Misteriozna draž „nečujne muzike”

Foto: PhotoPin

Prevela: Katarina Lazić

U martu 1941. godine, njujorška publika se okupila ispred Brodvejskog pozorišta, da bi doživela jedan od najneobičnijih koncerata - ikada viđenih u gradu. Trinaestočlani orkestar, koji je trijumfovao na instrumentima, predvodio je Rejmond Skot (čije melodije će se u velikoj meri pojavljivati u crtanim filmovima kompanije „Vorner Bros” (Warner Bros)). Međutim, jedini zvuci koji su se čuli bili su tiho lupkanje bubnjara i nežno odapinjanje žica na kontrabasu.

Skot tvrdi da je cilj bio stvaranje „nečujne muzike”, iako je recenzent časopisa Tajm izjavio da je pričao u prazno. „To je bilo dovoljno provokativno da bi se slušaoci zapitali da li bi tišina drugih bendova možda bolje zvučala od Skotove”, dodao je recenzent.

Moguće da je Skotova odlična ideja bila prevremena. Jedanaest godina kasnije, avangardni kompozitor Džon Kejdž predstaviće svoju najpoznatiju kompoziciju, 4’33” - komad od tri stava, napisan sa isključivim uputstvom da muzičar ne sme da napravi nikakav nameran zvuk. To je bilo toliko radikalno, da je čak i njegova rođena majka bila sumnjičava. „Slušaj, Erle, zar ne misliš da je Džon preterao ovog puta?”, smatra se da je upitala kompozitora Erla Brauna na jednom od prvih nastupa.

Nije trebalo da brine. Od tada, nečujno (ili skoro nečujno) muzičko načelo preraslo je u kompozicije Džona Lenona i Joko Ono, Korna, Sigur Rousa i hip-hop grupe Slem Vilidž, koja prodaje i „eksplicitne” i „čiste” verzije svojih numera na sajtu iTunes.

Od svih ideja koje bi najverovatnije ozlovoljile konzervativne kritičare, ideja o komponovanju muzike bez zvuka može biti najprovokativnija. Ali može li tišina ikada biti vredna umetnička izjava? Ako ne, zašto su ljudi i dalje spremni da dobro plate odmor za svoje uši?

28402338926_2d20229215.jpg

Foto: PhotoPin

Tihi protesti

Pobuda iza Skotovog koncerta 1941. godine ostaje nejasna; publici je, očigledno, bilo zabavno i kikotala se tokom izvođenja. „Možda je prizor muzičara kako hukću i lupaju na svojim instrumentima osmišljen isključivo zarad komičnog efekta ili kao ironična primedba na trud i neuspeh”, kaže Džulijan Dod, filozof muzike na Univerzitetu u Mančesteru.

Svakako, mnogi od nečujnih snimaka nastali su pre kao trik nego kao ozbiljno umetničko delo. „Najbolje od Marsela Marsoa” nudi audio snimak jednog od pantomimičarevih nastupa - bez zvuka, osim aplauza publike, prekidajući dva deventnaestominutna snimka. To je, očito, bila čista šala. Drugi su je koristili kako bi napravili duhovite političke izjave. „Duhovitost i mudrost Ronalda Regana” bio je prazan vinil, objavljen pod pank etiketom Stif Rekordsa, sa žlebovima, ali bez muzike na svakoj strani - ironična alternativa za tradicionalnije protestne pesme. Ispostavilo se da je bila iznenađujuće popularna, prodajući se u više od 30 hiljada primeraka.

Naravno, u svakoj šali ima pola istine. Fank bend Vulfpek je 2014. godine objavio deset nečujnih pesama na sajtu Spotify i podstakao slušaoce da ih puste dok spavaju. Cilj je bio korišćenje pristiglog honorara za finansiranje turneje. Vragolasta majstorija pomogla je bendu da naglasi probleme sa ekonomijom usluge takozvanog „streaming medija” i način na koji su umetnici i tekstopisci nagrađeni za brze i jednostavne pesme.

Čak je i 4’33” možda delimično bio odgovor na „muzak” - pozadinsku muziku, puštanu preko telefonskih linija u liftovima, hodnicima i na železničkim stanicama. Do kasnih 1940-ih godina, pokazalo se da su neprekidne, besmislene melodije bile toliko dosadne, da je grupa putnika napravila peticiju da se zabrane u javnom prevozu - slučaj koji je na kraju stigao do Vrhovnog suda. Kejdž je, kao odgovor na ovo, ponudio da napiše komad „neprekidne tišine” za kompaniju, koja stoji iza ove čulne zavisnosti. „Njegov naziv će biti Tiha molitva. Započeće sa jednom jedinom idejom, koju ću nastojati da učinim što zavodljivijom, poput boja i oblika i mirisa cveta”, rekao je tokom predavanja na koledžu Vasar, 1948. godine.

