RIGA – Baltik ne postoji

Latentni hipster

Jedan stoji i puši cigaretu, a drugi hramljući ide ka njemu. Obojica prljavi, u poderanoj tamnoj garderobi i raspalim patikama, sa krvoločnim unezverenim pogledima. U ulici gde mi je bio hostel, od ranog jutra patrolirali su ljudi zveri i gledali me kao vukovi jagnje. Sa mapom u ruci, brzim korakom skrenuo sam levo u sunčani bulevar Aspazijas, a iz njega ušao u najcentralniji gradski park. Tamo su travnjaci zeleni i udobni kao tepih, kanalom plove kajaci, a mostići su ukrašeni katancima čuvarima ljubavi. Sve je delovalo evropski i umiveno, kao na zapadu Starog kontinenta, ali samo kratko. Čista scenografija se zaprljala još jednim neplaniranim protagonistom u mojoj baltičkoj priči. Na klupu pored, bez pitanja, sela je žena u retro teksas jakni i pantalonama, sa minivalom, šiškama ala '90 i kvarnim zubima. Kao da je izašla iz vremenske kapsule. Nije mi se dopala, niti mi je prijao dijalog koji je na silu pokušala da vodi sa mnom. Uporno se ničim izazvana dovijala pantomimom jer ne zna engleski. Da je bila muško, uplašio bih se. I ona i huligani iz prve rečenice, zagorčali su mi slatkoću Baltika svojom pojavom. Takve ljude nisam viđao u Litvaniji i Estoniji.

p><p><p style=Neotkrivena egzotika dela sveta koji sublimira različite istorijske, političke i geografske obrasce, prvi put je prikazala svoje istočno, periferno i neumiveno lice. Ima nečeg grotesknog u tom Baltiku. Spoj Skandinavije i Istočne Evrope, nekadašnji SSSR u Evropskoj uniji. Tri zemlje i dalje nevidljive na turističkoj mapi Evrope. Ko tamo ide i da li uopšte postoje? – bio je jedan od komentara na moj izbor da ih posetim. U Litvaniji i Estoniji sam bio svež i još uvek radoznao, pa je svaki utisak bio u superlativu, dok me je Letonija usled istrošenosti i nervoze inspirisala na nešto drugo. Apstrahovao sam njeno bajkovito naličje koje isijava iz starog grada i centralnih ulica, i poželeo susret sa prizorima svakodnevnog života i periferijom. Moja priroda mi ne dozvoljava da budem jedan od onih turista što prvo popije kafu ili kapućino, a onda ode da se slika ispred neke globalno izbrendirane znamenitosti. Isprovociran sam da naglasim nešto tako očigledno, izjavama poznanika što tvrde da se ja smucam po predgrađima nepoznatih zemalja zato što sam latentni hipster, i da bih, kada bih imao više para, ozbiljnije radne obaveze i manje fleksibilan godišnji odmor, jednom leti odlazio na more u Grčku i možda tokom proleća ili jeseni obilazio neki poznati grad gde mi se dnevne aktivnosti ne bi razlikovale od miliona turista koji su već pregazili te ulice, trgove i parkove. Ne bih video ni R od Rige i nikada ne bih napisao nijedan putopis. Nikada nećemo ni saznati da li su u pravu.

Jedan od simbola letonske prestonice je 42 metra visoka statua podignuta u čast vojnika stradalih u borbi za oslobođenje. Postavljena je na betonskoj osnovi na sredini duguljastog parka koji sam napuštao bežeći od krezave žene. U blizini sam ugledao najveću pravoslavnu crkvu na baltičkim prostorima i ušao unutra da se sakrijem, a nešto kasnije sam stigao i do lobija Letonske akademije nauka. To je jedna od onih staljinističkih zgrada čiji se poslednji spratovi postepeno sužavaju, a na samom vrhu imaju veliki špic poput onog za koji se Supermen uhvatio kada je spašavao Empire State Building u crtanom filmu. Takve zgrade viđao sam u Varšavi i Bukureštu, a čuo sam da ih ima i u Rusiji. Zaključio sam da je u Letoniji mnogo toga veliko, visoko i najveće. Posebno ako se poredi samo sa svoje dve baltičke sestre.

