Pročitajte do kraja ova remek-dela!

FOTO: Pixabay

Stotinu trideset miliona je manje-više broj književnih dela objavljenih tokom naše istorije. Obeshrabrujući podatak za one koji su planirali da ih sve pročitaju tokom života: za to bi vam bilo potrebno 250 godina, i to samo ako biste imali nadljudski kapacitet da „progutate“ po jednu knjigu svakog minuta.

Jednom prilikom, britanski pisac Nik Hornbi izjavio je da treba spaliti sve isuviše komplikovane knjige, ili one koje se čitaju radi čistog „poziranja“ za društvene mreže. „Svaki put kada nastavljamo bezvoljno da čitamo, osnažujemo ideju toga da je čitanje obaveza, a da je gledanje TV-a zadovoljstvo“, rekao je Hornbi u slavu čitanja kao hedonističke aktivnosti.

Kao reakciju na ove Hornbijeve izjave, na mnogim forumima su se pokrenule rasprave oko toga koji su to naslovi najteži „za varenje“ i nastavljena je večita debata o tome da se komplikovana dela čitaju samo kako bismo mogli da kažemo da smo ih pročitali, a ne da smo ih pročitali radi uživanja u samom čitanju. Neki su pak otišli u drugu krajnost. Britanski pisac Kingsli Ejmis rekao je u svojim poznim godinama da će, za to malo vremena koje mu je preostalo, čitati samo „priče koje počinju frazom ’Začuo se pucanj’“. Možda je otac, takođe pisca, Martina Ejmisa tada preterao u svojoj odluci, ali mnogo je onih koji smatraju da je život previše kratak za čitanje isuviše dugačkih knjiga.

Uvidevši na ovaj način širu sliku stvari, možemo da zaključimo da ne treba trošiti vreme na jalova čitanja. Manuel Astur, pesnik, esejista i suosnivač umetničkog pokreta „Nova drama“, savetuje bekstvo od nezgrapnosti nekih knjiga: „Verujem da je dobra knjiga ona koja uspe da ispriča nešto kompleksno na jednostavan i sažet način“.

Andres Barba, jedan od trenutno 'najznačajnih pisaca španskog govornog područja' prema rečima prestižnog časopisa Granta, smatra da se sa knjigama ne treba suočavati kao sa izazovima. Čitalac se često oseća kao dužnik autoru knjige i nije sposoban da ostavi polupročitanu knjigu. Zaboravljamo da je, u određenim situacijama, upravo pisac taj koji nas obmanjuje.

Sâm Čarls Bukovski priznao je za svoje knjige: „Radim dobro uz flašu i po vina. Posle toga sam kao bilo koji drugi pijani starac za barom: dosadan sam“. Zanimljivo je da je Bukovski, kada su mu dijagnostifikovali leukemiju, shvatio da je u stanju da sjajno piše i bez alkohola i cigareta. Imao je samo godinu dana na raspolaganju da to isproba i uveri se u to, pre nego što je preminuo 1994. godine, ali to je već druga priča.

Postoji ogroman broj „ozloglašenih“ dela za koja mnogi nemaju strpljenja da ih pročitaju do kraja, a ni hrabrosti da to priznaju. Pre nego što se suočimo sa ovim primercima, daćemo vam jedan „kafkijanski“ savet kako da optimizujete svoje vreme i kako da se ne obeshrabrite pred milionima primeraka koje nikada nećete stići da prelistate, a kamoli, završite: „Ne treba da čitamo ništa, sem onih knjiga koje nas zagolicaju ili 'ujedu'. Ako nas knjiga koju čitamo ne razbudi udarcem u glavu, zbog čega bismo nastavili?“. Ovo je rekao jedan od pisaca čija dela čitaoci često ostavljaju „na pola“ – Franc Kafka.

Slika2.jpg

FOTO: Srce lubenice

1. „U potrazi za izgubljenim vremenom“ – Marsel Prust

Filološkinja Hosefina Laskaraj daje savet neustrašivima koji se usuđuju da završe sedam tomova koje je napisao Prust tokom 14 godina: „Iščitajte do 80. stranice i onda prevaziđite poznatu scenu u kojoj se Prust priseća svog detinjstva dok umačete keks u čaj“. Pariski pisac pisao je ovo delo od preko 3.000 stranica između 1908. i 1922. godine, kada je i preminuo, verovatno iscrpljen od ove odiseje.

