
Na našem portalu volontiraš skoro dve godine. Prošao si put od novinara, preko asistenta do urednika. Možeš li da izdvojiš neke ključne momente u dosadašnjem radu na portalu iSerbia?
Izdvojio bih intervju sa Aleksandrom Josipovićem, posle koga sam počeo praksu na portalu. Tako sam, pre svega zbog ljubaznosti i pristupa tadašnje urednice, moje mentorke Katarine, odlučio da se posvetim novinarstvu. Dosta mi je značilo i to što sam ubrzo proglašen za novinara meseca, a nedugo posle toga postao asistent.
Izabran si za saradnika sa najvećim doprinosom rubrici Vesti za 2018. godinu. Kako je ovo priznanje uticalo na tvoj rad i u kojoj meri te je motivisalo za neke naredne uspehe?
Svaki put kada neko prepozna vrednost u nečijem radu, autoru donese satisfakciju i motivaciju za dalji rad. Međutim, kada to priznanje dobijem od sajta, to nosi sa sobom posebnu težinu. Kurs koji sam dobio kao jednu od nagrada za to priznanje mi je pomogao da otvorim sebi neke nove poslovne prilike.

Po čemu se uređivanje rubrika razlikuje od pisanja tekstova? Da li je rad sa novinarima doneo neke nove izazove ili si spremno dočekao sve što uredništvo donosi?
Kada sam kao novinar prijavljivao teme, rubrike su davale neki okvir unutar kog sam mogao da pišem o stvarima koje me zanimaju, sâm sam odlučivao o temama. Kasnije kao asistent, pa sada kao urednik, dobijao sam priliku da se susretnem sa temama koje nisu moj izbor, a za koje nisam ni pretpostavljao koliko su zanimljive, dok ih nisam spoznao kroz tekstove drugih. To je bogatstvo rada sa ljudima.
Kroz vreme dok sam bio asistent, dobijao sam da radim deo zadataka koje mesto urednika sa sobom nosi, ali to je kao gledanje kroz vrata koja su pritvorena: vidi se samo deo sobe; dovoljno da se ima predstava, ali nedovoljno da se sklopi slika. No, izazovi su sastavni deo ovog posla i ne treba ih se pribojavati, jer svaki donosi lekciju.
Novinari tokom prakse često žele da se usmere na jednu ili nekoliko srodnih oblasti i da pišu tekstove koji su na neki način povezani. Međutim, tvoji tekstovi su raznovrsni i na osnovu njih se ne može lako zaključiti da ih je pisala ista osoba. Kada bi morao da biraš samo jednu oblast o kojoj bi pisao, koja bi to oblast bila i zašto?
Hvala, drago mi je da moji tekstovi odaju utisak da ih nije pisala jedna osoba. Kao neko čija su interesovanja rasuta na sve strane, teško mi je da odaberem jednu oblast. Međutim, ako već moram, izdvojio bih oblast prava.
Kao student, često mi se dešava da mi je određena oblast toliko zanimljiva, te da pomislim da je šteta da još neko to ne sazna. Dosta ljudi pravo smatra dosadnom oblašću, da je naš fakultet za bubalice, pa i nema neko interesovanje da istražuje. Zato bi mi bila ideja da prostim jezikom kroz čitljivu formu približim zanimljivu ideju običnom čoveku. Ako nekom to još bude od koristi, utoliko bolje.
Student si Pravnog fakulteta, aktivno trčiš, urednik si naše rubrike Vesti... Sve to si uspeo da uskladiš sa brojnim hobijima, volonterskim aktivnostima i honorarnim poslovima. Kako mlad čovek uspeva da spoji sve (ne)navedene aktivnosti i postoji li savet koji bi nam pomogao da se bolje organizujemo?
Univerzalni savet ne postoji, zavisi gde „zaškripi". Smatram da današnje generacije nemaju strasti prema hobijima, da nisu zainteresovane mnogo. Ako neko nađe nešto što ga dovoljno interesuje da to zavoli, vreme, novac i ostalo prestaje da bude problem, jer to nešto postaje prioritet u odnosu na druge stvari.
Kao u pesmi Ako stanemo tu: „Neka ljubav vuče stvari, nema love, al ne mari (...)". Pritom, ako smo dovoljno dobri u tom hobiju, lova će doći pre ili kasnije.
Već četiri godine trčiš. Trčanje je odavno postalo bitan deo tvoje raznovrsne svakodnevice. Na koji način je trčanje promenilo i upotpunilo tvoj život?
