Gde su nestale porodične vrednosti?
pixabay.com

Da li sačuvana ličnost i individualnost znače i sačuvanu buduću porodicu koju ćemo stvoriti i kakav uticaj ima uloga u vaspitanju dece u ovom kratkom, ali vrednom životu? Pitanjima vaspitanja bavili su se mnogi, od davnina i bave se i danas, ali niko nema sve odgovore i to nije dovoljno da pojedinac izraste u porodičnog čoveka. Slika je ipak malo drugačija, a mediji i obrazovanje deluju mnogo više nego što to izgleda na prvi pogled.


Treba pomenuti jednog od naših lekara, Vladetu Jerotića, koji se dugo bavi temom ličnosti i porodice. On kaže da i sam fetus ima tzv. ćelijsko pamćenje. Iako je kao lekar učio da pamćenje potiče od treće godine života, savremeni naučni istraživači tvrde suprotno. Izgleda da i fetus treba da bude siguran i voljen. Naravno, učenje da volimo počinje od ljubavi među roditeljima i prenosi se.


pixabay.com
pixabay.com

„Dete je otac čoveka“, govorio je poznati neurolog i psihoanalitičar Sigmund Frojd. To neizostavno ne znači da se neke karakterne crte ne mogu menjati u odraslom dobu veštinom i upornim treningom. Čovek radom na sebi, upoznavanjem sebe i svoje okoline uporedo može puno da utiče na budući porodični život. To se naziva nadogradnja ličnosti.


Ne treba zaboraviti koliko je sama atmosfera u porodici bitna. Da nije sve propalo ukoliko dete nije odrastalo u okruženju u kome roditelji imaju skladne odnose i u porodici u kojoj preovlađuje uvek pozitivna atmosfera (što je gotovo nemoguće jer život sa sobom nosi razne situacije) govori i to da se deca takođe mogu poistovećivati sa svojim vaspitačima, značajnim osobama kao što su učiteljica, bibliotekarka ili profesor fizičkog vaspitanja u školi.


Veoma je važno da porodica ima makar jedan zajednički obrok ili porodični nedeljni ručak koji nas podseća da ni sve lepote nisu dovoljne, da i najveća gastronomska čuda i najbolja hrana gube smisao, ako nemamo sa kime da jedemo. Taj jedan obrok (ko god ga spremao, supružnici se mogu među sobom i menjati) znači i više od same hrane, odnosno održava naše stare tradicionalne i hrišćanske vrednosti i prenosi ih sa generacije na generaciju.


Atmosfera u kojoj jedemo, a trebalo bi da bude mirna i prijatna, bitnija je od onoga šta je u tanjiru i koje boje su stoljnjak, da li je escajg najnovije marke, a čaše za piće od prefinjenog stakla. Sama reč gozba (svečani ručak) potiče iz srpskog jezika i označava gošćenje ili večeru i ručak koji su priređeni da okupe članove jedne porodice. Kod nas se praktikuje da to bude nekim praznicima, kao što su Badnje veče, Božićni ručak i Uskrs, ali i rođendanima, slavama i nedeljnim popodnevima što čuva našu hrišćansku tradiciju.


Danas, kada je naprimarniji vid porodice takozvana nuklearna porodica (samo deca i roditelji), a porodično vaspitanje se izmenilo i u njega su se uključile druge institucije i vrednosti su se izmenile sa drugačijom pripremom pojedinca za odgovornost društvenoj zajednici i realan život, pa samim tim i drugačije odnose prema budućem partneru i detetu.

Ipak vrednost primarne porodice se ne gubi ni kada osnivamo sopstvenu, jer je to idealan način prenošenja onih pozitivnih obrazaca i modela ponašanja koje smo do sada stekli.


Sećate li se kada su komšinice ostavljale otvorena vrata da im se može doći na kafu, a vremena su bila manje stresna iako je i tada bilo neizvesnosti ili egzistencijalne nesigurnosti? Nismo imali ništa više, a opet su devojke kada se udaju i odu u drugu kuću, zvale mame da ih pitaju za pojedine kulinarske i kućne savete.


Porodica predstavlja i promenljivu istorijsku kategoriju koja zavisi i od društveno - ekonomskog odnosa, ali finansijska stabilnost ne bi trebalo da bude jedini razlog stvaranja zajednice.


Zato pokušajmo makar približno da se držimo one stare dobre izreke: „Nasleđe je ono što nam je dato i ne treba ga menjati već prenositi sa kolena na koleno“.