Ubi klasika, mlada damo!

FOTO: Centar Film

Pošto sam, po već utvrđenoj navici, sedela na kraju ili početku, kako se uzme, trećeg reda, morala sam da pomerim svoje krakate udove u momentu kada je pisac prilazio improvizovanoj bini. Okrenuvši se cela, nisam dobro izračunala kolikom brzinom se stari kretao. Precenjujući njegove godine i dužinu već pređenog puta, vratila sam se u prvobitni položaj malo ranije, nego što je trebalo. Tako su moje noge postale neočekivana prepreka o koju se pisac doslovno sapleo i poleteo napred. Na svu sreću, uspeo je nekako da se održi i da se ne prospe sav uzduž i popreko onog blistavog parketa.

Naravno, cela sala se u tom momentu pogledima okomila na mene. Odviše sklona blamčinama, nisam znala kako da odreagujem, pa sam se jednostavno zaledila i zabuljila u prijateljicu koja nije mogla da prestane da se smeje. Nakon sto se stabilizovao, gosn Mihailović se okrenuo ka meni i mirno, kao kroz šalu dobacio ,,Ubi klasika, mlada damo”. Priča može da se nastavi bulatovićevski, ali i ne mora.

Međutim, iako tako deluje na prvo čitanje, Pastirica ipak nije ispala najveća seljanka u anegdotama (ako se to tako uopšte može nazvati) o Dragoslavu Mihailoviću. Postoji jedna mnogo gora, ona koja pokazuje da pravi pisci nikada ne mogu biti previše daleki jedni drugima, čak i kada na prvi pogled nimalo ne liče. Prosto zbog toga što se na drugoj strani, preko puta njih, obično nalazi ono što je primer nepromašive gluposti i nepremašivog zla.

Dragoslavu Mihailoviću se dogodilo nešto što se prvo desilo Borisavu Stankoviću. Boru je svojevremeno tužila Marika Jeminović, vranjska Ciganka, koja je sebe prepoznala u liku Koštane. Veliku hajku protiv pisca vodili su novinari, kojih se Bora nije klonio. Tako je i u izjavi za Politiku, potpisanu 11. marta 1927. ironično zaključio o slučaju sa samozvanom junakinjom da ,,svaki čovek u Vranju, koji se zove Mitke, ima prava da traži tantijemu”.

Bora_Stankovi_mlad.jpg

Mihailovića je tužila Milena Stefanović, pedesetosmogodišnja penzionerka iz Ravne Reke kod Ćuprije, udovica rano preminulog rudara, koja je otključala sebe u liku glavne junakinje Petrijinog venca. Štampa je bila revnosno zainteresovana, kao i u Borinom slučaju, te je lice srednjovečne seljanke sevalo sa naslovnica revijalne štampe. Dragoslav Mihailović u intervjuu za Vreme, januara 2011, govori kako mu je ovu tužbu namestila UDB–a, preko advokata udbaša koji je postupak i pokrenuo.

U tužbi, mnogo puta citiranoj, pisalo je: ,,Za lik Petrije prvorednog tuženoga Dragoslava Mihajilovića je inspirisao život tužiteljice Milene Stevanović, seljanke iz Ravne Reke”. Greške koje možete uočiti u navodu nisu moja omaška pri kucanju. Advokati nisu tačno zapisali ni piščevo prezime, niti prezime svoje branjenice – što ih nije zaustavilo da postupak razvlače dugih trinaest godina, optužujući pisca da je Mileni naneo duševni bol, ukravši njenu ličnu sudbinu.

U novinama se moglo pročitati kako je Mihaiović 1973. letovao u Ravnoj Reci, pa boravio u Mileninoj kući. Tamo je razgovarao sa njom, ali je ponešto i zapisivao. ,,Zapisivao!”, prenosili su senzacionalisti. Milena je novinaru TV Revije izjavila da nema nameru nikoga da tuži: ,,Dragoslava mi pozdravite i kažite mu da se ne ljuti. Novinari me svašta pitaju, a ja moram da im odgovaram na pitanja”. U Praktičnoj ženi dolazi februara,1982. objava kako je Stefanovićeva ispričala Mihailoviću svoju zlu sudbinu, svoj nesrećni život i da je ta priča postala izvorište romana.

