Ljupka Mirković-Dubajić: Hobi određuje našu posebnost
Privatna arhiva

Ponela si titulu Najboljeg prevodioca Prevodilačke radionice za engleski jezik 2018. godine. Da li si ovako nešto očekivala i šta za tebe predstavlja ovo priznanje?


Najbolji prevodilac Prevodilačke rubrike za engleski jezik u 2018. godini, kako to laskavo zvuči. Svaki put kad se toga prisetim, odmah se nasmešim i bude mi milo. Iskreno, nisam očekivala nikakvo priznanje, pogotovo ne jedno ovakvo i morala sam više puta da pročitam obaveštenje da bih zaista poverovala u ono što je pisalo. Ja prevodim tekstove zato što volim susret sa novim otkrićima, zato što svaki put nešto novo saznam i naučim. Znači mi kada neko prepozna moj trud i moju posvećenost prevođenju jer se uvek trudim da pronađem pravu reč i da što vernije prenesem značenje teksta budućem potencijalnom čitaocu.


Neretko nailazimo na olako shvatanje prevodilačke profesije, a biti prevodilac nije nimalo lak poziv. Šta za tebe predstavlja prevođenje? Ko je prevodilac zapravo, a koja je uloga prevođenja i u čemu leži njegova veština?


Prevođenje je veština. Prevođenje je igra. Prevođenje je izazov. Svaki tekst donosi nešto novo, bilo da je reč o izmaštanom literarnom svetu i njegovom viđenju iz ugla pisca, bilo da je reč o korporacijskim tekstovima, punih saveta i racionalnosti.  

Prevodilac je mađioničar koji žonglira rečima.

On mora da pronikne u sve nijanse teksta, od sintakse i morfologije do semantike, ali i da bude pragmatičan. Prevodilac dok prevodi treba da se stavi u ulogu čitaoca, odnosno prirodnog govornika kome svaka rečenica treba da bude jasna i da deluje da je spontano sročena, tek kao da ju je upravo izrekao njegov nevidljivi sagovornik, a ne neki neznanac koji govori potpuno drugim jezikom.


Čitaocima iSerbie si pružila mnoštvo zanimljivih tekstova, a imali su i priliku da uvek nešto novo saznaju kroz tvoje prevode. Kada bi morala da izdvojiš jedan svoj prevod na iSerbia portalu na koji si najponosnija, koji bi to tekst bio i zašto?


Uživala sam u svakom prevodu koji sam radila. Svaki je bio interesantan na svoj način. Možda me je posebno dirnuo tekst o Ursuli K Le Gvin, Preminula pionirka naučne fantastike. Ursula je bila pionir u svojoj strasti – pisanje naučne fantastike. Pisala je zarad svog zadovoljstva, a ne zbog publike. Publika je došla sama. Puštala je maštu da se beskrajno igra te su njene ideje bile prilično revolucionarne. Bila je dosledna sebi i nije odustajala od svojih snova. Time je dirnula i mene pa sam poželela da što pre prevedem tekst kako bih ga podelila sa što više ljudi.

Privatna arhiva
Privatna arhiva

Zaljubljenik si u epsku fantastiku - šta je to što te kod nje fascinira? Kada bi ti se pružila prilika da prevedeš nešto iz ovog žanra, šta bi to bilo?


Epska fantastika je nesebična, daje sebe svim čitaocima, pruža im priliku da je upoznaju. Epska fantastika je mašta u celosti. Dopušta realno nepostojeće i nelogične stvari i pojave. Nudi jedinstveni doživljaj. U njoj može da uživa samo onaj ko je i sam sposoban da mašta. Volela bih da mi se ukaže prilika da prevodim nešto iz epske fantastike. Žao mi je što se Hobit odavno već nalazi na knjiškim policama, Igri prestola ne želim da vidim kraj, a Točak vremena može stalno da se okreće jer je to knjiga koju bih mogla uvek da čitam. Da li sam suviše zahtevna ako želim da se sretnem licem u lice sa nekim delima kao što su ova?

S obzirom na to da si završila grafički dizajn a potom i lingvistiku, reklo bi se da se poput „renesansnog tipa osobe“ zalažeš za raznolikost u obavljanju posla. Koje su prednosti, a koje mane te multidisciplinarnosti koju poseduješ?


Jeste, mogu za sebe da kažem da sam prilično radoznala osoba. Volim da istražujem i otkrivam, ali i da stvaram nove a starim stvarima dajem novo ruho. Smatram da svaki posao nosi svoje obaveze i izazove. Međutim, ako u njega ne unesemo bar delić svoje ličnosti ili životnog i radnog iskustva, on neće vredeti mnogo.


Mislim da multidisciplinarnost može samo da pomogne jer postiže da se problemi u poslu sagledaju iz više različitih uglova i da se dođe do rešenja koje bi inače ostalo skriveno. Samo, treba biti oprezan i ne rasplinuti se, ne otići suviše u širinu, već biti svestan da specijalizovanost ipak znači poznavanje materije do tančina. Treba znati kada biti stručnjak, a kad dopustiti iskustvu da govori. Prevođenje je, srećom, jedno od zanimanja koje dopušta oba.

Privatna arhiva
Privatna arhiva

Tvoja ličnost obiluje kreativnošću i upravo ti je ta kreativnost donela „Vijuganje: Klub za kreativno druženje“. Kako je nastalo „Vijuganje“ i koja je njegova glavna ideja?


