilo se u jednu sekundu. Već sam bio tu. Jesam li? Everywhere we've been, we have been leaving traces, they won’t ever disappear ... we were really here ...

p><p><p style=Htedoh da crknem od iznenadnog napada sreće. Sve što sam na Islandu radio, video i osećao činilo mi se jako važnim, čak i neophodnim. Da se ta misija nije izvršila, ostao bih negde zaglavljen. Prvi put sam tu došao i povezao se sa konkretnim prostorom i ljudima, što je povuklo niz konkretnih događaja, ali pozadina je bila tako transcendetalna. Percepcija Islanda je odstupala od linearnog poimanja iskustva. Pogodio me je osećaj koji mi u neurotičnoj svakodnevici izmiče i fali, a to je da moj život ima smisla. We were here, it was really love …

Uživao sam u šetnjama Rejkjavikom sa nepresušnom inspiracijom da se svuda zavlačim i obraćam pažnju na detalje. Jednom sam prešao nadvožnjak preko velike saobraćajne trake, ušao u mirnu stambenu zonu i tu ugledao još jednu crkvu. Bila je zaključana, ali kada sam joj prišao sa druge strane, primetio sam otvoreni podzemni ulaz. Unutra je sve bilo sređeno, skupo i opremljeno kao u konferencijskoj sali. Žena me je stepenicama povela gore ka centralnom delu uobičajenog enterijera sa dva reda klupa, velikim orguljama i krstom iznad. Rekla mi je da kada budem želeo da izađem, ne moram da se vraćam dole, već da prođem kroz vrata tog nivoa koja su zaključana samo spolja.

p><p><p style=Proveo sam neko vreme potpuno sam u toj prostoriji, stojeći pored orgulja. Razmišljao sam o intimi i tišini koju lako nalazim na Islandu i o tome koliko mi sve to prija i vraća sebi. Proživljavao sam mnogo dublje refleksije od onih koje su mi pružili haos, buka, bes i divljina nekih drugih nepoznatih ulica i metropola. Na Islandu sam bez žurbe i precizne vizije gde sam krenuo, uvek u pravo vreme stizao na pravo mesto. Okrenuo sam se i ugledao Demijana. Imao je sve karakteristike iz moje vizuelizacije, uključujući i nevidljivo lice. Obradovao me je trenutkom koji je izabrao da se pojavi. Bio sam spreman da smireno izgovorim Znam da si ti Đavo. Dugo to nisam želeo da prihvatim jer si Sinklera odbranio od Franje Kromera, ali kasnije su mi drugi otvorili oči i pomogli da uvidim. Franja je bio samo prolazni spoljni neprijatelj. Nagoveštaj da postoje dva sveta i da je prelazak iz jednog u drugi bolan ... ali ti si nešto drugo i mnogo opasnije. Ti si unutrašnji demon. Na kraju izgovara rečenicu „Sve što se od tada dešavalo sa mnom, bolelo je.“ a ipak te naziva svojim Prijateljem i Vođom. Sinkler je preuzeo tvoj lik, u ogledalu vidi tebe.

Demijan je ćutao, a ja sam sve više bio siguran da sam zalutao u prostorije neke sekte, pa sam krenuo ka vratima. Sa olakšanjem sam ih otvorio i izašao, znajući da će čim se zalupe ostati zaključana.

Kasnije kada sam Šveđaninu prepričavao svoje događaje, otkrio sam mu da mislim i da me je radoznalost dovela do sekte.

Sekta?! Hahaha, zanimljivo. Nije to bila sekta, već obična luteranska crkva. Ne postoje sekte na Islandu.

Izvini, nije mi bila namera da uvredim Island.

Znam da nije.

Đavo

Što volim što se na Islandu živi opušteno. Što volim što su neopterećeni i apa-drapa. Odem na bazen, izujem se u delu predviđenom za to i vidim da se moje patike ni po čemu ne izdvajaju od ostalih. Tamo ljudi ladno ne nose kupaće kostime koji su poziv na seks. U običnim šorcevima, gaćama i gornjim delovima, često sa naočarima za ronjenje preko očiju ili oko vrata - plivaju, skaču u bazen, banjaju se, jašu ergometar, rade vežbe ... zapravo oni uopšte tu nisu došli da poziraju i da nahrane svoj ego u slučaju da su cele godine vežbali. Došli su da se opuste. Nisam znao da to može. Doživevši to otkrovenje, svaki dan sam išao na bazen bez brige da će me nešto izbaciti iz orbite.