p><p><p style=Ulazim u turističku organizaciju sa pitanjem koji deo Rige je najsocijalniji i najprljaviji. Da li imaju močvare, straćare, cigan male, napuštene fabrike, monotone socijalističke stambene blokove, devastirane i opscene predele ... i kako se stiže do autentičnih prizora tranzicionog istoka? Zatečena radnica, smerne pojave, nesigurno mi je tihim tonom umesto odgovorom, uzvratila pitanjem Zašto me to pitate? Moj posao je da turiste uputim na najlepša mesta u ovom gradu. Odgovorio sam joj da nisam raspoložen za komercijalnu turu. Nagledao sam se UNESCOvog nasleđa prethodnih dana u Talinu i Viljnusu, a i juče u Rigi, pa sam se zasitio. Ovo mi je najverovatnije poslednji dan ovde. Želim hard core. Našla se u nebranom grožđu. Iz pogleda sam čitao da bi najviše volela da može da pritisne dugme za alarm ili pozove obezbeđenje da me izbaci. Napravila je tužan i ugrožen izraz lica kao da je blagajnica u banci, a ja lopov koji joj preti pištoljem. Diskretno je udahnula, a zatim dohvatila i otvorila neku ogromnu mapu. Ovo je mapa za biciklističke ture koja pokriva najšire urbano područje Rige. Najstariji stambeni soliteri zidani tokom komunizma nalaze se na zapadu, kao i na krajnjem jugu grada. Tamo možete stići tramvajem. Zaokružila ih je olovkom i obeležila stanice, a onda zastala i sa osmehom pokušala da mi pokvari plan. A da li ste razmišljali da posetite Jurmalu? To je najpoznatije odmaralište na Baltičkom moru. Možete brzo stići vozom sa centralne stanice. Danas je sunčan dan, zašto ne biste otišli na plažu?

Obični ljudi

Metroa nema, a drumski saobraćaj potvrđuje utisak istočnosti i periferije. Tramvaji retko nailaze i sporo se kreću. Na stanici su stariji domoroci koji se ne razlikuju skoro uopšte od onih koji kod nas popunjavaju gradske stanice i pijace. Udaljavam se i sedam na stepenice pored nekog kućerka. Prilazi mi krupna mačka, čupavog krzna pomešanih nijansi i neodoljive lepote. Hteo sam da je pomazim, ali plašio sam se da bi pobegla, pa smo se samo posmatrali.

p><p><p style=Obični ljudi i ja vučemo se ka jugu Rige kroz bulevar Krasta iela paralelnim sa rekom. Preko puta mene sedi neki debeljko čiji stomak viri ispod majice, a pored žena sa korpom punom povrća. Spora vožnja u nepoznatom pravcu vratila me je u prošlost. Prisetio sam se čestog osećaja umora i frustriranosti, koji me je pratio godinama kada sam nakon predavanja na Filozofskom fakultetu išao do Zelenog venca da čekam bus za Studentski grad. Na onoj stanici ispod Meka, preko puta rinfuza i nekadašnje pijace, uvek sam se osećao jadno i nesnađeno. Kao najprosečnija individua, skeptična po pitanju svoje blistave budućnosti. Neću valjda i ja biti jedan od onih običnih ljudi ... u običnim cipelama ... na običnim poslovima. Poznavao sam svaku stanicu, ali nisam znao da li će me skoro svakodnevno prelaženje tog pravca dovesti do neke sigurnosti.

U Letoniji, naprotiv, stanice su mi bile nepoznate, ali ishod vožnje pored njih dok na nekoj ne siđem, nije me brinuo. Stihijska relacija ka neuhvatljivom cilju, nije mi determinisala život, a diploma Filozofskog fakulteta, koliko god se opirao da priznam, izgleda da ipak jeste. Neznanje da li ću, kada i gde stići tog nepredvidivog jutra nije bilo teret u grudima, već bestežinska nit radoznalosti. Zašto oduvek, sa svakom neizvesnošću, nije moglo da bude tako?

