Koliko se film o Moani kosi sa činjenicama?

Foto: BLTD Sports

Ljudi koji su živeli u kameno doba sagradili su brodove kojima su plovili morem i prešli hiljade kilometara, suprotstavljajući se vetrovima i struji kako bi pronašli naseljiva područja usred najvećeg okeana na Zemlji. Kada su ih pronašli, vratili su se do svog staništa, pa opet otišli do ostrva, i tako u krug, sve dok tu zemlju nisu naselili. Sve se to desilo pre 500 do 1000 godina.

Otkako je kapetan Kuka stigao do Havaja i shvatio da stanovnici tog ostrva govore jezikom koji je srodan stanovnicima ostrva južnog Pacifika, istražuje se i teoretiše o poreklu i migraciji Polinežana.

Brod pod nazivom Hokule’a još 1976. godine pokazao je efikasnost tradicionalne plovidbe okeanom kada se otisnuo na svoje prvo istorijsko putovanje kako bi povratio izgubljeno nasleđe. Čini se da su opšti podaci o migracijama pouzdani, a trenutno se mnogi naučnici bave istraživanjima u cilju provere tajminga različitih kolonizacija.

Međutim, postoji velika misterija koju neki zovu „Duga pauza”, koja ostavlja ogromnu prazninu u vremenskom sledu putovanja Pacifikom.

Zapadna Polinezija, ostrva najbliža Australiji i Novoj Gvineji, kolonizovana su pre otprilike 3500 godina, dok su ostrva centralne i istočne Polinezije naseljena pre 500 do 1500 godina. To znači da su Polinežani nakon dolaska na Fidži, Samou i Tongu pauzirali skoro 2000 godina pre nego što su se opet otisnuli na putovanje.

hokulea_hikianalia_2.jpg

Hokule'a

Foto: khon2

Kada su ponovo krenuli, to su učinili iz osvete: po arheološkim nalazima otkrili su i naselili gotovo svako naseljivo ostrvo u centralnom i istočnom Pacifiku tek sto godina nakon ponovnog pohoda.

Niko ne zna zbog čega su Polinežani napravili Dugu pauzu, a ni zbog čega su ponovo pošli na put.

Postoji više teorija: od povoljnog vetra koji je izazvao El Ninjo, vidljivih supernova koje su ostrvljane željne posmatranja zvezda mamile na putovanja, do ciguatera trovanja prouzrokovanog cvetanjem algi.

Tu je i „Moana”, najnovije Diznijevo animirano ostvarenje čija se radnja odvija na Samoi, iako mnogi Amerikanci misle da su u pitanju Havaji.

Moana znači okean, a ovu devojku je samo more odabralo za misiju povratka ukradenog srca Te Fiti, za koju se ispostavlja da je ostrvsko božanstvo. Tahiti, u različitim lingvističkim oblicima, uključujući i Tafiti, polinežanska je reč za bilo koje udaljeno mesto.

Srce Te Fiti je amajlija u vidu zelenog kamena koju je ukrao polubog Maui. Zbog ekološke katastrofe koja se širi ostrvom Moana mora da ga povrati što pre. Uprkos tome što je njen otac svima branio da pređu zaštitni greben, Moana uspeva da ukrade kanu i kreće u potragu.

Kao što se i očekuje od Diznijevih filmova koji se bave multikulturalnim sredinama, u filmu imamo dobro, loše i zlo.

Moana je imala poteškoća kada je učila da plovi i da pređe greben, a to je samo početak njenog učenja. Njene avanture takođe podsećaju na roman „Nazovite to hrabrošću” (Call It Courage), uzbudljivi klasik Armstronga Sperija, i na film „Brodolom života” (Cast Away) sa Tomom Henksom u glavnoj ulozi.

Međutim, tek na kraju filma dobijamo drugačiji i snažan uvid. Moanini sunarodnici su odavno prestali da putuju i zabranili su prelazak grebena. Kada Moana uspešno završi misiju i nauči da plovi, njeni sunarodnici opet počinju da putuju.

I tako se završava Duga pauza, u stilu Diznija, sa prizorom čitave flote kanua koji su se otisnuli na najveću avanturu čovečanstva.

