Snimaj to ponovo, Alehandro!

FOTO:cinemavine.com

Ne mogu da lažem, moj filmski ukus oformili su vodeći reditelji mejnstrim Holivuda. U svoju odbranu mogu da kažem da su u pitanju bili vodeći reditelji mejnstrim Holivuda iz njegove poslednje zlatne ere, na prelazu između osamdesetih i devedesetih godina prošloga veka. Dakle, Depalma, Skot i Kameron, uz polovično „slabo mesto” za Spilberga. Kopola, Pekinpo i Lamet pripadali su nekim prošlim decenijama, dok je Skorseze, u trenucima kada sam počeo da pravim svoje prve filmske kolekcije, možda već bio prešao svoj zenit. Devedesete su mi u tu kolekciju donele Finčera, Mendesa i ne mnogo toga još.

Novi milenijum bio je još sušniji, ali je iznedrio jednog istinski velikog kolosa iza kamera, Kristofera Nolana. Druga decenija 21. veka je, sa jedne strane, postala dekada „slučajnih pogodaka” kada su u pitanju kvalitetni režiseri mejnstrim Holivuda u pitanju. Sa druge strane, postala je to dekada mog potpunog sazrevanja kao filmofila kroz jasno profilisanje zahteva od parčeta celuloidne trake kojem odlučim da posvetim svoje sve dragocenije slobodno vreme. Takođe, postala je to i era najvećeg reditelja kojem sam imao čast da budem savremenik.

Alehandro Gonzales Injaritu je već neko vreme bio tu. I poput Nolana, nije imao slab film. Baš kao i njegov britanski blokbaster parnjak, bio je „čovek-film”, sam pišući, snimajući i producirajući svoje filmove sa, po pravilu, isprepletanim scenarijima. Mada, za razliku od nešto mlađeg Kristofera, američki Meksikanac je svoj imidž izgradio na teškim dramama i turobnoj atmosferi, retko izlazeći iz okvira matičnog žanra.

Prvi iskorak je bio najbolji prošlogodišnji i ponajbolji američki film u poslednjih desetak godina, neverovatni „Čovek ptica”. Autorionična komedija sa (tek) primesama drame donela je preko očekivanu slavu Alehandru i njegovom timu, kao i konačni izlazak iz senke „umetničkog” reditelja na svetlo sveta velikih budžeta. Pred Injarituom je bila prostrta staza od žute cigle da njome sigurno zagazi i osigura svoje mesto među besmrtnicima. On je to učinio bez greške, odlučnije i žešće nego ikada do sad, vešto balansirajući između oprobanih recepata i nečega sasvim novog, divljeg.

_veb_novinarstvo.gif

Za razliku od „Birdmana”, „Povratnik” se nije skrivao u senkama maglovitosti trejlera. Od prvog trenutka bilo je jasno da će u pitanju biti žestok film, sniman u eksterijeru, sa najosporavanijim glumcem svoje generacije u glavnoj ulozi. Mada, nakon dva i po sata vratolomne akcije postaje jasno da glavna uloga u „The Revenantu” zapravo i nije mučeni Leonardo Dikaprio, već sama divljina.

Divljina američkih i kanadskih zabiti.

Divljina u ljudima.

Divljina u svakom od nas.

A ta divljina udara žestoko, direkt u glavu, i to već nakon dva-tri minuta uvoda. Sličan recept je upotrebljen i kod „Čoveka-ptice”, ali ovde spušten gard neće biti praštan. Scena napada indijanaca na logor američkih trgova kožama će vas nokautirati i pre isteka svojih pet-šest minuta celuluoida koliko (samo) zauzima. Injaritu će u njoj baciti sve što ima i zna sa samopouzdanjem koje će vam oduzeti dah i to nakon što će vam izbiti sve zube pogotkom u „staklenu” bradu. Švenk, rez i kamera iz ruke dvostrukog (a daće Bog i trostrukog) direktora kinematografije Emanuela Libeskog, uz neverovatnu Alehandrovu koordinaciju desetina statista i glavnih glumaca, sama po sebi bila bi vredna svih zanatskih „oskara”, sve i da se „Povratnik” tu završio.

A nije.

I predivno što nije.

Za to se pobrinula neograničena sloboda scenarija survival avanture sa primesama istinitih događaja koju je genijalni reditelj i scenarista Injaritu imao na svojoj strani. Dakle, na vama je da se rasteretite razrade likova i kompleksne priče, pošto je osnovna potka radnje odnos dobrog i lošeg i motiv za osvetom, sa vrlo izvesnim i predvidljivim krajem, koji je jasan od samog starta. To će verovatno, na žalost, (opet) maestralnog Dikaprija (opet) koštati „zlatnog dečaka”, ali će Hardiju doneti barem nominaciju za ponajboljeg negativca u poslednjih nekoliko godina na velikom platnu, baš kao i pohvale ostatku kastinga predvođenog sjajnim naturščicima.

Glumci su odlični kao i uvek kod Injaritua, maksimalno uravnoteženi, ali kao i uvek kod Injaritua, oni nisu glavna stvar. Glavna stvar je divljina, ali čak ni ona ne predstavlja onaj vršak koplja koji se u vaše grudi zabada sa prvom odapetom indijanskom streloma na obali reke, a završava u surovom obračunu „jedan na jedan” na obali jedne druge reke posle dva i po sata neverovatne avanture.

Glavna stvar je što će se ta strela bukvalno zabiti u vas i što ćete deo te tuče biti upravo VI.

the_revenant_55ae0f2fc4f6b.jpg
FOTO: Mega blog

Gledaoci.

Naime, Alehandro Gonzales Injaritu uspeo je da posle vek i kusur filmske istorije najzad u onoj ultimativnoj želji svih sineasta od braće Limije do današnjih dana.
Alehandro Gonzales Injaritu je „Povratnikom” najzad i do samog kraja obrisao granicu između realnosti i filma.

Svojom kamerom, montažom, fotografijom, efektima i minimalističkim saundtrekom učinio je da se osećate kao da ste vi traperi na koje juriša indijanska konjica, da se zastrašujuća ženka grizlija dva puta uzastopno ostrvljava baš na vas, a ne na najvećeg živog glumca bez „oskara”, kao i da mislite da vi umesto njega padate niz vodopade ledenih reka i provalije Stenovitih planina. Ali tu Alehandro Gonzales Injaritu neće stati. Uvući će vas još dublje, još čvršće nego njegov zemljak Kuaron sa „Gravitacijom”. Postaćete deo svake scene, svakog razgovora, sagledavaćete svaki pejzaž ili uski komadić neba između vrtoglavo visokih krošnji zimzelenog drveća. Osetićete svaku pretnju vatrenim i/ili hladnim oružjem, pojmićete svu gadost Hardijevog lika, pogodiće vas svaka nasilna smrt kako čoveka, tako i divlje životinje u filmu, i kroz sve to ćete proći vrlo intenzivno.

To će vas umoriti, iscrpeti, a mnogima će to biti previše, možda čak i zamorno.

Meni nije i nikada neće to postati, jer ja ću svaki sledeći Injarituov film očekivati sa nestrpljenjem.

Pretraživati jutjub za novim, sumanutim trejlerom.

Pratiti sa kojim će se glumcima udružiti.

Koju će temu obraditi.

I želeti da nikada, ali baš nikada, ne prestane da radi ovo što radi na način na koji radi.

Jer to čini savršeno.



Betonski pastir čuva svoju ogradu, a velegrad ga zove na svoje visoke platforme.


Pročitajte i:

Moja najkraća drvena bojica
Riga – Kolateralna šteta Baltika
Nik Kejv – Horor poeta