Mnogi preporučuju da se prvo pročita Prustova biografija, jer se „U potrazi za izgubljenim vremenom“ u potpunosti sastoji od refleksija o njegovom životu i postupcima. Ipak, vratimo se na 80. stranicu: „Ovo je veoma komplikovan roman zbog Prustove karakteristične i kompleksne sintakse, odsustva tačaka i dugačkih pasusa u kojima niže suprotne ideje, te je lako izgubiti se. Kada prođete ovu epizodu sa keksom, mozak se navikne na njegov način pisanja i spreman je na ostatak koji ćete, ako shvatite suštinu, progutati“, kaže Laskaraj.

Međutim, malo je onih koji mogu da kažu da su „progutali“ šest tomova, a kamoli dva puta, kao Laskaraj: „Prvi put sam je pročitala iz zadovoljstva, kada sam tek krenula na fakultet; drugi put, jer je to bio moj projekat na kraju studija. Otkrila sam brojne nove detalje. Preporučujem je“. Ko je spreman na to da je sledi, neka uzme nekoliko meseci odsustva. Ili bolje, godinu dana.

Slika3.jpg

FOTO: Book likes


2. „Kuća listova“ – Mark Z. Danijelevski

Kada neko pita za žanr „Kuće listova“ (2000), odgovori onih koji su prošli kroz njene stranice su kontradiktorni: mnogi smatraju da je ovo horor roman, drugi da je romantičan, neki veruju da postoje skrivene, egzistencijalne poruke, a ima i onih koji, jednostavno, misle da je nečitko i dosadno delo.

Kritika se složila i svrstala ovo delo u „ergodičnu“ literaturu, što je neologizam koji potiče od grčkih reči ἔργον (ergon, posao) i ὁδός (hodos, ruta) i koji definiše, prema autoru Espenu J. Arsetu, dela koja zahtevaju značajan napor od strane čitaoca kako bi razumeo tekst.

Čitalac nije ograničen samo na čitanje ovog dela: da bi stigao do poslednje stranice, čitalac treba da obrće knjigu nekoliko puta, pročita izokrenute karaktere u ogledalu, da dešifruje Morzeov kod, interpretira muzičku partituru i protumači Brajevu azbuku. „Kada je do mene stigla ova knjiga, pomislio sam da će biti komercijalna katastrofa“, priča jedan urednik koji je želeo da ostane anoniman. „Na kraju se veoma dobro prodavala, ali sumnjam da su je mnogi završili“, dodaje on.


Slika5.jpg

FOTO: Nova knjiga

3. „Zločin i kazna“ – Fjodor Dostojevski

Malo nam znači to što može da se čita kao napeti, psihološki triler koji se ne razrešava sve do poslednjeg pasusa. Možda zbog svog naslova, koji neki smatraju prikladnim za ono što predstavlja piščev način pisanja i čitanje ovog dela, mnogi se ne usuđuju „ni štapom“ da dotaknu Raskoljnikovljeve delirijume ili ih, pak, ostavljaju za neka druga vremena.


4. „Finegana buđenje“ – Džejms Džojs

Slika4.jpg

FOTO: Delfi

Kada se čitalac žali na napor koji je potreban da bi pročitao „Finegana buđenje“ (1939), treba da ima na umu koliko je autora koštalo da stvori ovaj roman, za koji mu je trebalo skoro dve decenije da ga napiše. Ono što je iznenađujuće je to da ga je započeo neposredno nakon što je završio svoj monumentalni „Uliks“ (1922), delo koje ga je, prema njegovim sopstvenim rečima, ostavilo iscrpljenim. Jasno je da je irski pisac odnekuda izvukao snagu, jer „Finegana buđenje“ ima 628 stranica, za koje je morao da odbaci skoro 15.000 „viška“.

Izmislio je jezik baziran na mešavini engleske leksike i neologizama, koju je „začinio“ igrama reči koje su otežale razumevanje njegovog dela. Struktura samog dela donekle pomaže: nije linearna već, kako je Prust nazvao, „sferična“, gde je sve ono što se priča o porodici Irviker i njenoj okolini u isto vreme i početak i kraj priče. Nekolicina koja je uspela da završi i razume ovo delo, kao što je to pisac Entoni Bardžis, potvrđuju da su se „cepali od smeha na svakoj stranici“. Čestitke, gospodine Bardžis.


5. „Rat i mir“ – Lav Tolstoj

Slika6.jpg

FOTO: Slide Share

Drugi primer ruske književnosti, koji može da se ubroji u tip lista sa šalama poput ove: „Nažalost, nisam stigao ni do prvog pucnja u ratu“. Iako mnogi ovo delo smatraju dinamičnim prikazom Napoleonove invazije na „Majku Rusiju“, drugi ipak preferiraju filmsku verziju.