O pozadini pasije za predgrađima izmeštene zemlje, iliti periferijom periferije, nisam želeo da mozgam. Prepušten impulsu koji me je nasumično vodio, sišao sam na jednoj od stanica i ugledao ono što sam i očekivao – pseudo Novi Beograd. Obične zgrade, obične klupice i obične parkiće. Prešao sam ulicu i krenuo ka rečnoj obali, prolazeći stazom između dva široka stambena solitera čiji se zadnji bočni deo graničio sa šetalištem tik uz reku. Ili sam zaista otišao predaleko ili Letonci ne prepoznaju potencijal reke. Nije bilo ničega, ni elementarne infrastrukture. Ni sladoled da kupim, a kamoli iznajmim bicikl, popijem piće na nekom splavu ...provozam se na ringišpilu, uhvatim patku i osvojim nagradnu vožnju. Možda su me razmazili sređeni novobeogradski i zemunski kej, pa nisam odmah uočio da smirenost, tišina i aljkavo zelenilo tog dela obale Daugave ima svoje prednosti. To je upravo ono što sam želeo – identitet periferije i njen autentičan odraz. Nema ni ljudi. Jedino je neka žena stajala na travi blizu vode, a prošao je i neki običan dečko kog sam zamolio da me slika.

p><p><p style=Setio sam se jedne poznanice koja je kolima prošla kroz sve tri Baltičke zemlje na putu za Helsinki. Rekla mi je da u Letoniji nije videla bukvalno ništa. Samo zelene livade i po koju napuštenu kravu. Posle, kada je u Helsinkiju posetila zoološki vrt, susret sa kokoškom doživela je egzotično. Moj utisak o Baltičkim zemljama ipak je drugačiji. Jako mi se dopadaju. Dok nisam bio u Izraelu, putovanje njima bilo mi je najdragocenije i još uvek ga revidiram i uživam da ga se setim. Talin je najlepši grad koji sam ikada video, Viljnus me je inspirisao da napišem prvi putopis, a Rigu sam zakasnelo zavoleo – nakon što sam osvestio da je bila kolateralna šteta moje duševne dioptrije.

Jug grada nije mi zadovoljio apetit za ruglom i apokalipsom, pa sam krenuo ka zapadu. Tamo se nalazi četvrt opkoljena polukružnim bulevarom, zvana Imanta. Projektovao sam da ću tamo zateći mnogo betona, rđe, cigli, raspalih sportskih terena i lokalnih dripaca kako šetaju pse, puše marihuanu i šire strah oko sebe. Letonija je jedina Baltička zemlja gde sam prepoznao creepy stranu urbanog identiteta. Prođe ulicama po koja osoba senzibiliteta sličnog Rusima negativcima iz filmova. Ipak, ishod podugačke vožnje kroz zelenu Jurmalas gatve, na putu ka Imanti, srušio mi je očekivanja. Pojavio se klinički centar obrasao bršljenom, veliki supermarket i sportski centar staklenih zidova. Zgrade u blizini bile su očuvane i niske. Riga kao da mi se obratila rečima Prestani da mi tragaš za prljavim vešom! I šta ćeš ovde?! Sem ako nisi krenuo kod lekara, na trening, u nabavku namirnica ili u goste – zalutao si. Priznao sam poraz, seo na prevoz u suprotnom smeru i truckao se do železničke stanice dobrih pola sata. Do danas sam zaboravio osobu koja je sedela pored mene u tramvaju, ali sećam se da smo nešto pričali. Obične reči ... iz običnih usta ... u običnim pričama.