„Vijuganje“se rađalo duže vremena, a kada sam ga postala svesna, trebalo je stisnuti petlju i pustiti ga da vijuga kako najbolje zna. „Vijuganje“ je klub namenjen prvenstveno deci, a cilj mu je da pomogne deci da osete i razviju svoju kreativnost. Da je oslobode, da se pritom sami oslobode, da postanu svesni šta sve mogu ili ne mogu a onda da nastave dalje. „Vijuganje“ ohrabruje zapitkivanje, istraživanje, greške i nemanje straha od greške i ponovnog pokušaja.

 

Dakle, upotrebi vijuge i razmišljaj bez blama i srama.

Nedavno si organizovala „Dane Vijuganja“ – možeš li nam reći iz čega se sastojao program i da li u planu imaš još neke ideje?


„Dani Vijuganja“ su nastali iz želje da se povežem sa drugim kreativcima, kako ja, tako i deca koja posećuju radionice, da se svi okupimo na jednom mestu, da se družimo i razmenjujemo iskustva, ideje i pozitivnu kreativnu energiju. Program je trajao dva dana i bilo je ukupno šest radionica koje su sem mene vodili moji prijatelji Otilia Buheker iz Zrenjanina (Sovica mudrica), Tanja Lebović Zečević iz Beograda (Propolis books), Nikola Dragaš, karikaturista iz Pančeva, Ana Štukelja iz Smedereva (Patkozec) i Dunja Šašić iz Novog Sada (Oblutak).

Idejama nikad kraja. Trenutno sam u pregovorima sa studentskom organizacijom Aiesec koja podržava razmenu studenata. Želela bih da deca koja nisu imala priliku da putuju u inostranstvo i upoznaju neku drugu kulturu, kroz radionice sa studentom iz neke strane zemlje barem malo odškrinu ta vrata kroz koja će proći jednog dana, što im iz sveg srca želim.

„Dani Vijuganja“ (Privatna arhiva)
„Dani Vijuganja“ (Privatna arhiva)

Baviš se i fotografijom i učestvovala si na GuruShot konkursima – otkud ta ljubav prema fotografiji?


Fotografija je još jedna od mojih strasti. Volim da posmatram svet oko sebe i tad često uočim neku zanimljivost koju bih da sačuvam i podelim. Nekad to bude spontani pokret, nekad interesantna kompozicija, ponekad detalj, ponekad samo tekstura. Fotografijom se bavio moj otac, inače arhitekta po struci, koji je sam i izrađivao svoje fotografije. Takođe se fotografijom bavi i moj brat.


Uvek mi je bilo interesantno što svaka osoba ima svoj ugao gledanja neke stvari i nikad nijedna fotografija nikada ne izgleda isto. Koliko prikazuje šta je to što vidiš kroz objektiv, isto tako prikazuje i tvoje trenutno osećanje, razmišljanje, raspoloženje. GuruShot konkursi su se jednoga dana pojavili na mojoj Facebook stranici. Prvo sam ih ignorisala kao dosadnu reklamu „navlakušu“, a posle sam se zaista zainteresovala i učestvovala na brojnim. Početkom godine umalo da odem na izložbu u Hag, na kojoj je trebalo da se pojavi i jedna moja fotografija. Međutim, usled greške organizatora do tog puta ipak nije došlo. Hladan je Hag u to doba godine, ima još konkursa, a leto je tek pred nama.


Fotografija za izložbu u Hagu - GuruShot (Privatna arhiva)
Fotografija za izložbu u Hagu - GuruShot (Privatna arhiva)

Koji bi još hobi izdvojila pored fotografije? Da li misliš da hobi treba spojiti sa poslom ili ih pak treba razdvojiti?


Moglo bi se reći da sam svoje hobije pretočila u „Vijuganje“. Volim da crtam, slikam, da pravim svašta, da tkam. Sport mi je takođe veoma važan. A svakako mnogo volim da pevam. I to stalno radim. Znala ili ne znala pesmu, pevušim je i izmišljam prateće vokale ili izmišljam nešto svoje. Neretko sa svojim ukućanima razgovaram kroz pesmu. To ume da bude veoma zabavno i antistresno, druge ljude ume da zbuni, a prosto je suština u komunikaciji oslobođenoj konvencionalnih stega.


Muzika je oduvek bila deo mog života, moja mama je stalno pevala, sestra pisala pesme, a sad i moja kćerka non-stop nešto pevucka. Eto, šta je genetika. Uvek sam se kretala u društvu gde je bilo muzike, a bila sam i u nekoliko horova, poslednji je bio Merry Gospel hor iz Beograda.  

Da, mislim da hobi treba spojiti sa poslom. On definiše tebe i tvoju posebnost.

Hobi može biti još jedna spona između tebe i drugih ljudi. Bliski ljudi se smeše jedno drugom, bolje se razumeju, a samim tim i bolje sarađuju.


Koji je tvoj životni moto?


Nikad nisam razmišljala da li imam ikakav moto. Znam samo da sam u više teških situacija odlučila da budem borac, jer je to bilo jedino što mi je bilo preostalo. U protivnom bih samo potonula i nestala, barem mi se tada tako činilo. A biti borac je ponekad samo stvar odluke, ništa više.


Šta bi poručila čitaocima iSerbie?


U potpisu ispod mojih prevoda stoji: Ljupka vas informiše o svetu oko vas da biste ga bolje sagledali i snašli se u njemu. Moja je želja da sa ljudima delim sebe radeći ono što volim i što me čini srećnom. Želim da moja sreća i posvećenost kao zaraza pređu na druge, a sa njih još dalje i još dalje. U nekom trenutku dobićete odgovor. On će biti neočekivan, čist, tek malo priznanje da vaše ideje nešto i nekome vrede, a vama će to vredeti mnogo. Tako je meni bilo sa nagradom iSerbije za Najboljeg prevodioca Prevodilačke radionice za engleski jezik u 2018. godini.