Uhvaćena duša...

Foto: clubber.rs

Branislav 'Brajan' Rašić je Novak Đoković svog posla. A njegov posao je onaj iz snova. Zvanični fotograf najvećih svetskih rokenrol zvezda. Stonsi, Makartni, Gilmor, samo su neka od imena koje je ovekovečio svojim aparatom, što na bini, što van nje. A među njima i mnoge koji više nisu sa nama. Uključujući tu i čoveka koji je svet zabavne muzike iz temelja drmao od trenutka kada je u njega stupio do časa kada ga je, uz eksploziju novog albuma napustio početkom ove godine.

Jedan, jedini, neponovljivi, Dejvid Dankan Džouns.

Bouvi.

_veb_novinarstvo.gif

Ako vas put ovih nedelja nanese do jedne od retkih svetlih tačaka beogradskog „kulturnog života”, nove zgrade Kinoteke u Uzun Mirkovoj, spremite simboličnih 300 dinara i odvojite dobrih sat vremena za jednu od najboljih izložbi fotografija koje je ovaj grad video.

Belgrade to Bowie. By Brian Rašić.
Otimanje_duse_2.png
Foto: belgradian.com

Ne dajte nikome da vas omete. Ni pasivnim blagajnicima, ni hiperaktivnom obezbeđenju, kao ni upravi Kinoteke koja paralelno sa ovom sjajnom izložbom održava raznorazne druge potpuno nevezane manifestacije u istom prostoru.
Sačekajte. Iskulirajte. Udahnite duboko. Odmaknite se. Zanemarite malo konfuzno poređana najveća platna i krenite redom. Od onih prvih, crno belih slika sa početka osamdesetih.

Sa ONE turneje. „Serious moonlight”. Trenutka rađanja svetske mega zvezde pop muzike. Zvezde u svakom smislu te reči. Muzički. Stilski. Ljudski. Čoveka razuzdane, često većini perverzne energije. Energije koja prosto isijava iz Rašićevih negativa pretočenih u platna. Isprva suzdržane, a sa protekom vremena i dolaskom treš devedesetih, sve snažnije i samopuzdanije energije. Energije koja će vas naterati da se na galeriji vraćate i gledate iste slike više puta. Da poželite da i zidove vaše sobe krase reprodukcije ovih slika.

Da, slika. Ne fotografija. Fotografije nikada do sada nisu bile ovako žive, ovako zračile. Kao da je višestrani umetnik tik iza njihove površine. Kao da će svakog trenutka iskočiti iza Brajanovog platna u koje ga je zatočio i zapevati nešto sa „Outside” ili poslednje, „Reality” turneje. Kao da nije zauvek otišao, već je i dalje tu, u nekom engleskom zamku i piše novi konceptualni album koji će još jednom izmeniti svet i muziku oko nas.

Kao da sva ova odavanja počasti u prethodnih 6 meseci dolaze kao posledica konačnog uvažavanja i slavljenja njegovog lika i dela za života, a ne nakon njegovog (ipak) prepranog završetka.

Uf...

Bouvi nikada nije posetio Beograd. Barem ne za života. Morao je da ode da bi došao. Na kraju ga nije doveo neki od naših zloglasnih „rok menadžera”. Učinio je to jedan super-Srbin, majstor svog zanata, veliki fotograf. Doneo nam ga je u svim mogućim formatima, iz različitih faza 40-to godišnje karijere. Uhvaćenog u prelome svetlosti kroz prizme svog fotoaparata i otisnutog na platna. U tri dimenzije.

Dužini.

Širini.

Vremenu.

Večnom vremenu.


Betonski pastir čuva svoju ogradu, a velegrad ga zove na svoje visoke platforme.