I ovo delo nosi stigmu da je čitanje Rusa komplikovano i napornije od penjanja na neki od vrhova Urala. Tolstoj je pisao ovo delo oporavljajući se nakon što je slomio ruku pri padu sa konja. Neki čitaoci, u ovakvim raspravama, izjavljuju da su se i sami prilikom čitanja osećali kao tada pisac.


Slika8.jpg

FOTO: Goglasi

6. „Tristam Šendi“ – Lorens Stern

Objavljivan je u tomovima tokom osam godina. Sâm autor je preminuo pre nego što je roman objavljen, zbog čega mnogi stručnjaci smatraju da je delo nedovršeno i nakon toliko stranica. Knjiga pretenduje da bude autorova autobiografija, koja se gubi u digresijama i beskonačnim, zanimljivim zapletima, ali ipak nije pogodna za svačiji ukus. Ovo delo je kamen temeljac moderne i komične naracije, ali činjenica da se protagonista ne rađa pre treće knjige ne pomaže da mnogi izdrže u čitanju ovih tomova do kraja. Možda bi se mnogim čitaocima više dopala adaptacija Majkla Vinterbotoma, mada ova adaptacija, kao i mnoge druge, nije verna originalu.


Slika7.jpg

FOTO: Vulkan

7. „Gordost i predrasuda“ – Džejn Ostin

Još jedan roman koji krije „ključ“ u svom naslovu. Neki čitaoci ga nisu završili zbog svog ponosa, a drugi se nisu ni približili kraju zbog, svojih predrasuda. Ovo delo je prepuno šaputanja i romantičnih nestašluka, uključujući i one komične, ali savremenom čitaocu često dosade seksualne tenzije proslavljene u televizijskim sapunicama.

Ovaj, pomalo nestrpljivi čitalac, nije jedini. Mark Tven je čak izjavio: „Svaki put kada čitam 'Gordost i predrasude' dobijem želju da je otkopam (ovde misleći na Džejn Ostin) i udarim u lobanju njenom sopstvenom cevanicom“.


Bozanstvena_komedija_000001618043.jpg

FOTO: Dereta

8. „Božanstvena komedija“ – Dante

Poema napisana od strane Dantea Aligijerija u 14. veku pripada grupi onih dela koja možda mogu naslovom da prevare neoprezne. Ovo delo je bilo ključno u prevazilaženju srednjovekovnog načina razmišljanja i značajno je i dan-danas zbog piščevih komentara, oštrih poput bodeža, o vremenu u kom je živeo. Uprkos tome, mnogi ostaju na prvom delu, naslovljenom „Pakao“, ne stižući ni do drugog, iliti „Čistilišta“, a kamoli do trećeg, poslednjeg dela, naslovljenog kao „Raj“.


9. „Mobi Dik“ – Herman Melvil

Slika10.jpg

FOTO: Laguna

Kao što glavni lik Melvilove kratke priče „Pisar Bartlebi“ kaže za svoj posao da ga „radije ne bi radio“, tako i čitaoci govore da radije ne bi čitali najpoznatije Melvilovo delo – roman „Mobi Dik“. Neki čitaoci ne dele slepu opsesiju Kapetana Ahaba lovom na kitove i dobijaju morsku bolest već pri prvoj oluji na otvorenom moru.

Ovi čitaoci svakako nisu sami, uprkos armiji odanih fanova koji su se povezali sa ovom knjigom, jer je u skorašnjem reizdanju ovog dela na španskom jeziku, pisac prologa uključio i sledeću anegdotu – poznati muzičar Mobi priznao je da, iako je iskoristio ime Mobi Dika kao svoje umetničko ime, nikada nije završio roman jer mu deluje „previše dugačko“. Jedna zanimljiva činjenica: pravo ime ovog ćelavog muzičara je Ričard Melvil i njegov pradeda-ujak je bio ovaj cenjeni autor.


10. „Doživljaji dobrog vojnika Švejka“ – Jaroslav Hašek / „Don Kihot“ – Migel de Servantes

Slika11.gif

FOTO: Mikro knjiga

Dve avanturističke priče, sa dva apsolutno nezaboravna junaka koja dele sudbinu toga što su najpoznatiji klasici dve evropske zemlje.

Isto frktanje iz dosade i mrzovolje čuje se u češkim i španskim učionicama i to samo zbog obaveze da se pročitaju ova dva najzabavnija i najneobičnija romana u istoriji. U čemu je štos? Prisiljavanje golobradih učenika, sa hormonima koji luduju, da se udube u bezbrojne stranice, samo da bi se one kasnije pretvorile u „jednu knjigu o La Manči“ ili u knjigu „O Pragu – koga ne želim da se sećam“. Međutim pročitane kasnije, ove knjige izazivaju veću zavisnost od one od čokolade ili popularnih serija.


IZVOR: El pais / El pais