Pored fizičke promene, donelo mi je još izazova. Počne tako što npr. zacrtam da ću istrčati 30 minuta, pa pogledam koliko sam istrčao, bude na primer 5 kilometara i 800 metara. Iako je gotov trening vremenski, ipak hoću da dodam još 200 metara, da bi celina bila kompletirana. Smatram da je to način razmišljanja koji u životu vodi ka uspehu.
Sa druge strane, dva maratona sam trčao potpuno nepripremljen, a treći, za koji sam se dugo pripremao, istrčao sam mnogo gore od planiranog. Ta iskustva su me naučila da nastavim dalje, uprkos bolu koji neće prestati dok ne završim. Pored toga, trčanje normalnim danima rasterećuje i problemi izgledaju mnogo manji posle dobrog treninga.
Isto tako, donelo je dosta putovanja, otkrivanja, pre svega, gradova u našoj zemlji, ali zahvaljujući trčanju i mom timu, bio sam u Ljubljani i Parizu. Za kraj, nešto što svakako ne smem da preskočim, donelo je mnogo poznanstava i drugarstava.
Kao student Pravnog fakulteta često učestvuješ u debatama posvećenim različitim temama. Na koji način debate mogu da nam pomognu da argumentovano izrazimo svoje mišljenje i unapredimo veštinu javnog nastupa?
Pored samopouzdanja i savladavanja treme, jedna potcenjena vrlina koju debata donosi je ulaženje u ulogu protivnika. Rasprava se ne svodi samo na argumente, već i na predviđanje protivničkih argumenata i smišljanja odgovora na njih, kao i to kakav će odgovor oponenta biti na vaše argumente. Posebno je zanimljivo kada debater dobije da zastupa stav sa kojim se ne slaže. Sve u svemu, to je još jedan odličan način za proširenje vidika.
U slobodno vreme čitaš i pišeš poeziju. Možeš li da podeliš sa nama naslov knjige koja je najviše uticala na tebe?
Zavisi na koji period života se odnosi pitanje. Kao srednjoškolac, dok me je dekadencija privlačila, to je bila Bodlerova knjiga „Cveće zla“. Sâma po sebi ta knjiga me nije privlačila, ali uz pomoć profesora sam uspeo da uvidim skrivene poruke i da se povežem s njima. Posle toga me je privlačila popularna psihologija. Knjiga koja mi je obeležila tu fazu je definitivno „Moć podsvesti“ Džozefa Marfija.
Sazrevanje je donelo moju želju da izađem iz okvira jedne teme koja me je godinama okupirala, pa sam počeo nasumično da čitam knjige raznih žanrova, kako bih otkrio koji mi najviše leži. Tako sam se, između ostalog, bacio na klasike, najviše zato što me je bilo sramota što neke od njih nisam čitao, preskakao sam lektiru (smeh). Tu bih izdvojio „Majstora i Margaritu“.
Osim što voliš da slušaš muziku, želeo si da naučiš i da je stvaraš i zato si naučio da sviraš gitaru. Možeš li da nam preporučiš album kojem se uvek rado vraćaš i koji bi svako trebalo da barem jednom presluša?
Album By the way, moje omiljene grupe Red hot chili peppers. Pored toga što sadrži pesme za svako raspoloženje, grupa je sazrela u odnosu na prethodne albume, a i priča iza tog albuma je zanimljiva. Najbolje je ispričao pevač Entoni Kidis u svojoj autobiografiji, koju preporučujem ljubiteljima ovog benda.
Kada bi Aleksandar na jedan dan mogao da bude lik iz omiljene serije ili najdražeg filma, koga bi odabrao i zašto?
Bez mnogo razmišljanja, Harvi iz serije Suits. Za njega sam se odlučio, pre svega zbog kvaliteta koje pokazuje u svom poslu i uspeha u saradnji sa drugim ljudima. Pored profesije, zajednička karakteristika nam je i brza reakcija na kritične situacije, koja se često graniči sa ishitrenošću.
Uskoro završavaš Pravni fakultet. Imaš li jasne planove za budućnost ili bi više voleo da te život iznenadi i donese neke nove prilike?
Planovi svakako da postoje, ne bih mogao sebe da zamislim bez ambicija. Međutim, kao i do sada, prepuštam se toku događaja i ne sumnjam da će na kraju ishod biti najpovoljniji po mene. No, ne dam da me to zavara, već aktivno radim na tome.