Onda izađem napolje onako blažen i oslobođen toksina, šetam ulicama ... svaku volim i svakoj tepam. Saživljavam se sa odsustvom sterilnosti, dinamikom boja i reljefa. Na prozorima bez zavesa poređane razne figurice, patuljci, ptičice, cveće. Odmeravam kućice od temelja do krova i vidim da neke imaju suteren, međupodzemni nivo sa dotrajalim i musavim prozorom. A onda prođem pored ulaza, gvirnem pozadi u dvorište koje niko ne čuva i gde niko ne laje, ali zato pobacano sve živo, od starudije do bicikli i gomila korova - toliko izdžigljalog da deluje kao južnoamerička paprat. Takvi prizori su me ohrabrivali i svakim danom sve više povezivali sa Islandom. Ne volim snobizam i pretencioznost. Dopada mi se što ih zabole da sve bude kako treba i na svom mestu.

p><p><p style=A tek što volim što po gradu ne postoje šoping centri i butici Luj Viton, Dior, Prada ... i ostala mesta gde se đavo oblači. Trenutno ne mogu da se setim naziva još brendova nad kojima bih sproveo egzekuciju, inače bih rado nastavio da ih nabrajam u pogrdnom kontekstu. Vrlo je oslobađajuće. Imaju naravno šoping centar negde u gradu, najveći je valjda van grada, ali tamo naravno nisam išao. Ja sam konzumirao vazduh, vodu, nebo i ljude besplatno.

Jednom sam usred noći izašao iz hotela i umesto da se vratim pravo u stan da spavam, čistina i vidljivost okruženja me je inspirisala da istražujem. Želeo sam da verujem da ispod svog tog blagostanja, bezbednosti i spokoja, spava đavo. Sever je uvek bio misterija, mesto gde se sve trese od netransparentne morbidnosti. Knut Hamsung, pa Bergmanov Sedmi pečat kada smrt dolazi u Švedsku, pa Pisma iz Norveške Isidore Sekulić, pa ... iskreno ne znam šta još da navedem kako bih zvučao pametno. Oko mene su bili građevinski objekti od tamnog lima - tako obični i kockasti, a tako nordijski. I dalje ne znam da li su to bile stambene zgrade, poslovne, hoteli, magacini ... ali verovatno od svega po malo. Uradio sam ono što u Gruziji i Jermeniji nisam smeo. Zavlačio sam se svuda gde sam mogao, preko prolaza do otvorenih garaža ... i u jednom delu video skrivene stepenice obojene grafitima kao u nekom getu. Kao u Njujorku, Berlinu, Beogradu ... ali niti je smrdelo na mokraću, niti je pas zalajao, niti se neko iznenada pojavio da me uplaši, niti je po uglovima bilo izmeta. Đavo se skrivao. Možda je van grada u nekom vulkanu.

Đavo spava u ljudima, s tim što u nekima kada se probudi, bez blama mu dozvole da se otelotvori. Oslobode ga kroz kreativnost. Koliko na Islandu ljudi čitaju i vole umetnost! Na svakom ćošku do kasno otvorene knjižare, biblioteke, barovi sa velikim policama knjiga ... a u glavnoj ulici u jednom prolazu stoji natpis „galerija smrti“ i strelica da se tuda prođe. Tamo sam zatekao kućicu galeriju sa glavom krave na ulaznim vratima. Saznao sam da je to studio gradskog umetnika koji je otkad je saznao da ima HIV, postao opsednut smrću - pa pravi slike, instalacije i aplikacije za majice sa satanističkim motivima i ostalim morbidnim obeležjima. Zamislite da u Srbiji neko progovori da ima HIV, to pretoči u umetnost i postane deo vizuelnog identiteta strogog centra grada? Neko bi bacio bombu.

p><p><p style=Ali ni Islanđani nisu cvećke. Tokom moje posete neko je na sred neke manje raskrsnice bacio glavu od ovna. Sveže odsečenu sa sve krvlju u vratnom delu, pa su prišle ptice i krenule da je komadaju, a turisti su to slikali. Priča je krenula da se prepričava i kruži po gradu. Desilo se ujutru, a već popodne je stiglo i do mene, kao u nekoj islandskoj verziji Pop Ćire i pop Spire. Odeš u prodavnicu i čuješ Zamislite šta se desilo ... Stvarno? Ne mogu da verujem! Imam i sliku, pokazaću ti ... A sve tako benigno i slatko da ne možeš interakciju da ispratiš bez osmeha i simpatisanja. Islanđani mnogo vole ljude i tolerantni su, prijemčivi i prijatni. Nakon nekoliko dana, počeli su sa mnom da dele gradske priče. Postao sam deo kuloara, zbog čega me je u naletima obuzimala prostodušna euforija. Tamo turisti brzo razviju osećaj pripadanja lokalnoj zajednici. Barem je u mom slučaju tako bilo.

Samo ... Neće valjda da se pročuje i gde sam sinoć bio? Iju!

Nedostaje mi Island.


Prethodnu priču o Islandu možete pročitati ovde.