Baltik ipak ne postoji

U vozu za Jurmalu upoznajem mladu mamu u čijem krilu sedi plavo dete. Kulturno, na tečnom engleskom jeziku objasnila je gde da siđem. Slatka mama, slatko dete, a bogami i slatka Jurmala. I to već na prvom koraku. Ulica prepuna tezgi drvenih kućica, gde se prodaju slatkiši i oprema za plažu, dovodi do čudesne šumice u kojoj dizajn, mašta i kreativnost, posetioca ubacuju u ulogu Alise u zemlji čuda. U hladu visokog drveća nalazi se restoran dvorac od zelene drvenarije, a preko puta brdašce zemlje obraslo travom i cvećem, ukrašeno brojevima i skazaljkama poput velikog časovnika. Zvuk gitare i umirujućeg glasa vodi me dalje – ka suncu i nedogledu. Tu, nadomak početka peščane plaže, starija žena svira gitaru. Ona nije ni ludi šeširdžija ni kraljica herc. Njeno karakterno lice na kom se prepoznaje letonski zapad, nordizam i odmerenost reflektuje realnost koja pripada samo njoj. Ne pozajmljuje svoju ekspresiju zarad pažnje ili sažaljenja. Ne gleda ni u koga, sem u imaginarnu tačku ispred sebe. Čujem, a mogu i da osetim, da joj je sa svakim otpevanim stihom duša lakša i čistija, isto kao i meni sa svakom napisanom rečenicom ovih nevidljivih putopisa. Ne radi to zbog publike i para. Njeno sviranje je terapeutsko.

p><p><p style=Plaža je fascinantna. Prostrana, pesak čist i topao, voda nedefinisane nijanse. Sunce sija humanim intenzitetom i – ne bih da zvučim patetično, ali – miluje. Da, bukvalno miluje i umereno greje. Ne peče, ne izaziva lučenje znoja i ne tera ljude u hlad. Naprotiv, izvlači ih napolje u središte necenzurisanog radijusa svojih zrakova na fer play. Kačket i krema sa zaštitnim faktorom su suvišni. Nama, strancima sa juga kontinenta, takva neagresivnost sunčanog avgustovskog dana skoro da je nepoznata. Na plažama severa fokus pažnje je predstava neba, a ne mora. Voda je muljevita i desetinama metara plitka, daleko od idealne, ali kontekst je egzotičan. Dok sam šetao plićakom levo–desno i slušao onu meni intimno tako važnu pesmu, sa stihovima Nikad grupa nikad dvoje, to ne uspeva kod mene, koraci kad četiri noge u balansu kao dve stvaraju poteze jače nego ikad pre ... primetio sam da me neka devojka sve vreme posmatra sa smeškom na licu. Odlučio sam da iskoristim njeno simpatisanje, pa sam joj prišao i zamolio je da me slika. Odjednom su plažom protrčali njeni drugovi i dobacili She wants to have sex with you! Nešto kasnije su se vratili i počeli da mi se približavaju toliko da su me na trenutak zbunili, a onda su me zagrlili i okrenuli se ka njoj kako bismo se svi zajedno slikali. Ne znam da li su bili lokalci ili turisti. Jurmala je oduvek bila elitno mesto. Nakon Napoleonovih ratova, ruski vojnici su se tu oporavljali i odmarali, a tokom Sovjetskog Saveza kada je počela izgradnja betonskih hotela, članovi vrha partije popunjavali su većinu mesta i u hotelima i u drvenim kućicama podignutim u art nouveau stilu, po kojima je Jurmala karakteristična. Nekada omiljena destinacija za odmor Brežnjeva i Hruščova, sada je mnogo atraktivnija turistima sa zapada. Između ostalog i zato što im, za razliku od Rusa, ne treba viza.