Krajnje je vreme da svi saznaju za ovu priču; ipak, u ovom filmu ima mnogo diskutabilnih elemenata.

Maui, polubog koji pomaže Moani na njenom putešestviju, heroj je koji je kod Polinežana poznat kao dobročinitelj.

Tradicionalno, Maui je opisan kao vispreni tinejdžer koji je u punom razvoju. Međutim, Maui na velikom platnu, kojem je glas dao Dvejn „Stena” Džonson koji je nedavno proglašen za najseksipilnijeg muškarca na svetu, prikazan je kao ogromni vragolan koji deluje glupavo. Kritičari smatraju da će time slika Polinežana kao gojaznih ljudi ostati zacementirana.

maui.jpg

Maui iz polinežanskih legendi

Foto: Aloha Valley

Triša Kehaulani Votson-Spraut sa Havaja trvrdi da su njeni sunarodnici bolji, lepši i imaju više samopouzdanja. „Koliko god da se ponosim likom Moane, kao majku dečaka sa Havaja lik Mauija me vređa i rastužuje. Ne želim da moj sin pogleda ovaj film. Ne želim da vidi takvog Mauija i da misli da je taj lik kulturološki prihvatljiv ili neko na koga će želeti da se ugleda”, dodala je.

Tevita O. Ka’ili, kulturološki antropolog sa Tonga, detaljno je pisala o činjenici da je Hina, boginja koja je Mauijeva saputnica, u potpunosti isključena iz priče.

„Po predanju Polinežana, povezivanje moćne boginje sa moćnim bogom stvara simetriju koja pričama iznad svega daje harmoniju i čar”, kaže Tevita. Hina je zapravo omogućila Mauiju da učini mnoga dobročinstva kojima se u filmu neočekivano razmeće, i to u pesmi „Nema na čemu!” (You’re Welcome!).

_izrada_sajtova.gif

Moć i slava ove boginje na predivan način su predstavljeni u pesmi „Ja sam Hine, ja sam Moana” (I am Hine, I am Moana), koju je napisala Tina Ngata, nastavnica sa Novog Zelanda.

Još jedan prikaz koji je suvišan i pravi je kliše jeste opis srećnih domorodaca koji žive okruženi palmama koje rađaju kokose. Kokosi, kao suštinski deo kulture Pacifičkih ostrva, izvrgnuti su podsmehu u televizijskoj seriji iz šezdesetih godina, pod nazivom „Giliganovo ostrvo” (Gilligan’s Island), ako ne i pre. Kokosi su komponenta komičnih prikaza ljudi sa Pacifika.

Ne samo da u filmu imamo stanovnike sela koji su veseli i pevuše dok sakupljaju kokose, već imamo i čitav narod, Kakamore, koji su prikazani kao kokosi. To je grupa pirata sa kojom se Moana i Maui susreću. Dizni ih opisuje kao veoma sitne ljude koji nose oklope od kokosa. Žive na brodovima koji su prekriveni otpadom i olupinama i slobodno plove okeanom.

Moana_photos_preview.jpg

Kakamori iz filma

Foto: Screen Crush

U filmu, njihov brod se može opisati kao mešavina vozila iz filma „Pobesneli Maks” (Mad Max) i drvenog broda na kojem rastu palme koje rađaju kokose. Diznijevi Kakamori su zlobni, nemilosrdni i raspolažu naprednom tehnologijom, što je zapravo daleko od istine.

Kakamori su poznati u kulturi pacifičkih naroda: po legendi su bili niski i živeli su na Solomonskim ostrvima. Podsećaju na menehune, sitne ljude sa Havaja, i nemaju nikakve sličnosti sa Diznijevim prikazom.

Reč kokos se koristi i kao rasna uvreda na račun stanovnika Pacifičkih ostrva i ostalih tamnoputih ljudi. Stoga je prikaz ovih ljudi kao ljudi koji su okruženi kokosima ne samo zloupotreba u svrhu postizanja savremenog humora, već i odraz lošeg ukusa.

Iz produkcije Diznija tvrde da su dobro proučili pozadinu filma, te su stvorili i savetodavni odbor stanovnika Pacifičkih ostrva pod nazivom „Fondacija okeanske priče” (Oceanic Story Trust).