U Posveti koja je usledila, tužioci su videli osnovu za pokretanje sudskog postupka. U prepisu posvete od strane advokata, stojalo je: ,,Bez tvoje pomoći, Milena, teško bi ostvario ovakav jedan roman”. Novinar Praktične žene zaključivao je kako Mihailović ovakvim rečima direktno optužuje sam sebe: ,, Ne treba reći da je javnost listom na strani Petrije, na strani Milene Stefanović. To je jasno. Milioni ne mogu da pogreše u oceni pravičnosti”.

dragoslav_mihailovic_005_530x320.jpg

Bilo je i onih koji su pisca branila u javnosti. Među takvima se posebno isticao Vidosav Stevanović, koji je u intervjuu Milu Gligorijeviću rekao kako prava Petrija, ona Petrija iz Petrijinog venca, kao žena epske snage, kada bi postojala u životu, nikada ne bi tužila Dragoslava Mihailovića. Stevanović je pisao:

,,Pisac sedi na optuženičkoj klupi sve dok mora, ustaje da nešto objasni, pokušava da priča o estetici i čistoti umetnosti, biva prekidan i vređan. Pred njim defiluje iščašen, apsurdan svet ,,svedoka” koji svoje zaumne besmislice neumorno trpa u zapisnik. Po hodnicima mu prilaze klimave spodobe i ,,ispod ruke” nude svoje načete, izmišljene ili stvarne biografije. Sve liči na košmar, a stvarno je glupo i zadudara”.

web_novinarstvo_3.jpg

Mileni Stefanović, koja nije želela da se u ovom sporu neosnovano bogati, trebala je jedna naknada, pravična, koja bi joj omogućila da do kraja života bude zbrinuta. Tražila je dvadeset miliona dinara od pisca, isto toliko od Centar–filma, producenta Petrijinog venca, toliko i od Televizije Beograd, tj producenta istoimene serije. Ali, tužioci su išli još dalje, pa se postavljalo pitanje da li će ovolike pare smanjiti bolove siromašnoj i čestitoj ženi. Tragikomično je Mihailović morao dokazivati da detalj o sečenju pupčane vrpce uopšte i nije čuo od Milene, već od neke druge žene, na drugom mestu i u drugo vreme.

Dragoslav Mihailović, za razliku od Bore Stankovića, nije želeo da daje nikakve izjave o samom procesu. Umesto njih, dobro sam zapamtila stilizovan transkript razgovora, u kom pisac komentariše kako je Tito za Srbe bio strašniji od Hitlera i bilo koga drugog, a na sagovornikovo ,,Pa ipak su ga voleli”, odgovara: ,, Obožavali su ga! Glupi Srbi, koga nisu obožavali! Ali narodno obožavanje, moram da dodam, i ne znači mnogo ako imaš uza se sve moguće novine, televiziju, radio, svakovrsno, neprekidno javno uzdizanje u nebo, a to imaju svi diktatori. I svugde su diktatori i bili obožavani. Ne treba da se osećamo previše krivim zbog toga”.

petrija.jpg

Gligorijeviću je rekao da su neki istaknuti kritičari, koje naziva postpodernističkim, brutalni u tezi da su nekadašnji borci protiv režima i književnog neukusa izlapeli. Danas kada je sve izlapelo, verovatno je i najlakše biti postmodernista. Kao da je bitno.

Mnogo je više, od običnog zapinjanja noge, potrebno da bi se jedan klasik ubio. Još više od toga da bi se dogodilo moderno ubistvo. Samo klasik može da ubije klasika. Ostali su seljaci za anegdote, pa makar i za samo par romantika koji još uvek ne koriste tviter, a pomalo ipak pišu u karakterima.

Sa druge strane, zar nisu svi klasici već odavno mrtvi?

Jedna istina više, nije potrebna romanticima.

Ovo je tekst za njih, baš zato što u njemu ama baš ništa nije romantično.

Pastirica