p><p><p style=Dok sam napuštao plažu, spopala me je iluzija zadovoljstva. Istripovao sam se da sam srećan i ponosan, ali nije mi bilo dovoljno da taj osećaj zadržim samo u sebi. Aleksa pita samog sebe Gde si bio na moru 2013. godine? Aleksa odgovara U junu na Krimu, tadašnjoj Ukrajini, a u avgustu u Letoniji. Tako avangardna letovanja niko nema. Zar ne? Aleksa Aleksi potvrđuje Tako je. Svaka ti čast. Divim ti se. Prolazeći pored bašte kafića, telefon mi se nakačio na otvorenu WiFi mrežu i oglasio. Video sam da mi je tadašnji cimer pisao na WhatsApp-u da me pita nešto za račune, pa sam se u odgovoru raspisao deleći utiske sa putovanja. U Letoniji sam na moru. Ja sam kul. Da li poznaješ ikoga ko se brčkao u Letoniji? Jel da da sam ekscentričan? Oduševi se! Helooou???! Zašto si ravnodušan??? Oduševi se pička ti materina. Znao sam da se obraćam na pogrešnu adresu, ali tada je to bilo jače od mene. Odlučio sam da na Baltik stavim tačku i sutra krenem put Belorusije. Tamo imam drugove koje sam upoznao 2012. godine na bugarskom primorju i kada bih ih realno posetio ako ne dok sam boravio u susednim zemljama.

p><p><p style=Sunce je na izmaku. Do noćnog autobusa za Minsk ostalo je još nekoliko sati. Tokom poslednje šetnje prolazim ponovo starim gradom i zaustavljam se ispred, možda, najpoznatije građevina u Rigi – Kuće crnoglavih. Googlujte Rigu i pojaviće se dve narandžaste fasade belih ivica ukrašene motivima secesije. Ispred, u podnožju skulpture franačkog vođe Rolanda, ulični svirači izvodili su performans, a iza se izdizala ona nepojmljiva gromada od crkve Svetog Petra. S ove tačke gledišta, taj prizor mi je neprocenjiv i voleo bih da opet stojim na istom mestu i uživam u pogledu. Tada, samo sam se okrenuo i nastavio dalje. Iako sam mislima već bio u poslednjoj evropskoj diktaturi – Belorusiji, nisam želeo da propustim bliski susret sa primercima arhitekture po kojoj je Letonija prepoznatljiva u svetu. Art nouveau građevine statiraju u neposrednoj blizini starog grada, istočno od parka gde me je zlostavljala teta zastrašujuće pojave iz prvog pasusa. One najreprezentativnije se, kako kažu, nalaze u ulici Alberta iela. Poslednji sat u Letoniji proveo sam gledajući sove, paunove, orlove, lavove, nage žene i muškarce otelotvorene kroz gipsane oblike na fasadama. Među njima se kriju i oblici koji podsećaju na prisustvo masona. Mom oku su tada promakli, ali posle sam o tome čitao na internetu i video sliku. Takva arhitektura podsećala me je na aristokratski Beč i slične građevine Centralne, Zapadne i Severne Evrope, ali ipak se razlikovala jer je istok. I to ne bilo kakav istok. Neki tamo istok na severu, blizu Skandinavije koji je nekada bio pod Sovjetima, a danas je u Evropskoj uniji. Već sam imao sličnu rečenicu u ovom tekstu, zar ne?

p><p><p style=U hostelu su me dočekali kao heroja. Vlasnik je stao sa mnom ispred mape grada da mu objasnim gde sam sve bio u toku dana. Pasionirano me je slušao i na kraju pružio ruku. Rekao mi je da sam najuporniji i najoriginalniji turista koji je ikada posetio Rigu. Lepotica što tu radi nije smela ni da pisne. Pognute glave, izbegavajući kontakt očima, poslušno mi je donela stvari iz ostave nakon upućenog signala. Lice joj je bilo crveno kao da je ceo dan plakala. Skeptičan zbog čudne atmosfere i međuljudskih odnosa na tom mestu, po povratku u Srbiju potražio sam taj hostel na internetu. Ispostavilo se da ne postoji.

Posvećeno Jeleni Leli Jovanović


Prvi deo možete pročitati ovde.


Od istog autora:

TEL AVIV - Beli medved u Africi
BERLIN 2015 - Vezivanje