Visente Dijaz, naučnik sa Pacifičkih ostrva, tačnije sa Guama, u svojoj oštroj kritici Diznijevog prikaza kulture starosedelaca se pita ko može da potvrdi autentičnost tako raznolike kulture i tako prostranog regiona kao što je Polinezija, i još raznovrsnijeg i većeg regiona Pacifičkih ostrva koji je takođe predstavljen u ovom filmu. Pita se i da li time Dizni određuje kako će ostatak sveta da vidi i razume Pacifik i kulturološke aspekte koji se tiču duhovnog i svetog.

Dijaz takođe s pravom kritikuje romantičarski prikaz starosedelaca, koji je tipičan za Diznijeve filmove poput „Moane” i kojim se zanemaruje činjenica da su ti isti ljudi bili kolonizovani i da su zapadnjaci nastojali da ih istrebe.

Bajkovit prikaz starosedelaca koji pokušavaju da spasu svoje ostrvo od ekološke katastrofe sušta je suprotnost onoga što se trenutno dešava u rezervatu Standing Rock. Domoroce i njihove saveznike koji tamo žive napadaju, hapse i prskaju iz vodenih topova na ionako veoma niskim temperaturama zato što pokušavaju da odbrane svoje izvore vode i svetu zemlju.

Ukratko, „Moana” nije priča o domorocima, istakla je Tina Ngata. „Ako vas savetuje neko ko je tamne puti, to vam ne daje pravo da pričate priču o tamnoputim ljudima. To je i dalje priča koju priča belac”, zaključuje.

Palau.jpg

Pacifička ostrva

Foto: LowCostAirlines

Veći deo Pacifičkih ostrva ostao je u nekoj vrsti nekolonijalne veze sa onima koji su ih pokorili. Naučnici su sve do 1976. godine poricali veliki podvig plovidbe i naseljavanja Pacifika s objašnjenjem da stanovniki Pacifičkih ostrva nisu bili dovoljno pametni za sve to.

Brod Hokule’a ih je ipak razuverio.

Pored elemenata lošeg i zlog u filmu, zbog kojih je otvorena Fejsbuk stranica sa hiljadama pratilaca, film ima još inspirativnih i zanimljivih detalja. Ako zanemarimo izlizani kulturološki faktor, film je zabavan, pa čak i inspirativan. Moanin lik je jak, a glas koji joj je dala Auli’i Kravaljo je jasan i snažan. Ono što je možda i najzanimljivije jeste njena plovidba.

Sabra Kauka, koja je poreklom sa Havaja, tvrdi da su njeni sunarodnici kanuom prelazili veliki okean, i to oslanjajući se na zvezde, vetar i morsku struju, te i da se time ponosi.

„Sviđa mi se što ova heroina nije u ljubavnoj vezi sa nekim muškarcem”, nastavlja Kauka. „Sviđa mi se što je jaka i posvećena spasavanju svog naroda”, dodala je. Takođe joj se dopada kako su producenti uradili kapu, tradicionalnu tkaninu napravljenu od kore drveta, ali i to što su u odjavnoj špici dali sliku kape.

SAMOA_banner_2.jpg

„Fala kućica" na Samoi

Foto: VSA

Ima još detalja koji oplemenjuju priču: tradicionalne okrugle fale (samoanske kućice), tetovaže Moaninog oca (pe’a) i scena u kojoj prikazuju tradicionalno tetoviranje. Reč tetovaža (tattoo) je, igrom slučaja, polinežanska reč. Naravno, i kanui su detaljno prikazani. Muzika, za koju se pobrinuo Opetaia Foa’i, umetnik sa Samoe čiji su roditelji sa Tokelaua i Tuvalua, daje izrazitu ostrvsku čar saundtreku koji inače nije vezan za kulturu naroda sa Pacifičkih ostrva.

Sa brodom Hokule’a koji putuje širom sveta koristeći tradicionalnu okeansku navigaciju kako bi svima poslao poruku koja glasi malama honua (vodite računa o Zemlji), tajming ovog filma je dobar, iako su njegovi ostali aspekti pogrešni.


Izvor: Smithsonian