EU%20GIF.gif

Interesovanje za zen budizam, „Belu sliku” Roberta Raušenberga, kao i poseta gluvoj sobi na Univerzitetu Harvard, učinili su da se Kejdž ponovo vrati ideji četiri godine kasnije. Dok je sedeo u gluvoj sobi, mogao je da raspozna dva čudnovata tona, visoki i niski, koji su naizgled poticali iz unutrašnjosti njegovog sopstvenog tela. Shvatio je: „Tišina nije bila odsustvo zvuka, već nenamerno delovanje mog nervnog sistema i cirkulacije krvi”. Šta ako bi ova večna muzika mogla da bude srž nove kompozicije?

Rezultat je bio 4’33” - „čin uobličavanja, sjedinjenja prirodnih i nenamernih zvukova u trenutku pažnje, u cilju rasvetljavanja činjenice da su svi zvuci muzika”, po rečima kompozitora Kajla Gana. Uprkos tome što je bila, doslovno, „ambijentalna muzika”, predstavljala je dijametralnu suprotnost muzaku: pokušaj da se poveća svest slušaoca, a ne usmena anestezija. „Razmatramo estetske karakteristike zvukova, o kojima ne bismo uobičajeno razmišljali”, kaže Dod.

Od tada, mnogi umetnici su „obradili” 4’33”, kao što su Frenk Zapa, Majk Bat, čak i cirkuska mačka (da, zaista), izvodeći deo iz emisije Stivena Kolberta.

rsz_john_cage_433_soundcloud_dj_detweiler.png

Foto: Chart Attack

Tišina trenutka

Danas se 4’33” nadopunjuje konceptom meditacije - popularnom i naučno dokazanom tehnikom borbe sa stresom modernog sveta. Slušna kora mozga, ona koja obrađuje zvuk, i dalje bruji tokom perioda tišine, verovatno predstavljajući i ponovo puštajući zvuke i isečke pesama koje već znamo. Uz uobličavanje okolnih zvukova, nečujna kompozicija može da nas podstakne da obratimo više pažnje na lutanje našeg uma - prazna pozadina, koja olakšava naše misli i osećanja.

Ovo sagledavanje čini se poznato, naravno, kada proživljavamo tišinu trenutka da bismo se setili umrlih. Čudesno je što su muzičari takođe izabrali da izraze svoju tugu kroz muzičku prazninu. Kompozicija Džona Lenona i Joko Ono, „Dva minuta tišine”, na albumu „Nedovršena muzika broj 2: Život sa lavovima”, navodno je omaž za 4’33”, ali neki kritičari su nagađali i da je bila inspirisana pobačajem Joko Ono 1968. godine. Slično tome, Korn je dodao dvanaest tihih numera, u trajanju od pet sekundi, na albumu „Prati vođu”, odajući poštovanje smrtno bolesnom obožavatelju.

Naposletku, nečujna kompozicija može naglasiti izvođenje, jer namerno odsustvo zvuka menja našu zahvalnost za muziku koja sledi. Pišući za Njujorker, na primer, kritičar Aleks Ros podseća na klavirski recital, tokom kog je pijanista zastao da bi izveo 4’33”, pre nego što se upustio u Listov prepis Vagnerove „Smrti od ljubavi” iz opere „Tristan i Izolda”. „Neko je mogao isto tako da pokrene motornu testeru”, istakao je Ros. Ovaj efekat se takođe može primetiti u numeri islandskog benda Sigur Rous, „Osamnaest sekundi pre izlaska sunca”, sa albuma „Von”, nudeći jezgrovitu pauzu u ciklusu pesama inspirisanih prelaskom iz noći u dan.

Na ovaj način, nečujno (ili skoro nečujno) delo može da postigne sve što i tradicionalni ishod: može da bude politička izjava, da učini da razmišljamo o smrti i tuzi i da nas izazove da preispitamo sebe i svoja osećanja. Međutim, da li se zaista računa kao muzika?

Džulijan Dod, sa Univerziteta u Mančesteru, ipak ne misli tako. Svodeći koncept na najosnovniju definiciju, on veruje da muzika mora da uključuje organizaciju zvukova, koju je kompozitor isplanirao i potom izvođač ostvario. „Budući da su svi zvuci, kao što su plakanje bebe ili nečiji kašalj, koji se mogu pojaviti u delu poput 4’33”, slučajni i neplanirani, to ne može da zadovolji osnovne kriterijume”, kaže Dod. Umesto toga, on to radije posmatra kao delo konceptualne umetnosti.

Na kraju krajeva, međutim, misli da je oznaka bitna. „Muzička vrednost je sporedna stvar. Ono što je zaista zanimljivo je to što je ovo osmišljeno da bi nas primoralo da razmišljamo”, kaže. „To pokreće pitanja koja se tiču prirode muzike i koliko vrednujemo tradicionalnu muziku.”

Ako ništa drugo, bučna rasprava koja je propratila ove kompozicije pokazuje da ne morate da pravite galamu da biste se čuli; ponekad su najtiše izjave upravo one koje najviše uzburkaju.

Izvor: BBC

Katarina je kolaž umetnosti i nauke.